• Alena Lena Demirović

PISjournal Uprkos različitim medijskim izvještajima i ruskim pokušajima destabilizacije, istočni i južni regioni Ukrajine nemaju potencijal za eventualni separatizam, već su dugo politički i ekonomski integrirani sa ostatkom zemlje. Ipak, kada je Krim u pitanju, tu je drugačija priča.

Zbog izrazitih etničkih, historijskih i društvenih okolnosti, Krim se oduvijek smatrao, a i dalje jeste ukrajinska „Ahilova peta“.

Krimski Tatari su autohtoni narod turskog porijekla, muslimani, koji porijeklo vode sa poluotoka Krim i stepskih područja Ukrajine. Preživjeli su tri okupacije i nemali broj deportacija. Prva deportacija se dogodila 1783. godine, kada je krimski kanat pripojen Ruskom carstvu, zbog čega su mnogi krimski Tatari bili prinuđeni da prebjegnu na teritorij Osmanskog carstva.

Druga deportacija se dogodila tokom Drugog svjetskog rata u periodu od 1941 do 1945, Krim je tada bio pod njemačkom okupacijom. Nakon što je Rusija protjerala nacističku vojsku, neosnovano optužuje krimsko-tatarski narod za saradnju sa nacistima. Zvanični Kremlj je 18. maja 1944. otpočeo sa deportacijom više od 200.000 krimskih Tatara u Centralnu Aziju i na druge teritorije Sovjetskog saveza. Kasnije se došlo do zaključka da je ova deportacija zapravo bila svojevrsni genocid nad krimskim Tatarima, jer ih je u prvim godinama deportacije stradalo od 20 do 25 procenata.

Zastava krimskih Tatara

Veoma je važno ovdje napomenuti da je Rusija 1954. godine, odlučila pripojiti Krim Ukrajini. Pošto Rusija nije bila u mogućnosti da osigura normalan život na poluotoku, budući da su sve zalihe za Krim dolazile iz Ukrajine, odluka o transferu je bila logična i zasnovana na stvarnim potrebama.

Rusija je svom narodu objasnila da je to urađeno zbog ekonomskog i teritorijalnog aspekta, te trgovačkih i kulturnih veza između Krimske oblasti i Sovjetske Socijalističke Republike Ukrajine. Iako ruska propaganda i dalje tvrdi da je to ilegalan potez, proces pridruživanja Krima Sovjetskoj Socijalističkoj Republici Ukrajini, sproveden je u skladu sa svim pravnim normama. Vlade i parlamenti Sovjetskog saveza i Ukrajine su usvojili sve neophodne zakonske odluke, a republički ustavi su izmijenjeni zakonskim normama.

Sovjeti su poslije genocida nad krimskim Tatarima i njihove deportacije naselili Krim ruskim stanovništvom lojalno Kremlju, što je u potpunosti promijenilo etničku strukturu poluotoka. Kada je Ukrajina padom Sovjetskog saveza postala nezavisna 1991. god., krimski Tatari se vraćaju na svoja ognjišta, da bi opet, zbog pripajanja Krima Ruskoj Federaciji 2014. godine, bili prisiljeni da napuste svoju domovinu. Procjenjuje se da je od 2014. godine 30.000 krimskih Tatara napustilo Krim.

Deportacija Tatara na Krimu

Krimski Tatari su, povijesno gledano, antiruski orijentisani te kao takvi predstavljaju regionalnu silu koja je odana Ukrajini. Shodno tome, a i zbog već navedenih razloga, oni su najjači protivnici separatizma kojeg Rusija oduvijek zagovara. Uprkos pokušajima da se tatarska zajednica podijeli stvaranjem proruske frakcije, ona je uspjela sačuvati jedinstvo predvođena “Medžlisom“ kao predstavničkim tijelom krimsko-tatarskog naroda, no Rusija  je 2016. godine proglasila Medžlis ekstremističkom organizacijom, zabranivši im rad.

Iako je 54% stanovništva Krima podržalo nezavisnost Ukrajine na referendumu u decembru 1991. godine, naročito zbog migracijskih dispozicija, raznolikosti lokalnog stanovništva i geografske odvojenosti od kontinentalnog dijela Ukrajine, Krim je ostao izoliran od velikih političkih i društvenih procesa koji su pratili ostatak zemlje.

Autonomna Republika Krim se formira 1996. godine, kada prema ukrajinskom ustavu dobija autonomni status, vlastiti parlament od 100 članova i šefove lokalnih vlada kojima je nadležni bio ukrajinski premijer. Ustavom Krim dobija ograničene povlastice koje su se odnosile na ekonomska, društvena i administrativna područja. Drugačije kazano: Krimski parlament nije imao pravo na zakonodavne inicijative s obzirom da je ukrajinski predsjednik zadržao za sebe pravo veta.

Prema ustavu Krima, parlament je imao pravo da organizuje lokalne referendume, ali samo na pitanja iz nadležnosti koje su im odobrene. Tako je zbog učestalih pritisaka Rusije, Krim pristao na referendum po tom pitanju 16. marta 2014. Etnički Rusi koji čine većinu od 2,3 miliona stanovnika Krima, podržali su rusku aneksiju, a krimski Tatari, koji su činili gotovo 15 procenata su se protivili. Ukrajinski predsjednik Janukovičev je iskoristio svoje ovlasti i automatski poništio odluku za rusku aneksiju Krima. Ipak, nakon kolapsa njegove vlade u februaru 2014. godine, Rusija se odlučila na intervenciju na Krimu, s obzirom na novonastalu situaciju koja im je omogućila pribiližavanje i širenje svog utjecaja na Ukrajinu, upravo zbog postotka ruskog stanovništva naseljenog nakon Drugog svjetskog rata.

Referendum na Krimu

No, šta se stvarno krije iza plana Rusije da destabilizuje Ukrajinu preko Krima? Jedna od činjenica je i to da Moskva koristi Krim kao sredstvo za pregovore s ukrajinskom vladom kako bi proruski krugovi imali pravo glasa u političkom uređenju Ukrajine. S time bi stekli moć da nametnu i pitanje federalizacije Ukrajine s kojim ista ne bi imala pravo da se pripoji EU jer proruski krugovi bi tako imali moć da blokiraju EU integraciju. U tom slučaju, Ukrajina bi sve više zavisila od Rusije.

Druga veoma važna činjenica je da je Krim strateški važan kao baza ruske mornarice. Crnomorska flota je bazirana na krimskom poluotoku od kada je i osnovana 1783. godine. Strateški položaj flote je pomogao Rusiji da porazi Gruziju 2008. godine i ostane ključan za ruske sigurnosne interese u regionu.

Nakon prisilne ruske aneksije, krimski Tatari koji su ostali na svojim ognjištima, svakodnevno su suočeni sa disciplinarnim akcijama ruskih vlasti koje su im zabranile dolazak u glavno predstavništvo i većinu vjerskih grupacija. Oko 80 krimskih Tatara je osuđeno na osnovu raznih optužbi, a petnaest aktivista je nestalo, izvještava Amnesty International. Isto tako, da tortura nije nikada prestajala govori nam i to da su prošle sedmice ruske vlasti privele pet krimsko-tatarskih aktivista, uključujući krimsko-tatarskog vođu Narimana Dzhelyalova, bivšeg zamjenika predsjednika Medžlisa, zabranjenog predstavničkog tijela krimskih Tatara na poluotoku, te izvršili pretres njihovih domova.

U znak protesta zbog privođenja aktivista, oko pedesetak krimskih Tatara se okupilo u krimskom gradu Simferopolju ispred zgrade ruske federalne službe bezbjednosti gdje i sami bivaju nasilno privedeni i ispitivani bez prisustva advokata. Mnogi izbjegli krimsko-tatarski aktivisti nastanjeni u Ukrajini i širom svijeta, javno su osudili nasilne postupke ruskih vlasti te zatražili od Međunarodne zajednice da iskoriste svoje nadležnosti i ovlaštenja kako bi zaustavili kontinuiranu represiju autohtonog naroda Krima.

Ono što je zabrinjavajuće je to da je rusko prisvajanje Krima 2014. godine, a veoma nisko interesovanje Zapada za isti, Rusiji dalo još veću moć i baš zbog toga Ukrajina nema puno prostora za kompromis. Rusija je jednom izgubila Ukrajinu padom Sovjetskog saveza 1991. godine, i spremna je na sve kako se to ne bi opet dogodilo, a Zapad bi napokon trebao da shvati da je Krim i stabilnost regije, neizostavno važan faktor za stabilnost Evrope.

Ekskluzivno PISjournal

Prethodni članakPalestinski bijeg iz zatvora otkriva put u slobodu
Naredni članakNapadi 11. septembra: Dvodecenijski napad na američke građanske slobode

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime