Naslovnica Islamski svijet STRAH ARAPA OD IRANA I TURSKE GURA IH U ZAGRLJAJ IZRAELU

STRAH ARAPA OD IRANA I TURSKE GURA IH U ZAGRLJAJ IZRAELU

0
64
Osman Softić

 
Prošle sedmice zvanično je potpisan sporazum o uspostavljanju diplomatskih odnosa između Izraela i Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE), jedne od najbogatijih  arapskih monarhija. Kao ustupak Abu Dhabiju, premijer Izraela se obavezao da će odložiti ranije planiranu aneksiju dijelova okupirane Zapadne obale u Palestini, koja se nalazi pod kontrolom Izraela. UAE je treća arapska zemlja koja je uspostavila diplomatske odnose sa Izraelom, nakon proglašenja Izraela kao države prije 70 godina. Ranije su to učinili izraelski susjedi Egipat i Jordan. Ipak, ovaj sporazum ne predstavlja nikakvu dramatičnu promjenu. Štaviše, radi se zapravo o ozvaničenju ili o ratifikaciji već postojećih međudržavnih odnosa, obzirom da između dvije zemlje već duže vrijeme postoje bliske ekonomske, sigurnosne i strateške veze.

Analitičari smatraju da je momenat potpisivanja sporazuma kojim se normaliziraju odnosi Abu Dhabija i Tel Aviva odabran prije svega kako bi američkom predsjedniku Donaldu Trumpu, koji se zalagao za potpisivanje sporazuma, osigurao bolje šanse na predstojećim predsjedničkim izborima u novembru, 2020, budući je njegov rejting znatno opao u odnosu na demokratskog protukandidata Joea Bidena, kojem mnoge ankete daju znatnu prednost u odnosu na Trumpa. Osim toga, pozicija izraelskog premijera Benjamina Natenyahua takođe je uzdrmana, i na klimavim je nogama zbog brojnih korupcijskih afera koje ga prate više godina. Dokaz nepopularnosti njegove Vlade su velika okupljanja građana koji su masovno izašli na ulice u znak protesta protiv njegove vlasti koju trenutno dijeli sa koalicionim partnerom Benijem Ganzom.

Pomenuti sporazum, pak, pokazatelj je dubokih promjena koje su se protekle decenije desile u arapskom svijetu ali i općenito na na Bliskom istoku u širem smislu. Normalizacija odnosa dvije zemlje samo je pokazatelj tih promjena.

O kakvim se promjenama zapravo radi?

Prvo, činjenica je da je arapski nacionalizam koji je ranije bio u usponu, potaknut pan arapskom brigom za sudbinu Palestine, dobrano oslabio, ako ne i potpuno iščeznuo sa političke scene, kao pogonska snaga i potentni instrument za kojim su arapski lideri, kad god to požele i kad im je politički oportuno, mogli posegnuti kako bi mobilizirali arapske mase ili‘arapsku ulicu’, kako to u orijentalističkom žargonu kažu, usmjeravajući njeno nezadovoljstvo u željenom pravcu, obično prema Izraelu kao okupatoru.

Drugi razlog koji je potaknuo i omogućio normalizaciju odnosa Izraela i Abu Dhabija, kao vodećeg eksponenta nove arapske politike prema Izraelu je narasli animozitet prema Iranu, i strah od iranskog ekspanzionizma, čiji je uticaj u arapskom svijetu tokom proteklih petnaestak godina snažno ojačao, prije svega kao rezultat američke invazije Iraka, koja je proizvela promjenu ravnoteže političkih snaga u toj zemlji, ali i regionu, omogućivši transfer političke vlasti sa manjinskog sunitskog faktora na većinske Šijite. Usponu Irana dodatno je pomoglo postepeno slabljenje uticaja Sjedinjenih Američkih Država i nezainteresiranost svjetske supersile za ovaj dio svijeta, na način kako je to bilo u ranijem periodu.

Sporazum je posebno teško pao Iranu čije su ga vlasti oštro osudile, a Iranska revolucionarna garda (IRGC) je čak zaprijetila da bi sporazum mogao predstavljati ozbiljnu buduću opasnost po vladare UAE-a, obzirom da se se radi o opasnom presedanu koji je iranski konzervativni list Keyhan, inače blizak tvrdoj liniji Irana, i samom vrhovnom vođi Ajatolahu Aliju Khameneiju, označio je ovaj sporazum “izdajom palestinskoga naroda od strane Emirata, koji bi ovu malu, bogatu zemlju ovisnu o sigurnosti, mogao pretvoriti u legitaman i veoma lahak cilj.” Očito je da Teheran ovaj sporazum vidi kao ozbiljnu prijetnju svojoj sigurnosti, obzirom na činjenicu da normalizacija odnosa Abu Dhabija i Tel Aviva predstavlja formalizaciju i jačanje anti-iranske koalicije u regionu.

Sporazum omogućuje Abu Dhabiju nabavku još sofisticiranijeg američkog i izraelskog naoružanja koje bi moglo biti upotrijebljeno protiv Irana. Sporazum takođe simbolično potvrđuje da vladajuće porodice u UAE-u i Saudijskoj Arabiji, Bahreinu i drugim arapskim monarhijama, Izreal više ne percipiraju kao prijetnju vlastitoj sigurnosti. Naprotiv, Izrael je protekle decenije demonstrirao želju i spremnost za ozbiljnom strateškom saradnjom sa arapskim zaljevskim zemljama. S druge strane, bogate arapske monarhije svjesne su činjenice da je Palestinsko pitanje i mogućnost mobilizacije arapskih narodnih masa na platformi borbe za Palestinu danas gotovo nestalo iz javnog diskursa. U najmanju ruku, ono ne predstavlja prijetnju ozbiljnoj destabilizaciji njihove vlasti, jer je potisnuto novim, vješto kultiviranim, strahom od iranskog revolucionarnog ekspanzionizma i vjerskog/mezhebskog (sektaškog) šijitskog prozelitizma, koje su politički stratezi i medijske mašinerije u zaljevskih zemalja uspjele uspješno predstaviti kao imperijalistički projekt perzijskog, čak safavidskog, osvajanja arapskog svijeta u želji za uspostavom dominacije i hegemonije Irana nad arapskim svijetom.

Iranski strah od američko-izraelske agresije potaknuo je ovu zemlju da svoju sigurnost pokuša osigurati izgradnjom strateške dubine. Iran je u tome prilično uspio, i to uglavnom diplomatskim putem, ali i formiranjem proksi milicija za asimetrični oblik ratovanja, ostvarivši dominantan uticaj na Vladu i vjerske krugove u Iraku. Teheran je to postigao zahvaljujući simpatijama iračke šijitske populacije i različitih, često politički suprotstavljenih šijitskih grupa, prema Iranu kao centru šijitske moći. Na taj način Iran je u znatnoj mjeri uspio eliminirati prijetnju, spriječivši da irački teritorij bude iskorišten kao platforma za agresiju na Iran. U Siriji, Iran je doprinijeo eliminaciji tzv. islamske države, koja je bila usmjerena ka destabilizaciji Irana, iranskog uticaja u Iraku i rušenje iranskog saveznika, režima u Damasku. Iranska pomoć šijitskoj miliciji Hizbulah u Libanu učinila je ovaj pokret vodećom snagom koja se smatra državom u državi, a koja u očima stratega u Tel Avivu i Washingtonu predstavlja prijetnju sigurnosti Izraela.

Arapsko demokratsko buđenje koje je počelo 2011 u Tunisu i proširilo se diljem arapskog svijeta, nije imalo značajnijeg uticaja na arapske zaljevske zemlje. Ipak, u strahu od procesa demokratizacije, vlasti Abu Dabija, Rijada i Maname, a u određenoj mjeri i Kuvajta, podržale su antirevolucionarne snage u Egiptu, Libiji i Siriji, kako bi izvršile reverziju promjena izazvanih arapskim proljećem. U tom su velikim dijelom uspjele. Članica Zaljevskog vijeća za suradnju (GCC), Katar, podržala je revolucionarni pokret inspirisan idejama demokracije, Muslimanske braće i vizije vladajućeg turskog AKP-a, zbog čega je kažnjena bojkotom koji traje već nekoliko godina.

Iako su se suprotstavile arapskom proljeću, UAE i Saudijska Arabija, ali i druge zaljevske zemlje, osim Katara, nešto manjim intenzitetom, svjesne su da je revolucionarni pokret za demokratizaciju arapskog svijeta bio prevashodno motiviran lokalnim faktorima, željom za eliminacijom korupcije i lošeg upravljanja, nedostatkom životnih šansi, zaposlenja i sl., a ne anti-kolonijalnim žarom, težnjom za oslobođenje Palestine ili pak preuzimanjem Jerusalema.

Temeljni strah koji danas preovladava arapskim diskursom je strah od iranske prijetnje, strah od iranskih regionalnih posrednika, šijitskih milicija u Iraku, Siriji, Libanu, Bahreinu, pa čak i manjinskih šijitskih zajednica u zaljevskim zemljama koje bi u slučaju otvorenog sukoba Iran mogao iskoristiti kao destabilizirajući mehanizam za rušenje arapskih vladajućih struktura u zemljama zaljeva. Prioritetni politički i strateški cilj vladajućih arapskih šeikata je prije svega spriječavanje iranskog uticaja, ali i političkog islama ili ‘islamizma’, bliskog idejama Muslimanske braće, ili pak vladajućoj konzervativnoj proislamskoj AK partiji u Turskoj koja ima demokratski legitimitet. Upravo je to konvergentna tačka gdje se interesi Izraela i vlasti u Abu Dhabiju i Rijadu podudaraju. Palestinsko pitanje za njih više nije prioritetno, u smislu otpora izraelskoj okupaciji, i na način kako to percipira Iran. Stoga, arapske monarhističke države spremne su na kompromis sa Izraelom, uključujući i prihvatanje Trumpovog prijedloga o Palestini. Ne treba da nas čudi da je upravo Manama simbolično odabrana kao platforma za promoviranje pomenutog prijedloga. U skoroj budućnosti možemo očekivati da i Bahrein, Oman, Maroko i Kuvajt, normaliziraju odnose uspostavom diplomatskih veza sa Izraelom.

Trumpova administracija otvoreno se stavila na stranu novonastalog bloka na Bliskom istoku koji čine Izrael, Saudijska Arabija i UAE, a koji će se sigurno proširiti i na druge zemlje. Ranija Obamina administracija omogućila je povoljnu klimu za pojavu demokratskog pokreta, s jedne, i normalizaciju odnosa sa Iranom, potpisivanjem nukleranog sporazuma JCPOA, s druge strane. Trumpova administracije je to poništila, podržavši novi diskurs koji se prije svega temelji na anti iranskom projektu i reduciranju uticaja turske politike na Bliskom istoku. Trumpova politika, koju neki nazivaju Kissingerijanskom, u skladu je sa realizmom u međunarodnim odnosima koji je karakterizirao američku politiku u vrijeme hladnog rata. Cilj te politike je spriječavanje bilo koje sile, ili grupe zemalja, da uspostave hegemoniju nad Bliskim istokom. Američka percepcija, koju ova supersila dijeli sa Izraelom, je da su hegemoniju u protekloj deceniji pokušale nametnuti Iran ali isto tako i Turska. Iranski politički projekt zasnovan je na širenju tzv. osovine otpora Izraelu i američkoj dominaciji na Bliskom istoku, koju je Iran u znatnoj mjeri postigao, ali je ona neostvariva u punom smislu, upravo zbog nemogućnosti da se primjeni na arapska područja pod sunitskom većinom, tako da je ona manjkava.


Turska vizija Bliskog istoka, pak, je demokratski Bliski istok u kojem Turska vidi svoju šansu kao pokretačka snaga i lider sunitskih muslimana, te kao razvijena industrijska, konzervativa zemlja izrazito islamske i demokratske provenijencije. Na tom putu, Turska ima podršku najjače političke snage u arapskom svijetu, Muslimanske braće, od čijeg utjecaja strahuju arapske monarhije. Ovaj pravac podržava i Katar, obzirom da je strah ove zemlje od dominacije bliskog susjeda, džinovske Saudijske Arabije, s kojom Katar dijeli granicu i identične  kulturološke osobenosti, ipak veći od straha od Irana ili Turske, s kojim Doha već  duže vrijeme kultivira dobre odnose, uprkos neslaganjima i kontradikcijama glede rata u Siriji.

Uspostavljanje diplomatskih odnosa između Izraela i UAE-a, stoga, treba posmatrati u širem kontekstu znatno izmjenjenih političkih prilika, geopolitičkih preslagivanja, rivalstava i strahova koji preovladavaju u krugovima vladajućih struktura, posebno onih u najbogatijim zemljama zaljeva. Novi blok koji ujedinjuje strateške interese zaljevskih zemalja, Izraela i Washingtona, najnoviji je odgovor na uticaj Irana i Turske na Bliskom istoku, a neki posmatrači ga tumače i kao najnoviji pokušaj očuvanja hegemonističke kontrole Bliskog istoka u kontekstu slabljenja američkog uticaja. Trump ih je uspio ujediniti, bez ozbzira na historijska rivalstva i animozitete, i to na platformi otpora iranskom regionalnom ujecaju, strahu od nuklearnih ambicija Irana i širenja iranske islamske revolucionarne ideologije. Drugim riječima, Trumpova administracija uspjela je kapitalizirati na sentimentima koji preovladavaju u arapskom svijetu, pretvorivši strah od Irana i Turske u stratešku prednost svojih saveznika u Izraelu koji se, unatoč činjenici da nije okončao okupaciju Palestine, danas uspješno transformirao u “zaštitinika Arapa od Irana”.

Palestinski lideri oštro i sa velikim gnjevom i nezadovoljstvom reagirali su osudivši pomenuti sporazum, smatrajući da se njime eliminiraju posljednje mogućnosti uspostave Palestine po modelu dvije države. Taj model predstavlja povlačenje Izraela sa okupiranih teritorija na granice prije 1967., pravo prognanih Palestinaca na povratak na svoja ognjišta, i uspostavljanje Jerusalema kao glavnog grada Palestine.

U nekim analitičkim krugovima rašireno je uvjerenje da je sporazum nastavak šireg plana za Palestinu čiji je arhitekt Džerad Kušner, Trumpov zet, koji je u ime Trumpove administracije zadužen za američku politiku prema Bliskom istoku. Po Kušnerovom planu Izraelu bi bilo dopušteno da anektira ilegalna jevrejska doseljenička naselja u Zapadnoj obali, a kao kompenzacija, Palestincima bi bio dodijeljen dio pustinje u Izraelu, finansijka razvojna pomoć u stotinama milijardi dolara, a dijelovi Zapadne obale bi tunelom i modernom autocestom bili povezani sa Gazom. Normalizacija odnosa Izraela sa UAE-om trebalo bi da znači praktični korak ka realizaciji ovog cilja, budući da Tel Aviv očekuje da će uspostavljanje diplomatskih odnosa značiti priliv ogromnih investicija u izraelsku ekonomiju iz emiratskih suverenih državnih fondova.

S druge strane, urgentnost uspostave diplomatskih odnosa Abu Dabija i Tel Viva takođe treba posmatrati i u kontekstu nedavnog potpisivanja strateškog dogovora između Irana i Kine, koji podrazumijeva investiranje 400 milijardi dolara kineskih investicija u ekonomiju Irana. Ovaj sporazum, prema kojem su rezervirani čak i neki konzervativni krugovi unutar Irana, sadrži važne dijelove koji su obavijeni velom tajnosti. Postoji mogućnost da sporazum takođe sadrži sigurnosno-odbrambeni aspekt koji bi dodatno mogao ugroziti dominantnu američku ali i poziciju Izraela na Bliskom istoku. Stoga, približavanje Izraela i Emirata, i ulazak ove zemlje u sferu zaljevskih zemalja takođe predstavlja stanoviti manevar u cilju balansiranja i strateškog pozicioniranja, radi suzbijanja utjecaja Kine u regionu.

Vodeći američki teoretičar škole neo-realizma u međunarodnim odnosima, Kenneth Waltz, svojevremeno je u časopisu Foreign Affairs objavio članak u kojem je obrazložio razloge zbog kojih bi bilo dobro da Iran posjeduje nuklearno oružje. Po Waltzu, jedino nuklearno oružje predstavlja sigurnu zaštitu i garanciju mira u regionu u kojem jedino Izreal posjeduje nuklearni arsenal.

Približavanje Izraela i Emirata odgovor je i samom Iranu da, ako je Hizbulah na granici Izraela, Izrael na ovaj način dolazi na granicu Irana. Kao odgovor, Iran bi,  iako to njegovo rukovodstvo ne želi, jer je to u sukobu sa islamskim vjerovanjem, ipak mogao posegnuti za atomskim naoružanjem u znak rekacije na strah od izraelske opasnosti. Bliski istok je, stoga, zakoračio u novu fazu neizvijesnosti i potencijalnih novih antagonizama, koji bi umjesto stabilizacije prilika mogli dovesti do još veće destabilizacije i eskalacije novih sukoba.

Stav
Prethodni članakTrump i poraz u Vijeću sigurnosti UN-a
Naredni članakKako je Tramp razorio spoljnu politiku SAD

NEMA KOMENTARA

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime