PISjournal – Slogan America First trebao je biti jednostavan. Donald Trump obećavao je suzdržanost u inostranstvu i jasnoću kod kuće. Sjedinjene Američke Države smanjile bi nepotrebne obaveze, izbjegavale „beskonačne ratove“ i usmjerile se na vlastite nacionalne interese.
Ipak, rat s Iranom otvara neizbježno pitanje: ako Amerika zaista dolazi na prvo mjesto, zašto američka politika izgleda kao da slijedi strateške prioritete drugih?
Ova konfrontacija nije nastala kao rezultat iznenadnog iranskog napada. Nije započela direktnim udarom na američku teritoriju.
Umjesto toga, eskalacija je uslijedila nakon odlučnosti Izraela da oslabi iransku regionalnu sposobnost odvraćanja. Ono što je počelo kao izraelski strateški projekat u praksi je postalo američki rat. Kontradikcija je očigledna: predsjednik izabran na platformi otpora stranim zapletima sada angažuje američke snage u sukobu koji je u velikoj mjeri oblikovan strateškom logikom druge države. Iz perspektive Teherana, Izrael postavlja agendu, dok Washington osigurava sredstva.
Prva javna naznaka ove dinamike pojavila se u zapaženoj izjavi državnog sekretara Marca Rubia. On je 2. marta izjavio: „Znali smo da će doći do izraelske akcije… znali smo da će to izazvati napad na američke snage… i znali smo da bismo, ako ne djelujemo preventivno, pretrpjeli veće gubitke.“ Rubiove riječi sugerišu da su američki udari bili osmišljeni kako bi se upravljalo posljedicama izraelske odluke, a ne kao odgovor na neposrednu iransku prijetnju. Drugim riječima, opisao je situaciju u kojoj Washington djeluje zato što je Izrael već krenuo u akciju.
Za predsjednika čija politička vjerodostojnost počiva na sloganu „America First“, to je bio neugodan trenutak. Senator Angus King sažeo je problem tokom saslušanja u Senatu: „Jesmo li sada delegirali najozbiljniju odluku – odluku o odlasku u rat – drugoj državi?“ Trump je tvrdio da je „prisilio Izrael na potez“, ali njegovo objašnjenje nije razjasnilo situaciju. Rubiove izjave otkrile su suštinsku činjenicu: Sjedinjene Države slijedile su strateško vodstvo jednog od svojih najbližih saveznika.
Ovo pomjeranje između strateške inicijative i operativne provedbe postavlja okvir za sukob koji je počeo dovoditi u pitanje dugogodišnje pretpostavke o moći, vjerodostojnosti i savezima.
Strateška inicijativa i američko usklađivanje
Kampanja protiv Irana nije nastala u vakuumu. Izraelski lideri dugo tvrde da je suprotstavljanje strateškim kapacitetima Irana ključno za sigurnost njihove države. Njihova doktrina je jasna: iranski regionalni savezi i snage odvraćanja ograničavaju izraelske opcije. Slabljenje kapaciteta Teherana stoga je centralni element očuvanja izraelske strateške prednosti.
Sjedinjene Države ušle su u ovaj okvir, ali su vlastiti ciljevi Washingtona ostali nejasni. Rane izjave opravdavale su udare tvrdnjom o neposrednoj prijetnji. Kasniji komentari proširili su obrazloženje na slabljenje iranskih raketnih kapaciteta i smanjenje njegovog regionalnog uticaja. Ovi ciljevi više odražavaju izraelske prioritete nego neposredne sigurnosne interese Sjedinjenih Država.
Rezultat je kampanja oblikovana vanjskom strategijom, u kojoj Washington pruža glavnu vojnu moć. Američki gubici već su zabilježeni, iako vlasti nisu objavile potpune podatke. Nedostatak transparentnog izvještavanja potiče percepciju da su američke snage izložene u sukobu čiji ciljevi i troškovi ostaju nejasni. Ljudski gubici djelimično su prikriveni, dok zvaničnici upozoravaju na mogućnost daljnjih žrtava, čime se dodatno učvršćuje osjećaj da su Sjedinjene Države duboko uvučene u konfrontaciju definisanu izvan njihovih granica.
Odgovor Irana slijedio je vlastitu stratešku logiku. Teheran je koristio asimetrične metode kako bi ciljao infrastrukturu i ekonomske resurse širom regiona. Bojno polje sada uključuje lokacije daleko izvan neposrednih područja iranskih udara. Ovi obrasci naglašavaju ograničenja konvencionalne vojne nadmoći u eri umreženih regionalnih sukoba.
Ekonomske i strateške posljedice sve su vidljivije. Cijene nafte naglo rastu, američke snage ostaju izložene u više država, a regionalni partneri preispituju pouzdanost američke zaštite. Moć se, čini se, koristi bez sigurnosti da će donijeti jasnu stratešku korist.
Na Bliskom istoku se slogani i stvarnost često sudaraju. „America First“ trebao je označiti stratešku autonomiju. Umjesto toga, trenutni sukob pokazuje koliko se brzo ta autonomija može podrediti vanjskim prioritetima kada se vojna obaveza produbi.
Rebalans u Perzijskom zaljevu i granice američkih garancija
Posljedice ovog rata daleko nadilaze Iran i Izrael. Širom Perzijskog zaljeva, tradicionalni američki partneri tiho preispituju dugogodišnje pretpostavke o sigurnosti i savezništvu.
U regionu je ponovo počela kružiti izjava koja se često pripisuje bivšem egipatskom predsjedniku Hosni Mubaraku: „Oni koji se umotaju u Ameriku su goli.“ Neki je pripisuju Anwar Sadatu. Bez obzira na porijeklo, ova rečenica odražava rastuću zabrinutost. Saveznici koji zavise od američke zaštite mogli bi otkriti da su takve garancije uslovne i, u trenucima krize, nepotpune.
Decenijama je sigurnost Perzijskog zaljeva počivala na implicitnom sporazumu: regionalne države politički i vojno se usklađuju s Washingtonom u zamjenu za američku zaštitu. Taj aranžman oblikovao je pristup vojnim bazama, kupovinu oružja i energetsku saradnju.
Iranska odmazda dovela je ove pretpostavke u pitanje. Napadi dronovima i raketama na američke baze u zaljevskim državama – posebno u Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Bahreinu – poremetili su svakodnevni život.
Posljedice su narušile ekonomsko povjerenje, uzdrmale tržišta i razotkrile ranjivosti čak i pod američkim odbrambenim kišobranom.Početne reakcije zaljevskih država bile su oprezne, odražavajući neizvjesnost u pogledu razmjera i trajanja iranske odmazde. Neki regionalni zvaničnici nadali su se da će eskalacija ostati ograničena. Međutim, već krajem prve sedmice pokazalo se da je to očekivanje pogrešno.
Iza zatvorenih vrata, lideri ovih zemalja su iskazivali nezadovoljstvo načinom na koji se rat odvijao. Regionalni izvori navode da ove vlade nisu bile unaprijed obaviještene o američko-izraelskim napadima na Iran te da su se osjećale ignorisanima kada su upozoravale na šire posljedice. Zvaničnici u tim emiratima tvrde da je Washington prioritet dao zaštiti Izraela i američkih trupa, dok su oni ostali izloženi.
Ta frustracija ima dublje korijene. Godinama su političke elite u tim zemljama postavljale pitanje hoće li američke obaveze opstati u trenutku regionalne krize. U sadašnjem sukobu te sumnje postale su javne.
Regionalni analitičari ističu da države Perzijskog zaljeva sada plaćaju ekonomsku i sigurnosnu cijenu rata koji nisu pokrenule niti podržale. Aerodromi, hoteli, luke i energetska infrastruktura pogođeni su posljedicama iranskih napada na američke baze.
Rasprava unutar zaljevskog regiona otkriva širu promjenu u načinu na koji države posmatraju prirodu savezništva i zaštite. Stari model pretpostavljao je da će američka vojna moć djelovati kao krajnji garant sigurnosti. Događaji posljednjih sedmica doveli su tu pretpostavku u pitanje.
Javni komentari uticajnih regionalnih aktera ilustruju ovu promjenu. Istaknuti emiratski biznismen Khalaf Al Habtoor postavio je pitanje da li ciljevi rata uopće uzimaju u obzir regionalne posljedice ili jednostavno zanemaruju troškove koje snose države koje nisu bile strana u sukobu.
Stručnjaci za politiku iz Emirata izjavili su za Reuters da arapske države na južnim obalama Perzijskog zaljeva sada shvataju kako se ne mogu oslanjati isključivo na vanjske sigurnosne garancije, već moraju razvijati vlastite kapacitete i uravnotežene partnerske odnose.
Ovaj diskurs ukazuje i na širu političko-teološku dimenziju odnosa u savezništvima. Američka hegemonija funkcioniše ne samo kao sigurnosna garancija nego i kao svojevrsni politički zavjet. Saveznici ulažu svoju sigurnost u obećanje Washingtona o zaštiti i usklađuju svoje strateško ponašanje s tim obećanjem. Loajalnost se nudi u očekivanju sigurnosti.
Raskol nastaje kada se to obećanje počne doživljavati kao uslovno ili nepotpuno. Prijateljstvo počinje nalikovati hijerarhiji; moć se prikriva partnerstvom, dok se istovremeno zahtijeva jednostrana žrtva. U ovom sukobu države Perzijskog zaljeva nalaze se u situaciji da snose posljedice bez jasnih garancija bezuslovne podrške. Ta realnost potaknula je preispitivanje dugogodišnjih strateških pretpostavki.
Premijer Katara nedavno je primijetio da je sukob temeljito promijenio regionalne sigurnosne proračune, naglašavajući potrebu za diplomatijom i deeskalacijom.
Čak i ako formalni savezi opstanu, političko povjerenje koje ih je nekada podupiralo postepeno erodira. Arapski šeikovi sada otvoreno priznaju da oslanjanje na vanjske sile, čiji se prioriteti mogu promijeniti, nosi inherentne rizike. Shvataju da strateška autonomija zahtijeva raznovrsne partnerske odnose, razvoj domaćih kapaciteta i pripremu za krize koje nadilaze oslanjanje na udaljenog zaštitnika.
Rat s Iranom naglašava temeljnu napetost u američkoj vanjskoj politici. Vojna moć sama po sebi ne osigurava uticaj; vjerodostojnost i dosljednost strateške svrhe jednako su važni. Ako se američke akcije doživljavaju prvenstveno kao služenje interesima druge države, legitimnost američkog liderstva slabi.
Države Perzijskog zaljeva počinju djelovati u skladu s tim saznanjem. Njihova prilagodba nije samo taktička, već odražava dublju procjenu značenja sigurnosnih garancija u eri promjenjivih savezništava i suprotstavljenih interesa.
Pitanje za Washington ostaje neizbježno: ako se vanjska politika nastavi provoditi uglavnom u skladu sa strateškom agendom druge vlade, šta zapravo znači „America First“?
Ovaj rat pokazuje da slogani, ma koliko bili snažni, pucaju kada se suoče s neumoljivim realnostima moći, regionalne strategije i otpornosti onih koje nastoje kontrolisati.
