ROBIN W. CARLSEN

POSJETA IMAM HOMEINIU- Iz perspektive ovog pisca, Imam Homaynî je zračio svim onim što je obećano u svetim spisima Islâma, i ono čime je on zračio bilo je ono što je bilo apsolutno u ovom univerzumu. Bio je to izvor Univerzuma – prelomljen kao što sam rekao, kroz idiom Islâma – koji je upravljao tokom Revolucije; bio je to izvor Univerzuma koji je odredio pobožnost naroda; bio je to izvor Univerzuma koji je upravljao ponovnim rođenjem Islâma. Koliko god mi na Zapadu optuživali Homaynia, koliko god Homaynievi sunarodnjaci – mnogi u izbjeglištvu – optuživali, i pokušavali srušiti ovu revoluciju, koliko god čak i ljudi kao Ibrâhîm Yazdî izricali svoje vrlo stručno neslaganje s onim što se dešavalo u Iranu, primarni impuls bio je upravljan od strane nečeg apsolutnog; kao da je taj Apsolut prošao kroz osobu i svijest ´Ayatolllâh Homaynia. Svi njegovi tekstovi, njegovi govori, i sad ovaj nastup (kao što sam rekao, nije čak bilo ni potrebno slušati sadržaj tekućeg govora) ukazivali su na spoj uspješnog vanjskog i uspješnog unutarnjeg džihâda.

Imâm Homaynî bio je utjelovljenje te fuzije (osnivanje jedne islamske republike, poražavanje vanjskih neprijatelja, pobjeda Islâma u drugim djelovima svijeta – i ustanovljavanje tog unutarnjeg uvjeta integracije i jedinstva koje je bilo pobjeda višeg sebe nad nižim sebe -, te utapanje individualiteta u Bogu); ova revolucija bila je ostvarenje te fuzije. Sumnjati u Homaynievo stanje svijesti, ili njegovo razumijevanje i odanost Islâmu značilo je potpuno propustiti bít ove revolucije i budućnost Islâma na Bliskom istoku.

Vjerovali ili ne u Islâm, slagali se ili ne sa Imâm Homaynievom revolucijom i njezinom politikom, vjerovali ili ne istinski u Boga, u svakom slučaju bilo bi bešćutno i sirovo ukoliko bismo bili nesposobni primiti nešto od obilja ljubavi, snage, čistote, i milošte koji su bili sama suština čovjeka od osamdeset i jednu godinu a koji je sad počeo da nam govori bez napora, bez i najmanje grubosti u glasu, skoro melodičnim tonom, sa svom staloženošću i drhatom Univerzuma samog, koji i sam diše kroz ovo bíće. Svi paradoksi koje sam opisao bili su tu: grubost, ozbiljnost; strogost izraza, bogatstvo sućuti; apsolutna nepokolebljivost volje, pa ipak jedna vidljiva beskrajna fleksibilnost tek naznačene moći; totalna usredotočenost, pa ipak potpuna odvojenost. Žalostilo me je saznanje da je ova tajna – prepoznavanje blizine ili udaljenosti od Boga drugog ljudskog bíća – bila vjerojatno nedostupna svim svjetskim političarima, da i ne spominjem zapadne medije.

Ja sam bio ili beznadežno lud – ili su to bili svi mistici, sveci, mudraci, i Poslanici – za iskustvo koje je ovdje veličanstveno najavljivalo vrhovni integritet života, čovjeka, Imâma Homaynia.

Ono što sam rekao revolucionarnim čuvarima bilo je snimljeno, i smatrao sam svoje izjave najspontanijim, najširim i najviše zadovoljavajućim primjedbama koje sam ikada bio dopušten napraviti nakon učestvovanja u prizoru vrhunskog estetskog blještavila. Mogli ste gledati ples Rudolpha Nureyeva u Labuđem jezeru, mogli ste upravo odgledati veličanstveno uvježbani košarkaški tim Sjeverne Karoline kako pobjeđuje na NCAA šampionatu; mogli ste se zaljubiti u najljepšu ženu ili čovjeka, mogli ste se uspeti na vrh Mont-Everesta, ili ste mogli slušati Bachovu Misu u B-Molu dok sjedite u Westminsterskom samostanu – ali ni jedno od tih iskustava ne bi bilo ravno onom što se meni desilo danas. Jer, biti uistinu otvoren da se primi prefinjenost ´Ayatolllâh Homaynia bilo je primiti odraz Samoga Boga; ovaj se mogao sažeti jedino u nervni sustav nekog ljudskog bića.

Ja sam primio tu miloštu i sva usputna značenja koja su igrala kroz moj um. Moj život se pročistio – ne uz pomoć bivanja onakvim kakvim me Islâm zamišlja, ne čak ni namjerom samog Homaynia – nego uz pomoć činjenice da mi je u nečem apsolutnom što prolazi – vječno – kroz svijest i ličnost Imâma Homaynia, Sam Bog dao poduke koje sam tek trebao naučiti.

Te poduke su se same od sebe upisale u moje srce, i ja sam izašao iz svog susreta s Imâm Homayniem čak još više individualiziran i integriran nego što sam bio prije dolaska u Iran. Homaynieva istina – njegovo stanje svijesti, veličina njegova osobnog integriteta – čak su nadišli Islâm; ona je utjecala na Kreaciju na stupnju aktualnih molekula života samog; i sva je Kreacija bila iscijeljena, a posebno one osobe koje su imale sreće otvoriti se za primitak onog što je on bio.

Izvor: pisjournal

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime