Pokazatelji ukazuju kako se u sadašnjoj situaciji ne povećava budžet naftnih zemalja. Alžiru treba da brent sirova nafta koja predstavlja međunarodni naftni standard dostigne cijenu od 157 dolara po barelu kako bi mogao organizirati svoju ekonomiju. Omanu je potrebna cijena od 87 dolara. Realnost je ta da nijedan arapski proizvođač nafte osim malog Katara ne može svoje prihode i rashode uskladiti sa sadašnjom cijenom nafte koja iznosi oko 40 dolara.

Na tragu toga neke naftne zemlje pristupaju sprovođenju ozbiljnih mjera. Primjera radi, u maju je alžirska vlada objavila kako će prepoloviti svoje troškove. Nakon što su važeće organizacije za klasificiranje objavile svoja zaduženja Oman se odlučio na traženje pozajmice. Deficit Kuvajta može dostići 40 % od bruto unutrašnje proizvodnje što je najveći stepen na svjetskom nivou.

Čini se da je usljed pandemije koronavirusa cijena nafte dosegnula najniži nivo u posljednjih nekoliko godina. Naravno oživljavanjem ekonomija cijena nafte je ponovo porasla, ali velika je vjerovatnoća da će dugo potrajati da cijena dostigne vrhunac iz prošlih godina.

Nemojmo se zavaravati, realnost je ta da se zemlje distanciraju od fosilnih goriva. Velika proizvodnja čistih energenata i nadmetanje u ovome ima značenje kako će nafta, što je vrlo moguće, ostati jeftina i u budućnosti. Buduće perspektive nagovještavaju kako je svijet ušao u epohu niskih cijena i da će se to najviše odraziti na Bliski Istok i sjever Afrike.

Arapski lideri su znali da visoka cijena nafte neće vječno potrajati. Upravo stoga je prije četiri godine Muhammad ibn Salman, potencijalni vladar Saudijske Arabije, iznio nacrt pod naslovom ‘perspektiva 2030’ s ciljem  gašenja naftne ekonomije. I mnogi saudijski susjedi imaju svoje programe. Savjetnik Ibn Salmana je, uzimajući u obzir postojeće uvjete, saopćio kako ‘perspektiva 2030’ treba da se realizira i prije predviđenog roka, tj. da bude ‘perspektiva 2020’, jer su naftni prihodi koji su 2012 iznosili trillion dolara, u 2019 doživjeli pad na 575 milijardi dolara te treba razmišljati o izlazu iz postojeće situacije.

Čini se da će se u problem naći i ne naftni proizvođači.  Oni se već dugi niz godina oslanjaju na svoje naftne susjede i njihovi državljani su uposleni zahvaljujući proizvodnji nafte. Prihodi osoba koje su uposlene u naftnim zemljama iznosili su oko 10 % od unutrašnje bruto proizvodnje svojih zemalja.Važno je napomenuti da su se u ovim regionima zahvaljujući naftnim prihodima povećali trgovina, turizam i kapital. Uprkos tome, Bliskoistočni region u usporedbi sa ostalim regionima ima jedan od najvećih procenata nezaposlenih mladih osoba u svijetu. Doista je nafta faktor bankrota neproizvodnih ekonomija koje su vezane za ovo crno zlato. Također proširili su se neodgovarajući režimi te je došlo i do neželjenih vanjskih uplitanja. Dakle, ukoliko sadašnje smanjenje nafte dovede do reformi pri čemu bi ekonomije postale dinamičnije kraj ove epohe ne bi bio tragičan.

Naravno ovaj put iziskuje i čvrstinu. Primjera radi, najbogatijim proizvođačima nafte u region skrenite pažnju da mogu za kratko vrijeme izići na kraj s problemom niskih cijena. Npr., Katar i UAE imaju veliko bogatstvo i mogu prebroditi ovaj period. Saudijska Arabija, najveća regionalna ekonomija, ima vanjske rezerve vrijedne 444 milijardi dolara što je dovoljno da osigura dvogodišnje troškove ove zemlje po sadašnjem kursu.

Ali treba obratiti pažnju da su sve ove zemlje usljed pandemije i niske cijene nafte pretrpjele veliki udarac i da imaju velike troškove. Izgleda da je u mjesecu februaru, prije pojave korone u regionu Perzijskog zaljeva, MMF predvidio da će zemlje Vijeća za suradnju arapskih zemalja Zaljeva kojeg čine Bahrein, Kuvajt, Oman, Katar, Saudijska Arabija i UAE potrošiti do 2034 dva trilijona dolara svojih rezervi. Do toga vremena Saudijska je Arabija potrošila najmanje 45 milijardi dolara svog gotovinskog novca.

Mjesto gdje nafta ne teče

U Libanu su ponovo počeli protesti, tamo gdje je pandemija privremeno zaustavila višemjesečne proteste izazvane korupcijom i ekonomijom u fazi urušavanja. Naravno, Liban nije proizvođač nafte, premda se nada da će i to postati jednog dana. Kako god, kriza u ovoj zemlji može u tekućoj godini smanjiti unutrašnju bruto proizvodnju za više od 13 %. Ova kriza je izazvana jednim postratnim ekonomskim poretkom koji se prekomjerno oslanja na uslužne djelatnosti i jedan veliki finansijski segment. Ali stagnacija u Perzijskom zaljevu je dovela do pogoršanja situacije u ovoj zemlji. Dugoročni pad cijena nafte čak i za arapske zemlje koje nisu proizvođači nafte će sa sobom donijeti veliki broj problema.

Prijenos i transport energije iz bogatih zemalja regiona uistinu predstavlja put spasa za bliskoistočni region. Primjera radi, više od 2,5 miliona Egipćana, što je otprilike 3 % od populacije ove zemlje rade u arapskim zemljama izvoznicama nafte. Ovaj je procenat je znatno veći u drugim zemljama. Npr. 5 % Libanaca i Jordanaca i 9 % Palestinaca rade u zemljama proizvođačima nafte, a novac koji zarade čini značajan segment ekonomije njihovih zemalja. Padom prihoda nafte bit će manje posla i za strance.

Naravno, prisustvo radne snage iz različitih zemalja u zemljama proizvođačima nafte je izazvalo problem za matične zemlje. U vezi s tim se može govoriti o ‘odlivu mozgova’. Npr., Liban godišnje ima 35 hiljada svršenika sa univerzitetskim diplomama, od kojih svega 5 hiljada dobija zaposlenje u ovoj zemlji, a znatan procenat odlazi u druge zemlje u potrazi za poslom. Jedan drugi primjer predstavlja Egipat koji je suočen sa velikim problemima u ovom vremenu pandemije usljed pomanjkanja ljekarskog kadra.

Ukoliko ne bude povoljnih prilika u zemljama proizvođačima nafte moguće je da veliki broj svršenika ostane u matičnim zemljama. Ali treba imati u vidu da im ni njihove matične zemlje ne mogu osigurati normalan život. Egipatski liječnici imaju mjesečna primanja od 185 dolara što je mizerna cifra u odnosu na liječnike u Saudijskoj Arabiji ili Kuvajtu. Dakle, ne odlazak univerzitetskih kadrova u druge zemlje ili povratak osoba iz zemalja proizvođača nafte može za matične zemlje proizvesti društvene probleme.

Sa druge strane, treba kazati da osobe u drugim zemljama žive u znatno povoljnijim društvenim uvjetima nego u matičnim zemljama. Stoga se i ne žele vratiti u svoje zemlje. Primjera radi, na temelju ankete koju je sproveo Gallup u januaru ove godine svega 10 % Egipćana koji žive u bogatim regionima Perzijskog zaljeva se žele vratiti u svoje zemlje.

Na kraju treba podsjetiti, na temelju pokazatelja čini se da se uvjeti – kako u zemljama proizvođačima nafte – tako i u ne naftnim zemljama mijenjaju. Predviđa se da će u ovim zemljama doći do važnih promjena u društveno-ekonomskoj sferi.

The Economist

Prethodni članakZašto su SAD objavile rat protiv KP Kine?
Naredni članakKolonijalna trgovina drogom i Britansko carstvo

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime