Emir Hadžikadunić

Ono što je kod ovog scenarija najvjerovatnije, a time i najviše uznemirava, jeste nastavak postepenog urušavanja liberalnog poretka tamo gdje se to najmanje očekuje, recimo, u državama EU.

Posljednjih nekoliko godina zabrinjavaju tri pojave agresivnog ponašanja prema Bosni i Hercegovini: geopolitički prodor Rusije, ponižavajući odnos Srbije i Hrvatske, te secesionistička politika entiteta Republika Srpska. U formatu jedne novinarske analize, nudim provokativna razmišljanja gdje je prva linija odbrane BiH, koja nije toliko nepoznata široj bh. javnosti, kako promišljati alternativne strateške veze i sredstva međunarodne politike ukoliko prva linija više ne postoji, te gdje je njen rezervni položaj?

PRVA LINIJA

NATO je prva linija odbrane BiH ne zato što bi zaštitio njen ustavnopravni poredak u slučaju nasilnog odvajanja RS-a ili što bi stao na granicu BiH u slučaju vanjske agresije, mada ni to nije isključeno, nego zato što svojim prisustvom odvraća RS, Srbiju i Rusiju od pokušaja da to učine. Realno uporište ovog multilateralnog mehanizma kolektivne sigurnosti ipak je američka vojna sila koja se nikada nije povukla sa evropskog kontinenta od završetka Drugog svjetskog rata. Tako su sigurnosne garancije SAD-a sačuvale mir u svim evropskim državama koje su bile vezane tim garancijama u proteklih 75 godina, pomirile Francusku i Njemačku nakon iskustva stogodišnjeg animoziteta i tri krvava rata, ujedinile Zapadnu Evropu s državama iza Željezne zavjese, stvorile sigurnosne pretpostavke za ekonomsku integraciju i nezapamćen prosperitet evropskih država. Sjedinjene države su također zaustavile balkanske ratove silom i diplomatijom, omogućili izgradnju održivog mira u BiH, uključujući postepenu integraciju njenog vojnog i sigurnosnog aparata (Oružane snage BiH, SIPA, OSA, DGS). U posljednjih nekoliko godina, koje su krizne zbog potkapacitiranosti međunarodnog faktora, odvratili su Milorada Dodika od realizacije secesionističke politike njegovim stavljanjem na crnu američku listu.

Mehanizam kolektivne sigurnosti se nameće kao logičan izbor jer je BiH geografski duboko iza istočnih granica Sjevernoatlantskog saveza, pa tako ni strateška odluka nadležnih organa u BiH o pristupanju NATO-savezu nikoga ne ugrožava. Evroatlantski poredak ima i svoj vrijednosni karakter jer okuplja države koje uglavnom baštine ideale vladavine prava i liberalne demokratije. Ove vrijednosti se također nameću kao civilizacijski izbor, a posebno ideja zajedničkog života zbog koje BiH ima dobre šanse da uspije kao država ravnopravnih naroda i građana. Međutim, prva linija odbrane BiH je stabilna samo onoliko koliko je jaka najslabija karika evroatlantskog poretka, recimo, njegova istočna granica koja odvaja baltičke države od Ruske Federacije. Odnosno, sve dok su američki i vojnici drugih članica NATO-a zajedno u Litvaniji, Latviji ili Estoniji u kolektivnoj zaštiti svojih saveznika, BiH kao ranjiva tačka Balkana manje je ugrožena. Zato prvu liniju njene odbrane trenutno održava potkapacitirana misija EUFOR-a, premda svoju odlučnost demonstrira zajedno sa pripadnicima Oružanih snaga BiH redovnim održavanjem vježbi Brzi odgovor. Povremena demonstracija sile američkih borbenih aviona F16, poput obuke Oružanih snaga BiH za blisku zračnu podršku, koju smo vidjeli krajem 2020, dio je iste strategije odvraćanja. Međutim, svaka sigurnost je poput kisika, kako reče ugledni američki profesor Joseph S. Nye, skloni ste ga ne primijetiti dok ga ne izgubite.

EVROPA BEZ SIGURNOSNIH GARANCIJA SAD-A

Pomalo zabrinjava što se u BiH se apsolutno ignoriše najgori mogući scenarij po pitanju budućnosti NATO-saveza, američke samoizolacije ili njene preokupiranosti Kinom. Skepticizam i nepovjerenje između evroatlantskih saveznika sada podstiče i nedavno najavljeni historijski Sporazum Evropske unije i Kine o investiranju i trgovini koji se dešava u jeku američko-kineskog rivalstva ili skoro završeni gasovod Sjeverni tok 2 ispod Baltičkog mora od Rusije do Njemačke koji je pod američkim sankcijama. Treba li očekivati da SAD u takvim okolnostima nastave dugoročno pružati sigurnosne garancije Evropi?

Manje je poznato da najcitiraniji univerzitetski profesori iz Sjedinjenih Država iz oblasti geopolitike i strukturalnog realizma, poput Johna J. Mearsheimera, Stephena Walta ili Christophera Laynea, odavno debatiraju o toj temi tražeći od američke vanjskopolitičke elite da vrati američku vojsku kući. Ili da tezu Francisa Fukuyame o kraju historije i pobjedi liberalne demokratije više niko ne doživljava ozbiljno, uključujući i samog autora Fukuyamu koji je već revidirao svoje prvobitne stavove.

Zato pretpostavimo na trenutak da se evroatlantski poredak urušava; da se američki vojnici povlače iz Poljske ili Litvanije, kao što se već povlače iz Njemačke; da je NATO-savez postao “prevaziđen”, kako ga doživljava bivši američki predsjednik Donald Trump, ili da smo svjedoci njegove “moždane smrti”, kako reče predsjednik Francuske Emmanuel Macron; da se misija EUFOR-a u BiH gasi; da američki borbeni avioni više ne paraju bosansko nebo.

Da se, također, rađa neki novi evropski poredak, više po mjeri autokratskih hegemona u Moskvi ili Pekingu, a manje po mjeri liberalnih hegemona u Washingtonu; da su evropske države bez sigurnosnih garancija SAD-a sada okrenute svojim primordijalnim strahovima; da je Evropa multipolarna i da je od anarhije čuva samo politika balansa sile. Da je u datim okolnostima popratni efekat u pravilu isti: rast agresivnog nacionalizma, odnosno isticanje nacionalnog interesa kao dominantne kategorije koja oblikuje ponašanja subjekata u međunarodnim odnosima. Da političke stranke poput Nacionalnog fronta u Francuskoj, Alternative za Njemačku, Danske narodne stranke, Slobodarske stranke u Austriji dogovaraju novi evropski poredak, da Srbija u takvim okolnostima također želi poslušati Garašanina, koji je svoj Nacrt počeo rečenicom da je “Srbija mala, ali da ne sme ostati takva”.

Ako ovaj scenarij čitatelju nalikuje na nevjerovatnu fantaziju, tim bolje jer ništa gore nismo mogli ni zamisliti. Međutim, ono što je kod ovog scenarija najvjerovatnije, a time i najviše uznemirava, jeste nastavak postepenog urušavanja liberalnog poretka tamo gdje se to najmanje očekuje, recimo, u državama EU u kojima je primordijalni nacionalni identitet odavno vidljiv kroz javno djelovanje Mattea Salvinija, Marine le Pen, Geerta Wildersa ili čak Sjedinjenim Državama, gdje je autokratski kandidat Trump na posljednjim izborima dobio 74 miliona glasova, a njegovi simpatizeri nasilno upali u američki Kapitol. Gdje je linija odbrane BiH u trenutku susreta sa takvom realnošću? Ko će tada odvratiti Milorada Dodika i Treći pješadijski puk u Banjaluci od secesije, a Srbiju od nove agresije, koja, da stvar bude gora, godišnje odvaja za vojni budžet duplo više od BiH, Albanije, Crne Gore, Sjeverne Makedonije i Kosova zajedno?

DRUGE STRATEŠKE VEZE

Drugu liniju odbrane BiH nije moguće braniti logikom liberalnog evroatlantskog ustroja, koji u slučaju naše pretpostavke više ne postoji. U okolnostima nove multipolarne strukture, u teoriji međunarodnih odnosa mnogo opasnije po svojoj prirodi zbog većeg broja međusobno suprotstavljenih polova, moguće je rasuđivati samo doktrinom ravnoteže moći i geografije ili logikom malih i velikih hegemona. Zato je prva linija odbrane BiH mirnodopska, druga može biti ratna. U odsustvu kolektivne sigurnosti ili integrativne političke kulture, kakvu nudi evroatlantski poredak, balkanski region bi mogao završiti kao periferna zona u kojoj je sigurnost deficitarna, poput današnje sjeverne Afrike, a BiH bi mogla sve više ličiti na Libiju, koja je podijeljena između državne vlasti sa sjedištem u Tripoliju, koju priznaje UN, a brani Turska, i odmetničke falange u Bengaziju, koja uživa podršku Rusije i susjednog Egipta. Da stvar bude još gora, kroz Balkan ne bi prolazile samo silnice međusobno suprotstavljenih geopolitičkih interesa nego i civilizacijske razdjelnice koje su motivisale Samuela P. Huntingtona da napiše svoje provokativno djelo: Sukob civilizacija i preustroj svjetskog poretka. Tako bi “dinamika mržnje” iz škole Huntingtona, usporediva sa “sigurnosnom dilemom” iz škole međunarodnih odnosa, dodatno pothranila uzajamne strahove, nepovjerenje i mržnju, što bi u najgorem mogućem obliku u prevodu ekstremnog desničara Jima Dowsona, osnivača stranke Britanija, značilo “100 posto nas protiv 100 posto njih”.

Jedni mogu naivno pomisliti da bi neutralnost BiH između polova: Moskve, Berlina, Ankare ili Pariza bio adekvatan izbor. Međutim, da li je realno očekivati od bh. entiteta RS da poštuje međunarodnopravni subjektivitet BiH u okolnostima povoljnih međunarodnih prilika? Drugi mogu pomisliti da smo u evropskom dvorištu i da kroz saradnju sa evropskim sistemskim silama treba tražiti perspektivu opstanka BiH. Da li Njemačka, Velika Britanija ili Francuska mogu odvojeno ili zajedno ponuditi ikakvo političko mentorstvo BiH u situaciji kad se, bez američkih sigurnosnih garancija, sasvim izvjesno vraćaju svojim primordijalnim strahovima iz 19. stoljeća, a cijelu Evropu zahvata proces balkanizacije? Da stvar bude gora, tada neće biti ni Otta von Bismarcka, ni Berlinskog kongresa, niti će evropske sile biti toliko moćne da dodijele BiH na upravu Beču, Berlinu ili Parizu.

Da li se Turska logikom doktrine balansa moći i geografije, nameće kao logičan strateški izbor? Ne zato što bi zaštitila njen ustavnopravni poredak u slučaju nasilnog odvajanja RS-a ili što bi stala na granicu BiH u slučaju vanjske agresije, mada ni to nije isključeno, nego zato što Turska kao respektabilna regionalna sila, bez obzira na to ko bio njen lider, neće dopustiti hegemoniju Srbije u regionu za koji smatra da je njena strateška dubina. Nije nevažno napomenuti ni vojno-tehnološki aspekt, recimo, turske dronove koji su napravili razliku između života i smrti u slučaju legitimno izabrane libijske vlade u Tripoliju, koju su evropske države prepustile na milost lokalne anarhije.

Turska je također pomogla Azerbejdžanu da vrati dijelove okupirane teritorije Nagorno-Karabaha u anarhičnom regionu Zakavkazja, gdje se Washington i Bruxelles vrlo malo pitaju. Osim što bi BiH u multipolarnoj Evropi mogla postati zona rivalstva Turske i Rusije, Ankara i Moskva također mogu biti faktor balansa i statusa quo, što su povremeno činile ili čine u drugim državama u kojima je sigurnost deficitarna. Mada ta kalkulacija nije nebitna kada je u pitanju izbor između mira ili rata, taj kompromis za opstanak BiH teško bi bio bolji od onog koji je postignut u Daytonu.

Vjerovatno je tema oko druge linije odbrane BiH nepoželjna za otvaranje. Ona može biti kontroverzna ili čak sporna za političke aktere građanske ili liberalne orijentacije. Sve je to ok. Od dvije ponuđene linije odbrane, svakako treba navijati za onu prvu jer druga nudi lošije opcije. Međutim, treba li držati glavu u pijesku ili sva jaja u jednoj košari? Šta je alternativni izbor ako i kada liberalni poredak izvan BiH bude urušen, a agresivni nacionalizam unutar BiH neukrotiv? Ozbiljno je to pitanje koje čeka još ozbiljnu artikulaciju.

REZERVNI POLOŽAJ

Na rezervnom položaju ne postoji nikakva strateška kalkulacija sa vanjskim silama koje mogu garantirati sigurnost BiH. Na primjer, ne postoji emanet da će 78 miliona Turaka spasiti BiH od agresivnih susjeda. Postoji samo svijest o vlastitoj snazi i okruženju u kojem se nalazimo. U tom smislu, BiH se treba tretirati više kao subjekat, a manje kao objekat međunarodnih odnosa, što nije slučaj kod prve ili druge strateške veze.

Pošto beznađe, nepravda i nepotizam smanjuju borbenu gotovost svake države, multirasni Singapur kao meka meritokratije nameće se kao savršen model za jačanje rezervnog položaja BiH. Tako bi i odbrambena strategija BiH u nekoj idealnoj varijanti trebala sve više ličiti na doktrinu malog ali snažnog Singapura, koji se racionalno rukovodio svojim geografskim položajem i strahom od mnogo većih susjeda, Malezije i Indonezije. Uz pomoć nauke i savremenih tehnologija, Singapur je također riješio svoj najozbiljniji sigurnosni problem – nedostatak vode.

Na razervnom položaju nužna je sve izraženija svijest o mogućim intencijama agresivnog okruženja, te saznanje o njegovim materijalnim i latentnim snagama. Treba, dakle, znati kakvo ofanzivno oružje kupuje Srbija, koliko ulaže u svoju vojsku i šta piše u njenoj strategiji odbrane koja više nije odbrambenog karaktera jer spominje dijelove teritorija BiH. Pošto BiH pluta u balkanskom moru punom malih i velikih ajkula, nameće se potreba stalnog razvoja vlastite namjenske industrije, uključujući nove odbrambene tehnologije.

Tehnologija turskih dronova se čini kao idealna odbrambena opcija. Oružane snage BiH se također trebaju naoružati, makar onoliko koliko je Srbija naoružala sebe. Na koncu, nije nebitno ni podučavanje srednjoškolaca o osnovama sigurnosti po uzoru na bivšu Jugoslaviju, te propitivanje sigurnosne politike na višem akademskom nivou. Jer neznanje i slabost mogu samo prizvati novu agresiju, kao što je svaka povijest diplomatije nebrojeno puta potvrdila da jaki rade što žele, a slabi trpe šta moraju.

Izvor

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime