Emir Hadžikadunić

Četvrt stoljeća nakon potpisivanja značajnog sporazuma, mir u Bosni i Hercegovini je i dalje krhak.

Danas se obilježava 25. godišnjica Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, poznatog i kao Dejtonski sporazum. Značajni sporazum između Srbije, Bosne i Hrvatske, kojim je službeno okončan najsmrtonosniji sukob na evropskom tlu od Drugog svjetskog rata, posredovale su Sjedinjene Države u vazduhoplovnoj bazi Wright-Patterson u blizini Daytona u državi Ohio, tri tjedna prije potpisivanja u Parizu, Francuska, 14. decembra 1995.

Mirovnim sporazumom ne samo da je označen kraj troipogodišnjeg bosanskog rata, koji je rezultirao oko 100.000 smrtnih slučajeva, raseljeno još dva miliona ljudi i utrt put genocidu u Srebrenici, već je i zacrtan kompleks ustavni okvir za mir u Bosni, dijeleći međunarodno priznatu suverenu državu na dva poluautonomna politička entiteta: Federaciju Bosne i Republiku Srpsku. Pritom je sporazum formirao ono što bi mogao biti najsloženiji i decentralizirani sistem upravljanja na svijetu. Danas 3,4 miliona građana u zemlji upravljaju tri rotirajuća člana predsjedništva Bosne – Bošnjak, Hrvat i Srbin – 13 premijera, isto toliko vlada, 150 ministara i oko 700 izabranih državnih zvaničnika.

U četvrt stoljeća od potpisivanja sporazuma, Bosna je uglavnom ostala mirna i postigla određeni napredak u razvoju. Ipak, u posljednjih 10-ak godina napori na međunarodnoj izgradnji mira koji su doveli do ovog sporazuma postupno su se preokrenuli i počeli su se pojavljivati ​​izgledi za obnovljenu nestabilnost u regiji. Zbog toga je na njegovu 25. godišnjicu potrebno postaviti pitanje što je stajalo iza početnog uspjeha sporazuma, što je dovelo do toga da je on izgubio svoju efikasnost i kakve borbe predstoje pred regijom ako se trenutna putanja ne preokrene.

U godinama nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, NATO i EU strpljivo su uspostavili nove strukture i politike za kretanje krhkog mirovnog procesa na Balkanu naprijed. Od kraja 1990-ih do 2004. godine, EU i NATO bili su usredotočeni na širenje svog utjecaja izvan Gvozdene zavjese i integraciju bivših sovjetskih nacija u liberalni poredak pod vodstvom SAD-a. Ovaj entuzijazam za širenje i integraciju pomogao je motivirati lokalne bosanske izborne jedinice da prihvate uvjete za mir utvrđene sporazumom.

Kroz ovo razdoblje mir u Bosni nije značio puko odsustvo rata – bilo je i značajnih napora da se pokrene politička, institucionalna i ekonomska transformacija kako bi se osigurala održivost mira. Ključne reforme poduzete u oblastima odbrane, pravosuđa, tržišne ekonomije, granične sigurnosti i obavještajnih službi, da nabrojimo samo neke, rezultirale su formiranjem novih državnih institucija koje su garantovale stabilnost i vladavinu zakona.

Samo u sferi odbrane, uspostavljeno je jedinstveno ministarstvo i ujedinjena vojska od tri suprotstavljene oružane snage koje su se rano devedesetih žestoko borile jedna protiv druge. Broj mirovnih snaga iz mirovnih misija pod vodstvom NATO-a – IFOR-a i kasnije SFOR-a – u zemlji je smanjen sa 60 000 krajem 1995. na samo 7 000 u 2004. godini. Otprilike polovina od 500 000 uništenih domova u Bosni je takođe obnovljena, a oko 200 000 imovinskih sporova riješeno je mirnim putem .

Međutim, u drugoj polovini 2000-ih stvari su se počele mijenjati povratkom Rusije u evropsku političku arenu. Kako je Moskva počela poduzimati korake za širenje svog utjecaja na Balkan, mir u Bosni, koji je i dalje bio u velikoj mjeri ovisan o multilateralnoj podršci iz Brisela, postao je krhkiji.

2008. godine, jedan od glavnih arhitekata Daytonskog sporazuma, Richard Holbrooke, i četvrti visoki predstavnik za Bosnu, Paddy Ashdown, napisali su zajedničko opomenuti upozorenje da je Bosna “mjesečarenje” u još jednoj krizi. Očajnički su apelirali na Brisel i Washington da poduzmu trenutne i zajedničke akcije kako bi preokrenuli kurs zemlje. Od tada je još mnogo akademika, diplomata i političkih stručnjaka upozoravalo da je krhki mir na Balkanu pred padom i da Bosna provlači tanku granicu između stabilnosti i novog sukoba.

Zapravo, Bosna je više od 12 godina u mirnoj pat situaciji. Rusija se dogovara sa svojim lokalnim opunomoćenicima da destabilizuje davno uspostavljenu viziju zemlje o sigurnosti i održivom miru kroz evroatlantske integracije. Entitet sa većinskim bosanskim Srbima, Republika Srpska, u međuvremenu aktivno pokušava preokrenuti mirovni proces i udvarati se Rusiji kao savezniku.

Na primjer, trenutni srpski član rotirajućeg bosanskog predsjedništva Milorad Dodik održao je brojne zvanične konsultacije s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom u posljednjih nekoliko godina. Ohrabren američkom i EU smanjenom željom i sposobnošću da zaštiti bosanski mir, kao i sve većom moći Rusije na međunarodnoj sceni, Dodik je izrazio ambiciju da preokrene ključne institucionalne reforme poduzete nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma. Također želi organizirati referendum kako bi bosanski Srbi mogli odlučiti da li bi se Republika Srpska trebala odcijepiti od Bosne.

Što je još važnije, vlasti bosanskih Srba na čelu s Dodikom redovito prijete izvlačenjem svojih vojnika iz jedinstvene vojske zemlje, povlačeći poteze za jačanje policijskih snaga Republike Srpske i pozivajući mirovnu misiju EU-a pod mandatom UN-a u zemlji, operaciju Althea, biti ukinut – sve one predstavljaju značajne sigurnosne dileme za zemlju, Balkan i čitav evropski kontinent.

Na lokalnom nivou, secesionističke tendencije rukovodstva bosanskih Srba, zajedno sa naporima ruske destabilizacije, onemogućile su složenu multinacionalnu državu da efikasno upravlja. Štaviše, preostalih 600 mirovnih snaga EU u zemlji nisu u stanju garantovati stabilnost Bosne ili ispuniti mandat Daytonskog sporazuma.

Na regionalnom nivou, Srbija, koja dijeli dugu granicu s Bosnom i nacionalistička osjećanja sa liderima Republike Srpske, dolivaju ulje na rastuću bosansku vatru. Nekoliko mjeseci nakon zajedničkog srpsko-ruskog vojnog izlaganja Slavenskog štita u oktobru 2019. godine, srpski ministar odbrane Aleksandar Vulin najavio je, između ostalih strateških ciljeva, namjeru svoje zemlje da „brani“ srpski entitet u Bosni.

Ova deklaracija pokazala je da je Srbija u svojim odnosima sa svojim nekadašnjim neprijateljem zauzela intervencionistički pristup, nešto što bi trebalo da se tiče svih koji žele da region ostane miran. Zaista, sličan pokušaj Srbije da nametne hegemoniju nad Bosnom bio je osnovni uzrok bosanskog rata, koji je odnio hiljade života, stvorio milione izbjeglica i rezultirao genocidom u Srebrenici devedesetih.

Ako Bosna nastavi sa svojom trenutnom putanjom, Daytonski sporazum se može srušiti i novi sukob se može pojaviti na Balkanu. Ovaj scenario noćne more uticao bi ne samo na Srbiju već i na ostale regionalne sile.

Turska bi se, na primjer, lako mogla uvući u takav sukob. Interesi Ankare u regiji usklađeni su sa saveznicima u NATO-u i trenutne međunarodne granice Bosne smatra definitivnim i nepromjenjivim. Što je još važnije, ima duboke povijesne, kulturne i političke veze s bosanskim narodom i vjerojatno se ne bi složio gledati silazak zemlje u rat sa strane, pogotovo ako njeni saveznici u NATO-u i EU odluče napustiti svoje obveze da zaštite mir i liberalni poredak u Bosni.

U scenariju noćne more odcjepljenja Republike Srpske od Bosne, uključila bi se i Rusija, čineći sukob ne samo regionalnim, već i globalnim problemom.

Političko rukovodstvo Republike Srpske, koje se u velikoj mjeri protivi trenutnom liberalnom i multikulturnom poretku u Evropi, nesumnjivo bi se obratilo Moskvi za političku i vojnu podršku u njihovim naporima da formiraju nezavisnu državu. To bi omogućilo Rusiji da postane utjecajnija na evropskoj sceni na račun NATO-a.

Na površini, trenutne tenzije i ideološke podjele u Bosni mogu izgledati slične onima koje su dovele do ukrajinske krize 2013-14. Zapravo, tokom tog razdoblja Ukrajina se našla podijeljena između rukovodstva u Kijevu koje ima euroatlantske težnje i proruske manjine na istoku koja ima secesionističke tendencije.

Iako postoje neke zapanjujuće sličnosti između situacija u ove dvije zemlje, pojava sukoba u Bosni sličnog onom u Ukrajini imala bi daleko razornije posljedice. Iako je secesija Krima nesumnjivo bila udarac za NATO koji je povećao ruski uticaj na region, sličan potez Republike Srpske proširio bi doseg Moskve i unutar evropskih granica. Štoviše, to bi predstavljalo direktan izazov za Pax Americana i 70-godišnji liberalni poredak u Evropi.

U tom kontekstu, raspad Bosne transformirao bi se u rusku ofanzivu na Zapad, što bi vjerovatno pokrenulo daljnje kolizije koje bi imale prevelike posljedice ne samo za Europu, već i za cijeli svijet.

Na njegovu 25. godišnjicu, budućnost Daytonskog mirovnog sporazuma izgleda neizvjesna. Međutim, vrlo stvarne prijetnje teško postignutom miru u Bosni ne bi trebale navesti nikoga da zaključi da je regija predodređena za nestabilnost i sukobe. Danas Bosna i dalje ima dobre šanse da održi mir i ispuni svoje težnje da postane nezamjenjiv član liberalnog evropskog poretka – treba se samo osvrnuti na svoju nedavnu prošlost, sjetiti se pustošenja koje je proživjela devedesetih i zajednički raditi na tome gradeći se na temeljima postavljenim Daytonskim sporazumom.

Izvor

Prethodni članakPablo Khafre: Međunarodne posljedice atentata na Kasema Soleimanija
Naredni članakKakav će biti novi Bidenov Balkan?

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime