PISjournal – Kada je američki predsjednik Donald Trump krajem maja 2025. godine zatražio od Saudijske Arabije, Katara, Pakistana, Egipta, Jordana, Turske i Irana da se pridruže Abrahamskim sporazumima, njegova izjava izazvala je burne reakcije širom Bliskog istoka. Trump je poručio da to nije običan prijedlog, već nužnost, te da pregovori s Iranom neće prijeći u narednu fazu ukoliko navedene države ne prihvate proces normalizacije odnosa s Izraelom. Dok je u Izraelu ova poruka dočekana s odobravanjem, većina zemalja regiona reagovala je s nevjericom i odbacivanjem takve mogućnosti.
Ova epizoda otvorila je pitanje stvarne svrhe Abrahamskih sporazuma, ali i granica američkog uticaja na Bliskom istoku. Istovremeno je pokazala da se političke okolnosti koje su postojale 2020. godine, kada su sporazumi potpisani, značajno razlikuju od današnje regionalne stvarnosti.
Abrahamski sporazumi nastali su tokom Trumpovog prvog predsjedničkog mandata. Nakon neuspjeha takozvanog „Sporazuma stoljeća“, koji je predstavljen kao rješenje izraelsko-palestinskog sukoba, Washington je pokušao ostvariti drugačiji cilj – normalizaciju odnosa između Izraela i pojedinih arapskih država. U septembru 2020. godine Ujedinjeni Arapski Emirati i Bahrein potpisali su sporazume s Izraelom u Bijeloj kući, čime su formalno uspostavili diplomatske i ekonomske odnose.
Kasnije su se procesu pridružili Maroko i Sudan, pri čemu su obje države zauzvrat dobile određene političke ustupke od Sjedinjenih Američkih Država. Maroku je obećano priznanje suvereniteta nad Zapadnom Saharom, dok je Sudanu ponuđeno uklanjanje s američke liste država koje podržavaju terorizam. Na taj način Abrahamski sporazumi nisu predstavljeni samo kao mirovna inicijativa, nego i kao instrument američke diplomatije zasnovan na političkim nagodbama.
Ipak, već tada je bilo jasno da se sporazumi suočavaju s ozbiljnim ograničenjima. Palestinsko pitanje ostalo je neriješeno, a osnovni zahtjevi Palestinaca za stvaranjem vlastite države nisu bili uključeni u proces. Zbog toga je veliki dio arapske javnosti sporazume doživio kao pokušaj zaobilaženja palestinskog pitanja, a ne kao put prema trajnom miru.
Nakon Trumpovog izbornog poraza krajem 2020. godine, proces je praktično zaustavljen. Nova američka administracija nije pokazivala istu energiju u promovisanju Abrahamskih sporazuma, iako ih nije formalno odbacila. U međuvremenu, političke prilike u regionu dodatno su se promijenile.
Izraelsko bombardovanje Gaze, širenje naselja na okupiranoj Zapadnoj obali, oduzimanje palestinske zemlje i rast napetosti oko džamije Al-Aksa značajno su otežali bilo kakvu mogućnost približavanja između Izraela i većine muslimanskih država. Posebno su događaji nakon 7. oktobra i rat u Gazi promijenili raspoloženje javnosti u arapskom i muslimanskom svijetu. U takvom okruženju politički lideri koji bi razmatrali normalizaciju odnosa s Izraelom suočili bi se s ozbiljnim unutrašnjim pritiscima.
Uprkos tome, Trump je nakon povratka na vlast nastavio insistirati na proširenju Abrahamskih sporazuma. Tokom susreta s izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom, kao i tokom posjete Bliskom istoku 2025. godine, pitanje proširenja sporazuma postavljeno je među glavne prioritete američke politike prema regionu.
Međutim, okolnosti su postale još nepovoljnije za takav projekat. Izraelske vojne aktivnosti nisu se ograničavale samo na Gazu. Napetosti s Libanom nastavile su se pod izgovorom borbe protiv Hezbollaha, dok su promjene u Siriji i nova izraelska vojna prisutnost na pojedinim područjima dodatno povećale zabrinutost susjednih država. Mnoge regionalne vlade počele su Abrahamske sporazume posmatrati ne kao instrument stabilnosti, već kao proces koji ne može biti odvojen od šireg pitanja izraelske politike prema Palestincima i susjednim državama.
Dodatni problem za Washington predstavljao je sukob s Iranom. Prema ovom tumačenju događaja, Trump je vjerovao da bi vojni pritisak mogao oslabiti iransku vladu i natjerati je na prihvatanje američkih zahtjeva. Međutim, uprkos agresiji i pritiscima, očekivani politički rezultati nisu ostvareni. Iranska vlada ostala je na vlasti, a rat nije donio brzo rješenje kojem su se nadali njegovi zagovornici.
Istovremeno, nastavak sukoba nosio je ozbiljne rizike za globalnu ekonomiju. Mogućnost širenja rata na zemlje Zaljeva, kao i potencijalni poremećaji u pomorskom saobraćaju kroz Hormuški moreuz, predstavljali su prijetnju međunarodnim energetskim tržištima. U takvim okolnostima troškovi nastavka sukoba postajali su sve veći i za same Sjedinjene Američke Države.
Upravo u tom kontekstu treba posmatrati Trumpov zahtjev da se veći broj regionalnih država pridruži Abrahamskim sporazumima. Njegova ideja bila je da stvori novu regionalnu arhitekturu u kojoj bi Izrael bio integrisan u političke i sigurnosne strukture Bliskog istoka, dok bi Iran bio izolovan. Međutim, problem takve strategije jeste činjenica da većina država regiona ne vidi normalizaciju odnosa s Izraelom kao prioritet dok traje rat u Gazi i dok palestinsko pitanje ostaje neriješeno.
Zbog toga su Trumpovi zahtjevi naišli na odbijanje. Nijedna od država koje je spomenuo nije pokazala spremnost da prihvati takve uslove. Čak i zemlje koje održavaju bliske odnose sa Sjedinjenim Američkim Državama nisu željele povezivati završetak sukoba s Iranom s procesom normalizacije odnosa s Izraelom.
Ovakav razvoj događaja ukazuje na dublji problem američke politike prema Bliskom istoku. Dugi niz godina Washington je pokušavao oblikovati regionalni poredak oslanjajući se prije svega na vojnu moć i bilateralne sporazume. Međutim, stvarni uzroci nestabilnosti u regionu često su ostajali neriješeni. Palestinsko pitanje, status okupiranih teritorija, sigurnosne brige arapskih država i pitanje regionalne ravnoteže moći nisu nestali potpisivanjem Abrahamskih sporazuma.
Naprotiv, mnogi regionalni akteri smatraju da se trajna stabilnost može postići samo kroz sveobuhvatno političko rješenje koje uključuje prava Palestinaca i poštovanje međunarodnog prava. Bez toga, svaki pokušaj normalizacije ostaje ograničen i podložan novim krizama.
Iz te perspektive, budućnost Abrahamskih sporazuma ostaje neizvjesna. Oni su uspjeli uspostaviti diplomatske i ekonomske veze između Izraela i pojedinih država, ali nisu uspjeli postati temelj šire regionalne transformacije. Umjesto toga, događaji posljednjih godina pokazali su da nijedna inicijativa koja zaobilazi ključne političke probleme ne može ostvariti trajan uspjeh.
Ekskluzivno PISjournal
