PISjournal – Na prvi pogled, današnji Afganistan prikazuje kontradiktornu sliku; s jedne strane, izvještaj Svjetske banke govori o privrednom rastu od 4,3% u 2025. godini, a Kabul se priprema za domaćinstvo važnog regionalnog sastanka ECO-a, dok s druge strane, šokantni izvještaj UNAMA-e otkriva „višedimenzionalnu krizu u svim aspektima života“; krizu koja se očituje kroz javne egzekucije, sistematsko uklanjanje žena iz društva, mučenja i represiju nad kritičarima, zatvaranje 422 medicinska centra i nastavak zatvaranja srednjih škola za djevojčice.
Ova proturječnost otkriva suštinu vladavine talibana; skupine koja se u vanjskoj politici i za pregovaračkim stolom s Pakistanom, Katarom i Turskom predstavlja kao „nezavisna nacionalna država“ i govori diplomatskim jezikom, ali unutra vlada logikom straha i sile.
Rijetko priznanje Serajauddina Hakkanija, ministra unutrašnjih poslova talibana, otkriva ovu kontradikciju; kada kaže: „Vlada koja ljudima upravlja strahom i silom nije prava vlada… Mi sami nemamo dovoljno strpljenja i osuđujemo i ponižavamo ljude.“ Ovo priznanje nije znak reforme, već svjedoči o dubokoj krizi legitimiteta; krizi koja je ukorijenjena u nedostatku institucionalnih struktura, lošem upravljanju i historijskoj zavisnosti talibana o vanjskoj podršci.
Gorka ironija historije jest da su talibani, potpomognuti pakistanskom obavještajnom službom, danas postali jedan od glavnih sigurnosnih i političkih izazova za Islamabad. Doktrina „strateške dubine“ Pakistana u Afganistanu je praktički propala, a talibani slanjem poruke „Afganistan nije ničiji privatni prostor“ naglašavaju određenu vojno-političku nezavisnost. No, ta nezavisnost dolazi s visokom cijenom; međunarodne sankcije, diplomatska izolacija i sve veće siromaštvo direktno opterećuju ljude i ugrožavaju njihovu svakodnevnu egzistenciju. Međunarodni analitičari smatraju da bez konstruktivne interakcije sa svjetskom zajednicom, svaki ekonomski rast Afganistana bit će uglavnom simboličan i ograničen na velike infrastrukturne projekte, bez vidljivog učinka na svakodnevni život građana.
U međuvremenu, afganistanske žene su apsolutne žrtve ove igre. Istovremeno s ekonomskim sastankom ECO-a u Kabulu, treći sastanak „Čujte naš glas“ u Madridu upozorava da obrazovna i profesionalna diskriminacija žena i njihovo isključivanje iz javnog života predstavlja „zločin protiv čovječnosti“. Sociološki i u smislu ljudskog razvoja, ova kriza ljudskih prava pokazuje nastavak militarizacije društva, učvršćivanje muške hegemonije i nedostatak sveobuhvatnog sudjelovanja u upravljanju državom; fenomen čiji dugoročni učinci na indekse ljudskog razvoja, stopu nezaposlenosti i bruto domaći proizvod nisu zanemarivi.
Svjetska zajednica se nalazi na raskrižju između normalizacije odnosa i primjene učinkovitog pritiska, dok regionalni akteri ulaze u igru s vlastitim interesima; od Irana sa politikom „ukroćivanja talibana“ do Pakistana koji traži zamjenu i smanjenje rizika od talibanske prisutnosti. Kina i Rusija također nastoje stabilizirati odnose s Kabulom kroz ekonomske i sigurnosne interese, ali nijedna od njih ne nastoji osigurati ljudska prava ili promicati demokraciju u Afganistanu. Ova krhka situacija uzrokovala je da čak i redovi talibanskih protivnika nemaju potrebnu koheziju. Formiranje pokreta „Nacionalna saglasnost“, a zatim njegovo odbacivanje od strane dijela „Nacionalnog vijeća za spašavanje“, pokazuje privremena savezništva, skrivene sukobe i duboko nepovjerenje u unutrašnjoj politici i dijaspori Afganistana.
Ekonomska situacija je također složena i rizična. Uprkos predviđenom rastu od 4,3%, nagli porast populacije, smanjenje vanjske pomoći i infrastrukturna kriza ozbiljno ograničavaju mogućnost da nacionalno bogatstvo dostigne domaćinstva. Afganistanska privreda i dalje je snažno zavisna od međunarodne pomoći i neslužbene trgovine, dok nedostatak trajnih stranih ulaganja, inflacija i smanjenje kupovne moći dodatno otežavaju situaciju. Također, ograničeno tržište rada, međunarodne sankcije i pravne prepreke izazivaju odlazak stručnjaka i odliv mozgova, što može kočiti dugoročni ekonomski rast.
Sa geopolitičkog aspekta, Afganistan ostaje tačka sukoba interesa regionalnih i globalnih sila. Historijski sukobi između Pakistana i Indije, rivalstvo Irana i Saudijske Arabije te snažno prisustvo Rusije i Kine u ekonomskim i sigurnosnim pitanjima Afganistana čine da svaka unutrašnja odluka talibana ima široke posljedice u regionalnim odnosima. Ova situacija pretvara Afganistan u arenu složenih nadmetanja za uticaj i igre moći, bez stvarne koristi za obične građane.
Konačni zaključak je šokantan: današnji Afganistan predstavlja pozornicu velike geopolitičke igre. Talibani sjede za stolom ekonomije i regionalne diplomatije, dok se temelji njihove vlasti oslanjaju na strah, isključenje i zastrašivanje. Predviđeni ekonomski rast, u kontekstu rasta populacije, smanjenja vanjske pomoći i infrastrukturne krize, nikada neće doći do domaćinstava. Nema naznaka svijetle budućnosti; ili će ova duboka unutrašnja kontradikcija talibana iznutra istrošiti i raspasti režim, ili će svjetska zajednica, nastavkom šutnje i neaktivnosti, biti kolektivno optužena za ravnodušnost prema zatvaranju polovine afganistanskog stanovništva. Današnja šutnja ne rješava katastrofu, već samo odgađa njezino nastupanje.
Sa znanstvenog aspekta, situacija u Afganistanu je primjer izazova razvoja u krizom pogođenim zemljama; mjesto gdje ograničen i nejednak ekonomski rast, nedostatak demokratskih institucija, široko kršenje ljudskih prava i represija nad ranjivim skupinama ozbiljno ograničavaju sposobnost zemlje da iskoristi svoje ljudske i prirodne resurse. Iskustvo Afganistana pokazuje da bez uspostavljanja unutrašnjeg legitimiteta, osiguranja sveobuhvatnog društvenog sudjelovanja i ravnoteže vanjskih sila, politička stabilnost i održivi razvoj neće biti ostvareni. Na kraju, ova zemlja, kao studija slučaja, jasno pokazuje tragične posljedice međunarodne šutnje, regionalne ravnodušnosti i nedostatka sveobuhvatnih strategija ljudskog razvoja.
Ekskluzivno PISjournal
