Naslovnica EU i Amerika Američki i globalni kaos

Američki i globalni kaos

0
17

Američki izbori su posljednja šansa da svijet, a ne samo Amerika, ne propadne u kaosu. U ovom slučaju, generator tog kaosa je Amerika sama, ako u njoj opet pobijedi Donald Trump.

Istovremeno, to je i posljednja šansa za demokraciju kakvu poznajemo, liberalnu demokraciju koja je, navodno, pobijedila 1989. kada je pao Berlinski zid.

Problem je u tome, što je Donald Trump svojim nimalo predsjedničkim djelovanjem i nastupom zadao najveći udarac toj demokraciji koja je bila uzor, kao najstarija demokracija na svijetu, prema kojemu se razvijala i demokratska praksa u drugim zemljama.

Otada je, korak po korak, američka demokracija padala u sve veću krizu. Čak i ono što prije nije izgledalo kao neuralgična točka američke demokracije, pod Trumpom se razgolitilo kao vulnerabilna slabost jednog sistema.

Prva slabost, kako se sada vidi, američkog demokratskog modela je sam način izbora predsjednika. Nije to prvi puta da se čeka prebrojavanje glasova nakon izbora i da su izabrani kandidati koji su dobili manje glasova birača.

Problem je u tome, što je Donald Trump svojim nimalo predsjedničkim djelovanjem i nastupom zadao najveći udarac toj demokraciji koja je bila uzor, kao najstarija demokracija na svijetu, prema kojemu se razvijala i demokratska praksa u drugim zemljama.

Prvi put se to dogodilo kada je Al Gore dobio više glasova od Georgea W. Busha, ali je Bush skupio više elektorskih glasova, a Al Gore je požurio priznati poraz i prije nego što su prebrojani svi glasovi.

Drugi put se to dogodilo kada je Hillary Clinton izgubila izbore iako je dobila nekoliko milijuna glasova birača više nego Donald Trump.

U oba slučaja ove anomalije su proizašle iz jednog nelogičnog, apsurdnog izbornog sistema gdje predsjednika biraju elektori, a ne sami birači. Čitav je sistem anakroničan i mogao je vrijediti u doba prvih koraka liberalne demokracije, a sada, u informatičkoj eri, on je višestruko opasan, jer onemogućuje pravorijek izborne većine.

K tomu ide i kaos desetaka izbornih sistema u državama-članicama američke federacije. U nekima se može glasati poštom, u drugima ne. U nekima se može glasati do posljednjeg dana izbora, u drugima postoji drukčiji rok. U nekima se brojanje glasova koji su stigli poštom obavlja za vrijeme prebrojavanja drugih glasova, u drugima se ti glasovi broje naknadno.

Ove godine glasanje poštom je ostvarilo svojevrsni rekord, jer je 100 milijuna glasača izabralo taj način, ili da izbjegnu duge redove pred glasačkim mjestima, ili da se zaštite od pandemije Covida-19.

Republikanci su naprosto isparili kao politička stranka pod naletom Donalda Trumpa, a koji su, u zabludi da je važno samo pobijediti na izborima, bili prisiljeni braniti ga iako ga nisu smatrali jednim od njih. I tako je malo pomalo, kako se to zbiva u svim autoritarnim situacijama – sjetimo se samo Mussolinija i Hitlera, pa i Staljina – partija svedena na prirepak ”jakog čovjeka”.

Samo što sada nema pape, kao nekad Pija XI., koji je pozdravio ”jakog čovjeka koga nam je poslalo proviđenje” – Benita Mussolinija. Ovaj papa, Franjo, još je prije izbora upozorio na Trumpa kada ovaj još nije ni bio republikanski kandidat za Bijelu kuću.

Anomalije su proizašle iz jednog nelogičnog, apsurdnog izbornog sistema gdje predsjednika biraju elektori, a ne sami birači. Čitav je sistem anakroničan i mogao je vrijediti u doba prvih koraka liberalne demokracije, a sada, u informatičkoj eri, on je višestruko opasan, jer onemogućuje pravorijek izborne većine.

Kada je Trump, kao tajkun a još ne političar, najavio da bi trebalo izgraditi zid prema Meksiku, Papa je reagirao: ”Osoba koja misli samo na gradnju zidova, bilo gdje, a ne graditi mostove, nije kršćanin”. Trumpa je to razbjesnilo pa mu je odgovorio: ”Dovoditi u pitanje vjeru jedne osobe sramotno je za jednog vjerskog lidera”.

Ledeni zid između Trumpa i pape Franje postajao je sve viši. Nedavno je Trump htio pridobiti Papu za sebe, pa mu je poslao državnog tajnika Mikea Pompea, ali ga Papa nije htio primiti. Pompeo je nosio prijetnju Papi koju nije isporučio, a to je da Papa ne bi smio obnoviti sporazum s Kinom o imenovanju kineskih biskupa.

A druga poruka trebala je biti nezadovoljstvo imenovanjem vašingtonskog nadbiskupa Wiltona Daniela Gregoryja za prvog afroameričkog kardinala, a taj se proslavio oštrom kritikom Trumpa baš zbog zlouporabe religije u političke svrhe.

Na kraju, i velike dijelove kritike populizma i ”loše politike” u Papinoj nedavnoj enciklici Fratelli tutti – Svi smo braća, detektirali su mnogi analitičari kao implicitnu kritiku Trumpa i deformaciju američke politike, uz izričito Papino upozorenje da tržište ne može samo riješiti društvene probleme, bez obzira na to koliko se od nas traži da vjerujemo u ovu ”dogmu neoliberalne religije”, kako kaže Papa.

Doduše, i Demokratska partija se našla u dubokoj krizi, i suočena s generacijskim sukobima optirala je za kandidata establišmenta, u godinama, bez naročite karizme.

Četvrti element krize je zlouporaba medija u političke svrhe, čime su mediji izgubili svoju ulogu kritičara politike i ”psa čuvara” demokracije, a to se odnosi posebno na društvene medije i na zlouporabu tih medija u svrhu jačanja personalne vlasti predsjednika Trumpa.

Peti element je narušavanje one prekarne ravnoteže u kojoj egzistiraju sve demokracije, pa tako i ova američka. To je atak na sistem checks and balance – provjere i ravnoteže, kojom je dosada spriječena akumulacija vlasti u rukama predsjednika.

Američka psihijatrijska zajednica još pred četiri godine ocijenila Trumpa nepodobnim za obavljanje predsjedničke dužnosti zbog kompulzivnog narcisoidnog poremećaja.

Ta ravnoteža između triju grana vlasti narušena je Trumpovom politizacijom pravosudne vlasti, kao što je nedavno imenovanje ultrakonzervativne sutkinje u Vrhovni sud, svega nekoliko dana pred izbore, čime je narušeno i nepisano pravilo fair-playa u američkoj politici.

Šesti element je uvođenje nepotizma i klijentelizma u najviše vrhove američke politike i stvaranje ”Trumpove dinastije”, poslušnika počevši od vlastite djece do apsolutno lojalnih suradnika koji se koriste svim sredstvima da obrane kralja koji je gol – pa tako negiraju i očite istine i služe se lažnim vijestima – fake news i galama koja treba stvoriti privid istine, kao i kod Goebbelsa – kad više puta ponoviš jednu laž, ona postaje istina.

Sve su to elementi duboke krize, koji se nadovezuju na problematičnu osobnost Donalda Trumpa, kojeg je američka psihijatrijska zajednica još pred četiri godine ocijenila nepodobnim za obavljanje predsjedničke dužnosti zbog kompulzivnog narcisoidnog poremećaja.

Godine 2007. opisao sam sve te simptome na jednom drugom slučaju, u knjizi ”Berluskonizam – talijanski politički dosje”, u kojoj sam iznio jedan zaključak koji vrijedi ne samo i za Trumpa, već i kao opće pravilo. Čovjek koji je imetak stekao poslovnim špekulacijama sumnjiva porijekla ne bi smio, nikada, biti pripušten politici, jer umjesto ”općeg dobra”, kako kaže Papa, on će gledati samo na svoje dobro i na svoj interes.

I tako se i moderni političari pretvaraju u autokrate, iz autokrata u diktatore, a liberalna demokracija, pokazalo se to u slučaju Italije i Weimarske Republike, i ponavlja se danas, nema antitijela i stoga je ugrožena, jučer kao i danas, osim ako ne poduzme radikalne korake da izvrši duboke reforme i da se zaštiti od takvih opasnosti koje dolaze iznutra, iz same biti tog političkog sistema.

Izvor

NEMA KOMENTARA

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime