Bojan Budimac
PISjournal -“Poslije 13 godina krvoprolića i stradanja otvorila se potpuno nova stranica ne samo u Siriji već i u cijelom regionu. Sirijski narod sada ima neophodnu volju da odredi svoju budućnost. Kao Turska, kao što našu sirijsku braću i sestre nismo ostavili same u njihovim najočajnijim i najtežim danima, pružit ćemo im potrebnu podršku i u novom periodu. Otvoreno sam to rekao svom dragom bratu i njegovoj delegaciji ,” riječi su turskog predsjednika Recepa Tayippa Erdogana tokom konferencije za štampu nakon sastanka sa privremenim sirijskim predsjednikom Ahmedom al-Sharom u Ankari, u utorak, četvrtog februara.
To je bila druga međunarodna posjeta privremenog predsjednika Sirije, koji je turskim predsjedničkim avionom doletio iz prve – Saudijskoj Arabiji, gdje se sastao sa princom prijestolonasljednikom Mohammedom bin Salmanom, a također sa suprugom obavio umru.
Historijska posjeta al-Share Ankari je, što se tiče stranih medija, donekle pala u sjenku susreta Trump – Netanyahu u Washingtonu, poslije kojeg je Trump obnarodovao svoje somnambulne ideje o američkoj aneksiji Gaze i etničkom čišćenju Palestinaca kao kamenu temeljcu “mira” na u Zapadnoj Aziji. Međutim, za sudbinu regiona ona nije ništa manje značajna.
Turska je fakat najaktivnija zemlja kada je stabilizacija razorene Sirije u pitanju. Prvi strani zvaničnici koji su posjetili Damask su bili šef turske obavještajne službe İbrahim Kalın i nedugo potom ministar vanjskih poslova Hakan Fidan. Predsjednik Erdogan je naložio svim odjelima vlade da ispitaju načine kako da pomognu Siriji da stane na noge. Ta pomoć je sveobuhvatna, počev od savjeta o dobrom upravljanju i strukturi vlade, preko obnavljanja energetskog sektora, sa posebnom pažnjom na obnavljanje elektro-infrastrukture, pa sve do vojne saradnje.
Više puta su turski stručnjaci bili u Siriji da izvide situaciju sa električnom energijom i naprave planove kako da se snabdijevanje dovede na prihvatljiv nivo (trenutno Damask ima jedan sat električne energije dnevno).
Iz svega toga je jasno da tema za razgovor dva lidera nije manjkalo, što se vidjelo i po dužini sastanka. Tri i po sata je prilično dugo, ali razumljivo s obzirom na broj tema koje je trebalo pokriti, a koje mogu stati u kliše rečenicu da se razgovaralo o “zajedničkim mjerama za obnovu sirijske ekonomije, postizanje stabilnosti i sigurnosti”.
U centru onog što se eufemistički naziva pitanjima sigurnosti, vojne saradnje i zajedničke borbe protiv terorizma je zapravo teroristički Frankenštajn koga je SAD sastavio i rasprostro na trećini sirijske teritorije. Iako se može žonglirati s nizom skraćenica, koje zapravo služe za šibicarenje, radi se jedino i samo o tzv. Radničkoj partiji Kurdistana (PKK) pod raznim pseudonimima.
Turska ne može dozvoliti da duž svoje granice sa Sirijom ima neki “Teroristan” ili “PKKistan”, baš kao što (nova) Sirija ne može dozvoliti da teroristička organizacija koja navodno predstavlja otprilike pet posto sirijskog stanovništva (Kurda) okupira 30 posto resursima najbogatije teritorije.
Turska je već bila spremna da vojno intervenira kako bi tu prijetnju kako stabilnosti i teritorijalnom integritetu Sirije tako i sopstvenoj sigurnosti eliminisala, ali su nove sirijske vlasti zatražile malo vremena kako bi pokušale da pregovorima nagovore terorističke milicije pod “krovnim” nazivom Sirijske demokratske snage (SDF) – to je gorespomenuti američki Frankenštajn – da ili polože oružje ili se integrišu u sirijsku armiju.
Al-Sharaa je dao obećanje da na sirijskoj teritoriji neće biti PKK-a. No dolazeći u Ankaru izjavio je da je pesimističan glede pregovora.
Da ti pregovori ne idu nigdje, moglo se vidjeti iz intervuja koji je Ilham Ahmed, kopredsjednica Izvršnog vijeća Autonomne uprave Sjeverne i Istočne Sirije (Rožava), dala Jerusalem Postu tri dana prije nego što je Al-Sharaa došao u Ankaru. Naime, Ahmed, koja je zvaničnica Partije demokratske unije (PYD – što je samo opet još jedan, sirijski, pseudonim PKK-a), u tom intervjuu otvoreno prijeti građanskim ratom. Govoreći o raznolikoj sirijskoj populaciji kaže: “Dakle, ako neko iznenada dođe da okupi ili ujedini sve te ljude u jedan sistem, to će otvoriti put unutrašnjem građanskom ratu. To neće biti prihvatljivo za različite dijelove Sirije”.
Zašto unitarna Sirija ne bi bila prihvatljiva svima koji u njoj žive, kada je kao takva postojala od kada su je izmislili Sykes i Picot, nije baš najjasnije, ali ne treba očekivati od žurnaliste da postavi teško pitanje, s obzirom na to da je došao po intervju samo jedne poruke radi – Izrael mora biti uključen u sigurnost Sirije, kaže Ilham. Inače to je, saznajemo iz Jerusalem Posta, žena kojoj je “na neformalnom sastanku u Trump International Hotelu 2019. godine, tadašnji predsjednik Donald Trump obećao da neće napustiti sirijske Kurde”.
Tu dolazimo do nepoznanice, koja unosi paniku u PKK redove, pa su se rastrčali okolo da traže podršku – Grčka i Francuska su je već dale. “YPG su naši saveznici!”, grmi iz Atine i Pariza – Donalda Trumpa. YPG je, uzgred, oružano (terorističko) krilo gorespomenute partije. Da li će Trump, kako je obećavao u predizbornoj kampanji, povući američke trupe, koje tamo štite teroriste? Ko zna, teško da i on sam to zna. Ako bi se odlučio da ispuni obećanje i ovoga puta zaista sprovede povlačenje američkih snaga iz jedne nelegalne okupacije, sva je prilika da bi pregovori na liniji Damask – Rožava imali šanse.
Druga nepoznanica koja se tiče opstanka PKK-a je Abdullah Ocalan, osnivač i lider terorističke organizacije, koji služi doživotnu kaznu zatvora kao jedini zatvorenik na ostrvu Imrali u Mramornom moru. Naime, nakon što je Devlet Bahceli pokrenuo inicijativu da se Ocalanu da šansa da učini nešto dobro i da pozove na razoružanje i raspuštanje PKK-a, te nakon nekih ne potpuno jasnih i decidiranih poruka koje je Ocalan saopćio delegaciji koja ga je više puta posjetila, očekuje se uskoro njegovo javno oglašavanje. Niko ne zna šta ni kada će reći (neki predviđaju da to može biti već 15. februara), ali to lako može biti prijelomni trenutak ne samo za Tursku nego čitav region.
“Nova stranica ne samo u Siriji već i u cijelom regionu” se otvara uprkos otporima. Kada je o Siriji riječ, Turska je lokomotiva koja to pokreće.
