Poput Jazidjia, militantna grupa je 2014. zarobila i ubila stotine ljudi, ali porodice, vođe zajednica i zvaničnici su zatvorili oči.

Suadad al-Salhy

Napori da se oslobode jazidske žene i djeca koje je otela Islamska država (IS) dobili su svjetsku podršku i pažnju širom svijeta i jedan od njih je dobio Nobelovu ngradu za mir

Tako, stotinama žena šiitskih Turkmena koje su, također otete tokom divljanja IS  2014. godine uskraćena je prilika za slobodu, i odgovornost i zatvaranje zbog šutnje i negiranja vođa njihove zajednice, rekli su irački zvaničnici, aktivisti i međunarodne organizacije za ljudska prava za Bliski istok.

Krvavi i brutalni napad militanata na sjeverozapadni Irak u avgustu 2014. godine često se naziva jazidovskim genocidom, pri čemu je oko 3.000 Jazida ubijeno, i možda još 7.000 oteto.

Jedva prepoznate usred tih zločina, stotine Turkmenki su također odvedene su u zatočeništvo.

Većina su šiiti iz ruralnog grada Tal Afar, kojim dominiraju Turkmeni, 80 km zapadno od Mosula. Oni su zrobljeni u susjednom gradu Sinđaru sa većinskim jezidima, gdje su oni i njihove porodice potražili utočište nakon što je IS nekoliko tjedana ranije preuzeo kontrolu nad Tal Afar.

Iračke šiitsko-turkmenske porodice koje su pobjegle iz Tal Afar-a odmaraju se u gradu Shangal, gradu u provinciji Nineveh, juni 2014. (Reuters)

 

Velika većina nije ni evidentirana kao nestala, kažu zvaničnici i aktivisti. A nisu poduzeti stvarni zvanični ili nevladini napori da se oni potraže i vrate kućama, unatoč informacijama koje jasno ukazuju da su u kampovima koje vode kurdske i turske snage u Siriji.

“Pravno, ove [otete] žene ne postoje, jer su ili registrirane od strane njihovih porodica kao da ih je ubio IS ili jednostavno ne postoje”, rekao je Hayman Ramzi, direktor Tulayeve organizacije za turkmenska pitanja, MEE.

“Muškarci porodica žrtava odbijaju da izjave da je jedna od njihovih ćerki kidnapovana.”

Suočeni sa tišinom, razmjere otmica su vremenom počele da se otkrivaju u  organizaciji Tulay.

“Tokom nekoliko godina rada na ovom pitanju, obično smo saznavali da je slučajno ovdje ili tamo bila oteta žena, obično bi o tome govorio neki dalji rođak”, rekao je Ramzi.

„Porodice ovih žena odbijaju da priznaju da ih je kidnapovao IS. Primili smo prijetnje smrću od nekih od njih kada bi im rekli da imamo informacije koje potvrđuju da je jedna od njihovih žena oteta.”

Neizvjesni brojevi

Gotovo je nemoguće znati pravi broj nestalih Turkmenkinja.

Negiranje njihovih porodica i “namjerno sljepilo” među muškarcima u zajednici, kao i pristajanje utjecajnih vladinih institucija i šiitskih političkih i vjerskih snaga, ometaju svaki pokušaj istrage.

Političke i vjerske snage čak su, rekli su aktivisti za ljudska prava i zvaničnici MEE-u, prekinule bilo kakav ozbiljan pokušaj da žene oslobode i vrate ih porodicama.

Neke lokalne grupe za ljudska prava rekle su MEE-u da vjeruju da je 540 civila iz Tal Afar-a nestalo, uključujući 125 žena. Iračke snage oslobodile su njih dvadeset i dvoje, koji su bili u sirotištu Mosul pod vodstvom IS-a, kada su zauzeli grad u oktobru 2017. godine.

‘Većina otetih žena nakon toga nije raspitana i niko ih nije tražio, tako da ne postoje vladini, međunarodni ili građanski napori da ih vrate’

– Nawal al-Karawi, irački Centar za žene i dječija prava

Ali međunarodne organizacije za ljudska prava i njihovi savezni partneri koji su se fokusirali na Tal Afar i rade na povratku raseljenih rekli su da je ukupan broj nestalih zapravo oko 1.200, uključujući 600 žena.

Do sada je oslobođeno njih 131. Uglavnom je to postignuto pojedinačnim naporima, poput porodica koje su plaćale otkupnine militantima do kojih su dolazili posrednicima koji su radili na oslobađanju jazidskih žena koje IS drži u Siriji.

“Većina objavljenih podataka nisu tačni”, rekao je Nawal al-Karawi, direktor Iračkog centra za žene i dječija prava, koji već godinama radi u Tal Afaru u partnerstvu s drugim organizacijama.

„Većina plemena odbila je zvanično registrovati otmicu svojih kćeri. Smatraju to sramotnim, pa odbijaju to otkriti. ”

Bez ozbiljnih pokušaja da se istakne problem, nije uspostavljeno posebno vladino tijelo koje bi pratilo nestale, za razliku od drugih zajednica.

“Većina otetih žena nakon toga nije istražena i niko ih nije tražio, tako da ne postoje vladini, međunarodni ili građanski napori da ih vratie”, rekao je Karawi.

Zarobljen u Siriji

Prepiska koju je MEE vidjela između iračke Visoke komisije za ljudska prava (IHCHR), Generalnog sekretarijata iračkog Kabineta i parlamentarnog Odbora za ljudska prava ukazuje na to da zvaničnici imaju samo nejasnu predstavu o tome koliko turkmenskih žena nedostaje.

Njihova komunikacija govori da vjeruju da ih je preko 450 tek trebalo uzeti u obzir, i misle da su žene odvedene u Siriju, Tursku i brojne  arapske zaljevske države.

Najnovija od ovih komunikacija potpisana je 29. decembra. U njoj se navodi da je Ministarstvo vanjskih poslova u razgovoru s Ministarstvom za raseljavanje i migracije, obavještajnom službom i nizom iračkih diplomatskih misija kako bi “istražili” sudbinu “otetih i preživjelih Turkmenkinja”.

Prema pismu, obavještajna služba potvrdila je prisustvo Turkmenkinja u Siriji u kampovima koje je vodila milicija Sirijskih demokratskih snaga (SDF), uključujući al-Sadda u Raqqi, Abu al-Khashaba i Abu Hamama u Deir Ezzor-u, Hol u Hasakah i Akkadha u gradu Azaz.

Također se govori da su neke od tih žena pokušale pobjeći u Tursku, ali su ih turske snage uhapsile i premjestile u zatvor Afrin na sirijsko-turskom pograničnom pojasu. Middle East Eye zatražio je od sirijskih opozicionih vlasti u Afrinu da to potvrde, ali do trenutka objavljivanja nije dobio odgovor.

Pismo ne daje informacije o tome koliko žena može biti zatvoreno u Afrinu niti o njihovom stanju. Iako je reklo da je Ministarstvo vanjskih poslova zatražilo od diplomatskih predstavništava da traže informacije o tim ženama, u pismu se jasno navodi da nisu uspjele dobiti “nikakve vrijedne” detalje.

Za one koji traže Turkmenske žene pismo je bilo prodor.

“Nakon godina, ovo je prvi put da smo dobili službeni odgovor na našu prepisku s vladinim institucijama u vezi s tim pitanjem”, rekao je za MEE Ali Akram al-Bayati, član vijeća IHCHR i direktor Turkmenske spasilačke organizacije.

“Napokon, postoje dokazi da su neke od tih djevojaka još uvijek žive i da su premještene u Siriju”, dodao je Bayati.

„Kad sam dobio ove informacije, osjećao sam se sretno jer to znači da postoji šansa da ih spasim. Ali u isto vrijeme bio sam vrlo uznemiren jer živimo u sjeni države koja ne brine o čovjeku, njegovoj sudbini i patnji.”

Kada su mu se obratili da prokomentira prepisku s IHCHR-om, glasnogovornik ministarstva vanjskih poslova Ahmed al-Sahhaf obećao je da će odgovoriti nakon što je kontaktirao direktora svog ministarstva za ljudska prava. Do trenutka objavljivanja nije odgovorio.

Poricanje

Tal Afar, 450 km sjeverno od Bagdada, veliki je grad smješten u trouglu teritorija između turske, iračke i sirijske granice.

Kao i većina iračkih sjevernih pograničnih gradova, njegovo je društvo plemensko, konzervativno i zatvoreno, a žene se smatraju simbolom muške časti i njegove mehke strane koju ne treba dirati niti joj treba prilaziti.

Za mnoge muškarce u takvom konzervativnom društvu priznanje da su im žene i kćeri otete i silovane priznanje je da ih nisu mogli braniti, a to je znak nemoći i srama.

Lokalni aktivisti i zvaničnici rekli su MEE-u da je poricanje i ignorisanje sudbine ovih žena pokušaj da se krene dalje bez suočavanja sa posljedicama.

‘Osjećaju sram i sramotu. Znaju da je IS silovao te žene i ne mogu podnijeti tu činjenicu niti živjeti s njom ‘

– Salem Geddo, Dobrotvorna fondacija za siročad

Neki muškarci odbijaju  priznavanje žena kada se čini da su postigli sigurnost.

Mnogi aktivisti za ljudska prava rekli su da su dobili slike ili imena iračkih žena oslobođenih u Siriji i pitali su turkmenske porodice mogu li im pomoći u identifikaciji. Većina muškaraca, odbila je prepoznati žene za koje se sumnja da su im rođake.

„Kad im pokažemo slike koje primimo, oni se uznemire i kažu nam: ‘Te su žene mrtve, pa zašto insistirate na ekshumiranju ovog pitanja?’“, Rekao je Salem Geddo, direktor Dobrotvorne fondacije za siročad u Tal Afaru. MEE.

„Neki od njih sliku gledaju sekundu i bez fokusa, a zatim ljutito kažu:„ Ovo nije naša kćerka“, iako njegove crte lica jasno odražavaju njegovu nespremnost da uopće sazna identitet osobe sa slika.

“Ne kažu da nas više ne zovu, ali ne otkrivaju nikakve informacije koje bi mogle pomoći u pronalaženju ili identificiranju njihovih kidnapovanih kćeri. Oni osjećaju sram i sramotu. Znaju da je IS silovao ove žene i ne mogu podnijeti tu činjenicu i živjeti s tim. ”

Kultura ciljano

Upotreba seksualnog nasilja od strane Islamske države bila je namjerna i sistematska taktika za ponižavanje protivnika i uništavanje njihovog kulturnog identiteta.

U izvještaju o rodno zasnovanom nasilju koje je provelo iračko udruženje Al-Amal, istaknuta grupa za ženska prava rekla je: “Ženska tijela smatraju se simbolom kulturnog identiteta društava. Ponižavanje njih [žena] i njihovo potčinjavanje [je alat za] ponižavanje i potčinjavanje njihovih društava. ”

Militanti IS-a sa nevjerovatnom mržnjom gledali su na zajednice i sekte koje se nisu slagale s njihovim ekstremističkim tumačenjem religije, poput šiija, označavajući ih otpadnicima.

Zvaničnici, aktivisti i vođe plemena u Tal Afaru rekli su MEE-u da je, kao i kod Jazida, IS ubio sve Turkmenske muškarce i mušku djecu stariju od 12 godina na koje je naišao i bacio ih u bunar Allau Anter, rupu promjera oko 50 metara i dubok 100 metara, smješten sjeverno od Tal Afar-a.

Federalni zvaničnici procjenjuju da se u ovoj masovnoj grobnici nalaze posmrtni ostaci preko 1000 ljudi, od kojih su najmanje 400 šiitski Turkmeni, dok su ostatak jazidi.

“Nije nam dokazano da su Turkmenkinje ubijene, iako su mnoge preživjele žene Jazidi u svojim svjedočenjima navele da su militanti nakon toga silovali Turkmene i spaljivali ih, ali još nismo pronašli nijedan njihov ostatak”, Bayati je rekao za MEE.

“Svi dostupni dokazi i informacije pokazuju da je broj ubijenih Turkmena bio ograničen, za razliku od muškaraca i djece starijih od 12 godina.”

Metode grupe Islamska država zabilježene su u svjedočenju preživjelih Jazidija i Turkmena.

Opisali su kako militanti zapovijedaju svakom dječaku da skine košulje i podigne ruke, ubijajući odmah svakoga ko je imao dlake pod pazuhom.

Irački dječaci skaču i plivaju u rijeci unutar razorenog grada Tal Afar u septembru 2019. (Reuters)

Istaknuti irački sociolog, koji proučava utjecaj porobljavanja jazidijskih i turkmenskih žena na njihove zajednice od 2014. godine, rekao je da MEE IS koristi ovu taktiku “da nanese najveću moguću štetu svojim šiitskim protivnicima”.

Šiitski politički, vladini i vjerski lideri uvjereni su da je IS držao ove žene živim kao “zatrovani bodež”, izlagajući osjetljivosti oko žena da ih ugroze i “iskrivljuju njihov kulturni identitet na način koji se ne može promijeniti ili izbrisati”, rekao je sociolog koji je željeo ostati anoniman iz sigurnosnih razloga.

Prema sociologu, šiitski lideri su potpuno svjesni čemu su žene izložene, ali vjeruju da je to uvreda za zajednicu u cjelini, pa stoga nisu u stanju ili ne žele to prihvatiti.

„Mentalitet šija-muškaraca želi da ove žene zauvijek umru i nestanu. Žele da vrijeme stane u trenutku otmice, jer ne žele znati ili se baviti onim što se dalje dogodilo s tim ženama”, dodali su.

“Za njih su žene mehke slabine, pa žele ovaj incident gurnuti u zaborav ili poreći da se dogodio. Ali prisustvo žrtava to sprečava ili odgađa.”

Marginalizirani

Posljednjih godina iračke šiitske snage dominirale su politikom i sigurnošću i kontrolirale većinu državnih financijskih i ljudskih resursa. Oni su iskoristili ove značajne resurse u naporima da oslobode jazidske žene iz zatočeništva IS-a. Ipak, gotovo ništa nisu uložili u oslobađanje šiitskih Turkmenkinja.

Ustvari, koristili su iste izvore da prikriju ovo pitanje i pokušaju držati lokalne i međunarodne medije i organizacije civilnog društva dalje od njega, rekli su zvaničnici, zakonodavci i aktivisti MEE-u.

Štaviše, od 2015. godine naporno su radili u parlamentu kako bi spriječili bilo kakvo izričito spominjanje otetih šiitskih žena da budu uključeni u nacrte zakona koji ciljaju rodno zasnovano nasilje militanata IS-a.

Šiitske političke snage pažljivo su postavljale tragediju turkmenskih žena kao marginalni dio Jazidi genocida i ne ističu svoju nevolju odvojeno, rekli su zakonodavci.

Vođa Yazidi Baba Sheikh ostavlja nasljedstvo kao šampion žena koje je zaplijenila Islamska država

Uzastopne vlade pod vođstvom šiija, uključujući i sadašnju, sastale su se i podržale preživjele Jazidije i njihove porodice. Ali predstavnici turkmenskih žena i njihova rodbina primljeni su najviše tri puta, rekao je MEE federalni zvaničnik uključen u ovaj spis. Na dva od ovih sastanaka, preživjeli Turkmeni predstavljeni su kao dio delegacije Jazidi, rekli su zvaničnici i aktivisti.

22 turkmenske žene oslobođene iz sirotišta u Mosulu i vraćene u Tal Afar nisu dobile rehabilitaciju niti službenu njegu ili naknadu, uprkos tome što su živjele u „vrlo lošim uvjetima“ i često s dalekom rodbinom, jer je njihova uža porodica ili ubijena ili zarobljena, Tulay Organizacija Rekao je Ramzy.

Grupe za ljudska prava uključene u njihovu nevolju su malobrojne, slabo financirane i slabe.

Jedina podrška koja se nudi ovim ženama su mjesečne isplate od 100.000-300.000 dinara (70 do 200 američkih dolara) od dobrotvorne fondacije al-Hakim povezane s velikim ajatolahom Muhammadom Saeedom al-Hakimom, jednim od vodećih Najafovih šiitskih vjerskih vlasti, rekli su aktivisti za MEE.

“U stvari, ne postoji vladin stav koji je usvojen proteklih godina u vezi sa preživjelim Turkmenima ili otetim ženama”, rekao je visoki savezni zvaničnik koji je radio na ovom dosijeu.

“Službena strana vjeruje da je ovo pitanje socijalna tragedija koja se dogodila u muslimanskoj zemlji koja se suočava s poteškoćama da je prihvati ili živi s njom”, dodao je.

“Službena strana ne želi osramotiti [šiite], pa na to zatvara oči i smatra to osjetljivim lokalnim pitanjem koje treba rješenja daleko od vidokruga.”

Izvor

Prethodni članakIzazov Peking – Washington u doba Bidena
Naredni članakKoliko Macronov režim može ići nisko?

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime