Yasar Yakis                                                                                                               neokonzervativci

PISjournal U izjavi za javnost, vrhovni saveznički komandant NATO-a u Evropi general Wesley Clark otkrio je detalje koji su bacili svjetlo na današnji Bliski istok. Clark je rekao da je tokom posjete Pentagonu prije invazije na Irak, postao svjestan da Sjedinjene Države razmatraju uništavanje vlada 7 država: Iraka, Sirije, Libanona, Libije, Somalije, Sudana i Irana u roku od 5 godina.

Prema Clarkovom mišljenju, pravi kreatori ove politike su bili neokonzervativci, uključujući potpredsjednika Dicka Cheneya, sekretara odbrane Donalda Rumsfelda i zamjenika sekretara odbrane Paula Wolfowitza. I gotovo 20 godina nakon ovog razgovora nisu uništene sve ciljane vlade, ali sada imamo drugačiji Bliski istok.

U Iraku, SAD ne samo da su uništile Saddamovu vladu već i cijelu državu, prouzrokujući smrt 640.000 civila, neizmjernu patnju stanovništva i ogromnu štetu u infrastrukturi. U tom procesu potrošili su 6 triliona dolara američkih poreznih obveznika.

Uništeni Irak

U Siriji, vlada je opstala ali je država uništena. Njeno naftno bogatstvo, koje je povjereno na čuvanje Kurdima, se pljačka. SAD pomaže Sirijske demokratske snage, koje se uglavnom sastoje od kurdskih boraca iz narodnih odbrambenih jedinica, raznim vrstama naoružanja pretvarajući regiju u bure baruta i uzrokujući promjenu u balansu moći na sjeveru zemlje.

Naftna polja u Siriji

U Idlibu su turski vojnici i dalje na nišanu sirijske armije. Krajni ishod u Siriji je neizvjestan. Rusija se i dalje nada da će Turska ispoštovati svoju obavezu da ubijedi umjerene opozicione borce da polože svoje oružje. Na žalost Washingtona, Rusija će vjerovatno i dalje biti prisutna u Siriji.

U Libiji je uloga SAD-a manje značajna.

Na sreću Libanona, Somalije, Sudana i Irana, SAD još uvijek nisu uništile njihove vlade.

Razvoji u Turskoj su išli u drugom pravcu. Sredinom devedesetih, izaslanici neokonzervativaca posjetili su više puta Recepa Tayyipa Erdoğana i njegove saradnike. U to vrijeme bio je vođa reformskog ogranka turske konzervativne antisekularne Partije vrline.

Neokonzervativci su smatrali da bi umjereni islam, primijenjen u Turskoj, mogao biti uzor drugim zemljama Bliskog istoka. Predložili su da podrže Erdoğana u osnivanju političke stranke zasnovane na umjerenom islamu. U zamjenu su od njega tražili da podrži interese SAD-a i Izraela na Bliskom istoku. O ovom dogovoru se pričalo u brojnim medijskim izvještajima u to vrijeme.

Erdoğan i AK partija

Partija pravde i razvoja, ili AKP, osnovana je 2002. godine kao rezultat ovog dogovora. Saradnja između stranke i neokonzervativaca dobro je funkcionirala u prvim godinama.

Tokom posjete Washingtonu i New Yorku, delegaciji AKP-a, u kojoj je bio i autor ovog članka, priredili su izuzetnu dobrodošlicu kako neokonzervativci, tako i brojna udruženja članovi Odbora za američko-izraelske javne poslove. Erdoğanu je kasnije američki jevrejski kongres dodijelio nagradu Profile of Courage 2004. godine. Međutim, 10 godina kasnije, ista jevrejska organizacija zatražila je od Erdoğana da vrati nagradu zbog toga što je postao “najotrovniji antiizraelski vođa na svijetu”.

Danas se Bliski istok razlikuje od snova neokonzervativaca. Pokušali su sa umjerenim ili političkim islamom i nisu uspjeli. Neko bi se mogao zapitati gleda li sada neka zemlja na Bliskom istoku Tursku kao uzor.

U Siriji i Libiji prašina se još nije slegla. Međutim, možemo pretpostaviti da su i SAD izvukle pouke iz svojih neuspjeha u Iraku i Afganistanu. Irak možda ne žudi za Saddamovom erom, ali s nestrpljenjem iščekuje konačno povlačenje SAD-a.

Afganistan je poseban slučaj. Nakon toliko pokušaja i neuspjeha, SAD vjerovatno shvataju da će pokušaji nasilne promjene Talibana propasti. Rasprostranjena mobilizacija u obrazovanju kako bi dosegla srca i umove militanata mogla bi imati veće šanse za uspjeh. Čak bi i dio triliona dolara potrošenih na rat obavio posao.

Američki predsjednik Joe Biden još nije otkrio detalje svoje bliskoistočne strategije. Mogu postojati različiti pristupi među glavnim moćnicima u Washingtonu, Bijeloj kući, Pentagonu, State Departmentu i Kongresu. Planovi SAD-a da preusmjere fokus na Pacifički obod vjerovatno su još uvijek na snazi. Ovo bi moglo spasiti Washington od činjenja novih grešaka na Bliskom istoku i pomoći regiji da pomogne samoj sebi.

Stavovi izraženi u članku pripadaju autoru i ne odražavaju nužno uredničku politiku PISjournala.

Izvor

Prethodni članakBudućnost Afganistana i razlog važnosti Kine
Naredni članakDa li Biden normalizuje Trumpovu vanjsku politiku?

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime