Imad Alsoos
Angažiranje svijeta: Kako Hamas oblikuje svoju vanjsku politiku-Daud Abdullah u svojoj knjizi istražuje principe koji vode palestinski pokret dok se kreće složenim geopolitičkim odnosima
Nova knjiga istražuje putanju palestinskog pokreta: Hamasovi vanjski odnosi od njegovog nastanka. U knjizi „Angažiranje svijeta: stvaranje vanjske politike Hamasa“, autor Daud Abdullah uvjerljivo plete pozadinska istraživanja zajedno s primarnim izvorima kako bi pružio sveobuhvatnu sliku Hamasove vanjske politike.
Abdullah kontekstualizira raspravu kroz epizode poput invazije Iraka na Kuvajt 1990. godine, i unutar šire perspektive palestinskog nacionalnog pokreta.
Knjiga koja ispituje Hamasove odnose s različitim državama započinje definiranjem principa koji vode grupu: neintervencija, otpor unutar Palestine, izbjegavanje sukobljenih saveza i neovisno donošenje odluka.
Abdullah pozdravlja kao pragmatičnu “osjetljivu ravnotežu” između idealizma i realne politike. Hamas je uživao snažne odnose s Assadovim režimom u Siriji i Gadafijevim režimom u Libiji, uprkos neprijateljstvu prema Muslimanskoj braći iz koje je Hamas proizašao 1987. godine.
‘Treća Nakba’
Prvi izazov Hamasovim principima došao je invazijom Iraka na Kuvajt. Iako je Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO) stala na stranu Iraka, Hamas je odbacio invaziju i irački narativ koji je oslobađanje Palestine povezivao s povlačenjem iz Kuvajta. Kriza je dovela do onoga što autor naziva „Trećom Nakbom“, misleći na približno 400 000 Palestinaca koji su pobjegli ili su protjerani iz zemlje.
Hamas, sa sjedištem u Kuvajtu u to vrijeme, preselio se u Jordan, gdje je imao “džentlmenski sporazum” kako bi osigurao poštivanje njegovih principa. Treba napomenuti da je odbijanje pokreta da učestvuje u sirijskom sukobu ili da podrži režim rezultiralo gubitkom najprivilegiranije političke baze koju je Hamas ikada imao. Autor Hamasovu neutralnost veže za lekcije naučene na historijskim greškama PLO-a u Jordanu i Libanonu.
Abdullah tvrdi da je Hamasovo snažno i koherentno vodstvo privuklo međunarodnu pažnju. U Marj az-Zuhur na jugu Libanona, gdje je Izrael 1992. godine protjerao 415 pripadnika Hamasa i Islamskog džihada, autor pokazuje kako su čelnici Hamasa uspjeli rasvijetliti međunarodno svjetlo na muke smrzavanja zimskih šatora i izraelske vatre – „prekretnica“ za grupu, uprkos njenim aktivnostima tokom Prve Intifade.
Hamas je također povratio podršku Irana nakon njegove “nepokolebljivosti” u izraelskom ratu protiv Gaze 2014. godine. Moje vlastito istraživanje Hamasa podudara se s Abdullahovim argumentom da grupa bira vođe koji će prvi platiti cijenu ciljeva pokreta.
Uprkos represiji Izraela i Palestinske uprave (PA), Hamas je preživio, stekao funkciju i zatražio vodstvo palestinskog otpora.
Otvaranje prema globalnom Jugu
Pa ipak, Abdullah navodi da “puko preživljavanje nije dovoljno”, napominjući da se pokret mora proširiti iz svog “arapskog i islamskog okruženja”. Naglašava važnost vanjske politike i međunarodnog priznanja, dok Izrael i njegovi zapadni saveznici neprestano pokušavaju izolirati palestinske oslobodilačke pokrete. Kao odgovor, kaže on, Hamas se mora otvoriti prema globalnom jugu i ne “potcjenjivati utjecaj globalnog juga na svjetske poslove”.
Abdullah također istražuje Hamasove odnose s Rusijom, Kinom, Južnom Afrikom i Malezijom. Jedan od rezultata diplomatskog prodiranja bilo je glasanje Rusije protiv rezolucije UN-a kojom se osuđuje Hamas. Knjiga pokazuje kako su Palestinci na kraju izgubili podršku Indije i kako bi palestinsko stanovništvo Brazila moglo pomoći u otvaranju novih diplomatskih kanala. Abdullah poziva Hamas da transcendira religiju i “stekne vještine da djeluje izvan njegove muslimanske zone komfora”.
Hamasovi odnosi s arapskim i muslimanskim zemljama i globalnim Jugom pola su priče. Druga polovina govori o tome kako zapadne zemlje, uglavnom SAD, rade protiv Hamasa kao oslobodilačkog pokreta. Te odnose uokviruje Hamasov stav o “oružanom otporu” i “odbacivanju procesa iz Osla”. SAD su pokušale izolirati Hamas pritiskom na PA da uhapsi i muči njegove članove, te pritiskom na druge države.
Kada je Hamas izabran za funkciju 2006. godine, SAD su podstakle međusobni rat između Hamasa i sadašnjeg Fataha, planirajući “težak puč” za svrgavanje Hamasa. Iako EU podržava američki stav o Hamasu, autor vidi mogućnost Hamasa da svoju poruku usmjeri na kreatore politike EU.
Otpor i prepoznavanje
Zbog pritiska Zapada, nijedan Hamasov vanjski dobitak nije “ublažio ogromne poteškoće s kojima se suočava palestinski nacionalni pokret”, napominje Abdullah. Hamas kontinuitet otpora vidi kao „postignuće samo po sebi“, a njegova izborna pobjeda spriječila je PA da kriminalizira otpor. Ali autor kritikuje takav pristup gledanja na otpor kao alternativu međunarodnom priznanju.
Hamasovi odnosi s Egiptom nedostaju u knjizi. Hamas je revolucionarni i demokratski Egipat vidio kao saveznika, s obzirom na regionalni značaj zemlje i granicu s Gazom. Tokom izraelskog rata protiv Gaze 2012. godine, Egipat je podržao Palestince, što je dovelo do dobitka za vladu Hamasa.
Ali ne slažem se s autorovom sugestijom da je Hamas napustio svoju sirijsku bazu „zbog idealizma“; Čelnici Hamasa rekli su mi 2012. godine da planiraju premjestiti svoju političku adminisrtaciju iz Damaska u Kairo i bili su sputani stavom Egipta o uklanjanju Assadovog režima.
Abdullahova knjiga želi angažirati raznoliku čitalačku publiku, uključujući akademike, laike i kreatore politike Hamasa. Napisan je u duhu aktivizma, ali bez kršenja akademske etike. Abdullah ne zazire od toga da Hamas doživljava kao oslobodilački pokret protiv naseljeničkog kolonijalnog režima, opisujući Palestinu kao „jedno od velikih moralnih i političkih pitanja našeg doba“.
