pisjournal

Ima u Jordanu brdo, na krajnjoj sjevernoj granici, odakle se već i Hermon gorje naslućuje, zove se Um Qais. Nestvarna promatračnica s koje se na dlanu vidi tisućljetna povijest Bliskog istoka, razlog i smisao svih ovdašnjih civilizacijskih zemljotresa. Zlatko Dizdarević u knjizi Hiljadu i druga noć: balkanski ambasador na Istoku piše da ne pamti da je igdje golim okom obuhvatio toliko povijesti. Rimski Kolosej, amfiteatar, trg, ogromni stubovi i terme „nimfi“. Odatle se vidi okupirani Golan, predstraža Tiberijskog jezera, kažu jedni, ili Galilejskog mora, kako kažu drugi. Podno je rijeka Yarmuk, opet granica, spajanje, razdvajanje, voda. Um Qais nalazi se u Jordanu, preko puta je Sirija, lijevo Izrael, niže Palestina, okupirana Zapadna Obala. Svuda su okolo mitovi. Stare civilizacije Mediterana, Rim, Grčka, Fenicija i Damask, Mojsije i Biblija, Petra i piramide, Palestina i Jeruzalem, Salomon i Herod, David i Golijat, beduini i križari, Arapi, sultani i kalife, al-Azahar i Saladin… Sve su to kamenčići ogromnog mozaika koji nepobitno čini sliku kolijevke ljudske civilizacije. Turistički obilazak ili, ako hoćete, zaobilazak prvenstveno ovisi o političkim vijestima: izraelsko-palestinska priča, libanonski već pomalo tradicionalni zemljotresi, sirijska unutarnja granica, stalno otvoreno iransko koketiranje sa strastima masa u regiji.