PISjournal Katastrofalno povlačenje Zapada iz Afganistana pojačalo je osjećaj nesigurnosti u Evropi u pogledu budućnosti NATO-a i širih transatlantskih odnosa. No, hoće li anksioznost potaknuti akciju, još uvijek nije sigurno.

Ana Palacio

Postoji dobar razlog da budemo kritični prema američkom povlačenju iz Afganistana. Ako slike očajnih Afganistanaca koji su hrlili prema aerodromu u Kabulu nisu bile dovoljno strašne, smrtonosni napad na okupljenu gomilu svakako je trebao biti. Haotičan i ponižavajući završetak nepopularnog rata, sa njegovim strašnim humanitarnim posljedicama, bio je rezultat niza politički loših procjena američkih vođa.

U Evropi, brzi kolaps afganistanske vlade koju podržava Zapad izazvao je niz optužbi i upiranja prstom. No, povratak Talibana na vlast je, također, pojačao već rastući osjećaj nesigurnosti u pogledu budućnosti NATO-a i širih transatlantskih odnosa. Neizvjesno je da li će zabrinutost potaknuti akciju.

Za EU, geopolitičko preispitivanje sebe je hronično stanje. To općenito dovodi do hrabrih deklaracija i nade u viziju strateške autonomije – ideje koja je u zraku od 1990-ih, ali je posljednjih godina stekla novu važnost.

S vremena na vrijeme te vizije nadahnjuju snažne pozive na reforme, a Francuska kao i inače predvodi juriš. Ali takvi pozivi brzo izblijede. Nesklad među članicama EU i, što je još važnije, među državama članicama NATO-a – djelomično vođen kulturnom averzijom prema odbrambenoj potrošnji – bio je nepremostiva barijera.

Takva je bila sudbina borbenih grupa EU: snage veličine bataljona, sastavljene od jedinica iz različitih država članica, pridržavale su se Zajedničke sigurnosne i odbrambene politike EU. Uprkos dostizanju „punih operativnih sposobnosti“ 2007. godine, oni nikada nisu raspoređeni zbog unutrašnjih neslaganja.

Čini se da dosadašnje razmišljanje slijedi sličan obrazac. Prije nego što su posljednji evakuacijski letovi napustili Kabul, evropski čelnici upućivali su nove apele za stratešku autonomiju. Josep Borrell, visoki predstavnik EU za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, rekao je da bi povlačenje trebalo biti “poziv na buđenje”, potaknuvši EU da “uloži više u svoje sigurnosne sposobnosti i razvije sposobnost razmišljanja i djelovanja u strateškim okvirima”. 

Josep Borell, visoki predstavnik EU za vanjsku politiku

Afganistanski debakl zasigurno mu daje veći podstrek da to učini. Uostalom, kako je Borrell primijetio, vrijeme i prirodu povlačenja iz Afganistana utvrdile su isključivo Sjedinjene Države. Drugim riječima, unatoč obećanjima da će obnoviti međunarodne obaveze Amerike i njene odnose sa saveznicima, čini se da se predsjednik Joe Biden okrenuo unutrašnjosti zemlje.

Daleko od toga da su bili oduševljeni Bidenom, kao što su bili na početku njegovog predsjedništva, čini se da se Evropljani sada mire s činjenicom da Amerika ne može povratiti svoju vodeću ulogu na svjetskoj sceni dok ne zaliječi svoje unutrašnje rane. Bidenova administracija vodi “vanjsku politiku za srednju klasu”, čvrsto usidrenu u duboko podijeljenoj domaćoj sferi. A s obzirom da se rijetki u njenim redovima zalažu za povećanje međunarodnog angažmana, malo je vjerovatno da će se to uskoro promijeniti.

No, iako bi Bidenovo jednostrano odlučivanje o Afganistanu trebalo udahnuti novi život pozivima na sveobuhvatnije strateško razdvajanje od SAD-a, to ne oslobađa EU odgovornosti za neorganizovano povlačenje. Evropski saveznici Amerike imali su mnogo prilika da se usprotive planovima povlačenja Bidenove administracije, ne samo na junskom samitu NATO-a. Ali nisu.

Međutim, čak i da jesu, evropski lideri ne bi imali na raspolaganju sposobnosti da podrže svoju poziciju. Evropske snage nisu mogle čak ni zadržati aerodrom u Kabulu bez podrške SAD-a. Više nema iluzija: EU nema kapacitet za projektiranje nezavisne strateške vizije. Slaba politička volja – koja je, između ostalog, dovela do dodjele premalo financijskih sredstava – glavni je razlog.

Pitanje se svodi na proračune čelnika EU – i proračuna njihovog biračkog tijela – u pogledu percipirane vrijednosti i stvarne cijene strateške nezavisnosti. Prava varijabla je vrijednost, čija se percepcija značajno razlikuje u cijeloj Evropi. Cijena je nesporno oko 818 milijardi dolara godišnje. To je razlika između budžeta NATO-a u iznosu od 1 bilion dolara i onoga što je EU potrošila na odbranu 2019. godine.

Za sada, ovo je trošak koji EU ne može pokriti: njen budžet za 2021–27. godinu izdvaja samo 13 milijardi eura (15,3 milijardi dolara) za sigurnost i odbranu. Da bi postigao istinsku stratešku autonomiju, blok će morati prikupiti daleko više političke volje u narednim godinama i to bi moglo biti moguće u vrijeme kada se čelnici EU suočavaju s mogućnošću novog migrantskog vala i ponovnim pojavljivanjem Afganistana kao utočišta za terorizam – događajima koji bi testirali evropsku graničnu sigurnost, političku stabilnost i kapacitete za humanitarne misije.

U svakom slučaju, prava strateška autonomija ostaje više dugoročni ideal nego izvedivi kratkoročni cilj. Srećom, EU može postići veću autonomiju uz i kroz povećanu odbrambenu saradnju sa SAD-om. Unatoč okretanju Amerike prema unutra – pomaku koji nije izgubljen u Kini ili Rusiji – dvije strane očito imaju mnoge zajedničke strateške interese. EU bi trebala postaviti prioritet da podsjeti SAD na ovo i odvrati državu od izolacionističkog kursa.

Ovaj imperativ bi trebao upoznati stalne napore EU na izradi svoje sigurnosne i odbrambene mape puta, poznate kao strateški kompas, o kojoj je dato nekoliko detalja. I to bi svakako trebalo oblikovati djelovanje EU-a prije i tokom Samita NATO-a u junu iduće godine u Madridu, gdje će biti objavljen novi strateški koncept – nekoć klasificirani dokument koji se sada ažurira svake decenije kako bi odražavao sveobuhvatne ciljeve i ciljeve organizacije.

Na kraju, Evropa se ne može uspostaviti kao vanjskopolitički težak teret i s geopolitičkim utjecajem koji odgovara njenoj ekonomskoj moći, osim ako ne prilagodi svoje budžetske prioritete, odvraćajući resurse od svoje drage države blagostanja. Hoće li Evropljani tolerisati takav pomak, ostaje za vidjeti.

Izvor

Prethodni članakTri lekcije iz dvodecenijskog neuspjeha
Naredni članakPostaje li Izrael novi partner Saudijske Arabije u ratu u Jemenu?

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime