PISjournal – Kada je nemilosrdni zemljotres jačine 6,0 stepeni Rihterove skale pogodio istočni Afganistan ove sedmice, sravnio je čitava planinska sela i uništio krhke živote hiljada ljudi, posebno djece, koja su se već borila sa rastućim humanitarnim potrebama i smanjenjem finansiranja.
Ovaj zemljotres, čiji je epicentar bio u provincijama Kunar i Nangarhar, već je usmrtio više od 1.400 ljudi, a očekuje se da će taj broj porasti, dok naknadni potresi nastavljaju da izazivaju razaranje. Hiljade drugih je povrijeđeno, čitava sela su sravnjena sa zemljom u udaljenim, planinskim terenima gdje su putevi blokirani, a spasilački timovi – uključujući mobilno zdravstveno osoblje organizacije Save the Children – bore se da dođu do onih kojima je pomoć potrebna.
Ali ovo nije samo još jedna prirodna katastrofa – to je niz katastrofa za Afganistan, gdje skoro 23 miliona ljudi – ili nešto manje od polovine stanovništva – treba humanitarnu pomoć ove godine. Više od 9 miliona ljudi će se suočiti s akutnom nesigurnošću hrane, prema Integriranoj klasifikaciji faza sigurnosti hrane, prije oktobra. Najmanje 2 miliona ljudi je prisiljeno da se vrati u Afganistan samo ove godine iz Irana i Pakistana. Rezultat je katastrofalan – a djeca su ta koja snose najveći teret.
Takve prirodne katastrofe zahtijevaju brz i snažan humanitarni odgovor. Djeci je potrebna hitna medicinska pomoć, čista voda, sklonište i psihosocijalna podrška kako bi se oporavili od traume. Pa ipak, ove osnovne operacije su ograničene – skraćene zbog smanjenja pomoći koja su nametnuta globalnom humanitarnom sistemu.
Ove godine, međunarodni donatori su smanjili budžete za stranu pomoć. Ove odluke su donesene u potpuno pogrešno vrijeme. Oko 126 programa koje je globalno vodila organizacija Save the Children obustavljeno je zbog smanjenja pomoći od maja, što je pogodilo oko 10,3 miliona ljudi. To su programi koji podržavaju milione djece u zonama sukoba, izbjegličkim kampovima i područjima sklonim katastrofama.
U Afganistanu, ova smanjenja broja zaposlenih dovela su do manjeg broja osoblja koje je potrebno za reagovanje kada se desi katastrofa i za reagovanje na katastrofu poput ovog zemljotresa. Medicinske klinike su zatvorene, tako da postoji manje ustanova za liječenje povrijeđenih, a zdravstvene ustanove koje su još uvijek otvorene su preopterećene, čak i prije nego što se ova katastrofa dogodila. Zdravstvene službe u Afganistanu ne mogu podnijeti udarce poput ovog zemljotresa.
Posljedice smanjenja pomoći u Afganistanu snažno je osjetila organizacija Save the Children. Save the Children je izgubio finansiranje za 14 zdravstvenih klinika na sjeveru i istoku Afganistana, iako trenutno koristimo alternativno kratkoročno finansiranje kako bismo ih održali otvorenima. Gubitak ovih klinika značio bi da 13.000 djece izgubi pristup zdravstvenoj zaštiti u svojim selima.
Ranije ove godine posjetio sam provinciju Nangarhar, koja je sada razorena ogromnim zemljotresom, i upoznao sam djecu i njihove porodice koje se bore za preživljavanje. Vidio sam kako su zatvoreni čitavi zdravstveni centri koje vode naši partneri. Porodice su mi rekle šta to znači: Majke ne mogu sigurno roditi, djeca propuštaju ključne vakcine i domaćinstva ostavljena bez nade.
Razmjere humanitarne krize u Afganistanu, pogoršane smanjenjem pomoći, a sada u kombinaciji sa scenarijem iznenadnog odgovora poput zemljotresa u Afganistanu, stvaraju krizu unutar krize. Humanitarne agencije su preopterećene – ili ih uopšte nema – zbog otpuštanja osoblja i zatvaranja programa i ureda.
Ovaj zemljotres bi trebao biti jasan poziv – da brzo i velikodušno ponovo investiramo u humanitarnu pomoć. Vlade donatori moraju promijeniti kurs, deblokirati hitno finansiranje i obavezati se na dugoročno finansiranje usluga usmjerenih na djecu. Bez trenutnog i održivog finansiranja, očekujemo brzo pogoršanje – djecu izloženu bolestima koje se prenose vodom, porodice prisiljene na negativne strategije suočavanja poput dječijeg rada ili ranog braka, te rastuću stopu pothranjenosti u zemlji u kojoj se jedno od petoro djece već suočilo s kritičnim nivoom gladi prije zemljotresa.
Do oktobra ove godine, očekivalo se da će se pet miliona afganistanske djece – ili oko 20% djece u Afganistanu – suočiti s akutnom glađu, pri čemu su smanjenja finansiranja smanjila količinu dostupne pomoći u hrani za 40%, a 420 zdravstvenih centara je zatvoreno, čime se onemogućio pristup za tri miliona ljudi. Čak i prije smanjenja pomoći, 14 miliona ljudi imalo je ograničen pristup zdravstvenoj zaštiti.
Moramo osigurati da kada se dogodi katastrofa – bilo da se radi o zemljotresu ili sukobu – imamo mogućnost da reagujemo – i to brzo. Moramo osigurati da prava djece opstanu, čak i kada budžeti posustaju.
Ovo je kriza koja pogoršava krizu. Svjedočimo kolapsu zaštitnih sistema za djecu – medicinskih, nutritivnih, obrazovnih, psihosocijalnih – kada su najkritičniji.
Nijedno dijete ne bi trebalo umrijeti zato što svjetska pažnja opada ili se budžeti smanjuju. Djeca Afganistana su već bila izložena gladi, bolestima, siromaštvu i izolaciji, a sada su gurnuta u još dublji ponor.
