Ehsān Abtahī

Odnosi između Sjedinjenih Država i Kine nesumnjivo predstavljaju jedan od najsloženijih i najvažnijih izazova vanjske politike Washingtona za buduće generacije Amerikanaca. Kina drži najveći obim trgovinske razmjene u svijetu. Druga je po redu velika ekonomija svijeta i ima četiri puta veću populaciju od Sjedinjenih Država. Prema Brookings instituciji, Bruto domaći proizvod (BDP) te zemlje premašit će američki između 2035 i 2040. godine. Kineska je ekonomija prividno konkurentna i otvorena ekonomija, što je američkim, europskim i azijskim kompanijama dalo puno mogućnosti za ulaganje. To je u uvjetima kada Kina, također, ima veliki državni sektor i vrši opsežne intervencije u tom sektoru i daje velike subvencije tim kompanijama.

Osim velikoga ekonomskog napretka, Kina veoma brzo napreduje u vojnom smislu. Premda se SAD smatraju i dalje prvom vojnom silom u svijetu, ali očito je da Kina dolazi odmah poslije Amerike i da se sve više usredsređuje na svoju sposobnost da odgovori na eventualne američke prijetnje.

Amerikanci smatraju da bi sve veći razvoj vojnih moći Kine mogao predstavljati izazov za azijske saveznike Washingtona, kao Japan, Tajvan, Filipine, Maleziju, Vijetnam, pa čak i Indiju.

Ni koraci Pekinga kojima se krše ljudska prava, kao što je gušenje protesta u Hong Kongu ne dopada se Bijelpj Kući.

Konačno, imajući u vidu obim populacije ove zemlje i njen iBDPi, nema sumnje da Kina ulaže velike i višestrane globalne napore za sučeljavanje sa klimatskim promjenama, pandemijama, i za razvoj ekonomije. Ova zemlja je najveći svjetski proizvođač ugljika i fosilnih goriva. Virus Covid -19, poput SARS-a proširio se iz ove zemlje, a sučeljavanje s budućim pandemijama nesumnjivo će zahtijevati blisku i tijesnu suradnju međunarodne zajednice i Pekinga. Ova zemlja je također najveći zajmodavac zemljama u razvoju. Usljed stagnacije izazvane Kovidom – 19 mnoge siromašne zemlje našle su se u problemima u pružanju finansijskih usluga. Višestrani napori da se zaštite siromašne zemlje zahtijevaju ozbiljnu i znakovitu suradnju Pekinga.

Amerikanci na Kinu gledaju kao na rivala, partnera, ali i kao na zemlju koja stvara izazove.

Ali, osnovno i ključno pitanje je kakav će biti metod američkog sučeljavanja s Kinom i koju će tehniku Washington odabrati da bi obuzdao Kinu?

S gledišta strukturnih realista ili agresivnih neoklasika, poput Johna Mersheimera, krajnji cilj velikih sila je stjecanje hegemonije; jer samo je hegemonija ta koja garantuje opstanak. Utemeljitelji Sjedinjenih Država i njihovi nasljednici veoma dobro su spoznali ovu logiku i nastojali da budu sila koja dominira zapadnom poluloptom, i na koncu 1898 su ostvarili ovaj svoj cilj.

Hegemonističke države imaju I drugi cilj; spriječavanje da neke druge zemlje u drugim dijelovima svijeta postanu prestižne sile. Agresivni neorealisti vjeruju kako će Kina nastojati da razvije moć do te mjere kako se ne bi osjećala ugroženom od strane Amerike i Rusije. Ali, u svemu ovome presudna je reakcija Sjedinjenih Država. Povijesno iskustvo pokazalo je da Sjedinjene Države neće tolerisati hegemonsku moć ni u jednom dijelu svijeta. Stoga će pokušati zadržati svoj prestiž na Dalekom Istoku, preciznije, to je upravo ono što su činile sa SSSR-om u vrijeme hladnoga rata. Pitanje koje bi prema mišljenju neorealista na koncu moglo izazvati rat.

Ali odbrambeni realisti, poput Stephena Walta imaju optimističniji pogled na Kinu, tvrdeći da sigurnosno rivalstvo Kine neće biti intenzivno, i da ta zemlja pokušava samo imati miroljubive odnose sa Sjedinjenim Državama, te stoga uz nastojanje da poveća moć – u neophodnoj mjeri i s ciljem osiguravanja opstanka – neće ići za dominacijom na Dalekom Istoku i za stavljanjem pred izazov američke hegemonije.

Ali drugo temeljno i važno pitanje jeste na koji način će se Bidenova administracija suprotstaviti Kini i kakva će biti tehnika zauzdavanja Kine?

Na temelju Bidenovih intervjua i pozicioniranja njegova tima za vanjsku politiku stječe se dojam da je Bijela Kuća odabrala neki drugačiji put za obuzdavanje Kine koji se temelji naneoliberalnim stavovima, kao što su stavovi Josepha Nyea, poznatoga teoretičara “mehke moći” koji insistira na integraciji, multilateralizmu, važnosti međunarodnih institucija i zapadnim normama i vrijednostima.

I Biden i njegov državni sekretar Tony Blinken u predstavljanju svojih stavova o mnogim pitanjima, istakli su da je Kina pred važne izazove stavila američku hegemoniju u region Azija –Pacifik. Oni vjeruju da se za Trumpova mandata i u vrijeme kada je Kina neumorno nastojala sklopiti saveze s raznim zemljama, Trump sve više udaljavao od svojih saveznika.

Za četiri godine Trumpova predsjedničkog mandata Kina je američkim troškovima učvrstila svoje liderstvo nad međunarodnim institucijama. Povlačenje SAD-a ili u najmanju ruku nepoštivanje Trumpove administracije međunarodnih institucija otvorilo je put Kinezima.

Novi žitelji Bijele Kuće vjeruju kako je ignoriranje američkih vrijednosti od strane Trumpove administracije, kao što je demokracija, multilateralizam, međunarodne institucije i ljudska prava omogućilo Kini da zauzme bolju poziciju za sticanje moći. Slabljenje demokracije u samoj Americi u vrijeme Trumpova mandata predstavljalo je zlatnu priliku za Kinu da preuzme moć.

Ovim interpretacijama nova američka administracija pokušava obuzdati Peking oslanjajući se na američku mehku moć i američke norme, s naglaskom na demokraciji, ljudskim pravima i uspostavi koalicije s demokratima.

Najvažniji program Washingtona za obuzdavanje Pekinga jeste jačanje savezništva s europskim zemljama i svjetskim demokracijama; put posvema suprotan Trumpovom.

“Same Sjedinjene Države čine 25 % svjetskog bruto domaćeg proizvoda, što bi se, uz pomoć tradicionalnih partnera Washingtona, moglo povećati na između 50 i 60 %”, istakao je nekoliko mjeseci prije Bidenove pobjede novi državni sekretar Tony Blinken u intervjuu za Hudson Institute.

Ovo će nanijeti težak udarac Kini i Peking više neće moći diktirati svijetu svoja trgovinska pravila, a sa druge strane, ignorisanje trgovine s više od pola svjetskih ekonomija će nanijeti veliki udarac kineskoj ekonomiji, a Peking nije spreman ispustiti ovaj obim svjetske trgovine.

Drugim riječima, za razliku od Trumpova mandata Sjedinjene Države namjeraju sklapanjem koalicije sa svojim tradicionalnim partnerima obuzdati Kinu.

Insistiranje na američkim vrijednostima i njihovo stavljanje u središte američke vanjske politike još je jedan od Bidenovih diplomatskih ciljeva u odnosu na Kinu.

Dakle, novi američki predsjednik namjerava ojačati svoju poziciju prema Kini i uspostaviti ravnoteže koja je čitavo vrijeme Trumpova mandata bila narušena u korist Kine, te nastaviti suradnju s Pekingom u područijima od zajedničkog interesa.

Američki vanjskopolitički tim vjeruje kako je s pozicije moći moguće uspostaviti mirnu suradnju i odnose sa Pekingom o pitanjima kao što su, klimatske promjene, globalno zdravlje, pandemije i širenje smrtonosnog oružja u svijetu.

 

Prethodni članakNavaljni i nacionalizam
Naredni članakNeispričana tragedija iračkih šiitskih Turkmenkinja koje je zarobila Islamska država (IS)

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime