Admir Lisica  Vulin

Autor je magistar historije, istraživač u oblasti regionalnih političkih odnosa, međunarodnih politika i dijaspornih zajednica.

PISjournalPrije nekoliko godina Aleksandar Vulin je aktuelizirao priču o “srpskom svetu”, kao ideji koj treba da ujedini sve Srbe u jednu državu, ma gdje da se oni nalazili.

Da to nije isprazna floskula jednog od radikalnih srpskih političari, svjedoči nova izjava Vulina, na istu temu. Sada je čak otišao i dalje te je naglasio kako za ideju “srpskog sveta” nije malo ni “dati glavu”.

Politička agenda zvanične srpske politike jasna je svakom prosječnom poznavaocu međunarodnih odnosa. Ustaljena matrica kojom se godinama unazad vode politički predstavnici Srbije, sve je osim miroljubive i pomirljive, kako je nastoje prikazati putem svojih vjernih medija. Plejada je onih koji svojim (ne)smotrenim izjavama narušavaju stabilnost u regionu, ali ipak među njima treba izdvojiti glavne protagoniste ideja koje, definitivno, ne mogu donijeti ništa dobro.

Aleksandar Vučić, Ana Brnabić, Ivica Dačić i Aleksandar Vulin kontinuirano, javnim istupima, podrivaju nazavisnost Bosne i Hercegovine, iako tvrde da poštuju njenu državnost i Daytonski sporazum koji je za njih gotovo u rangu “Svetog pisma”, što je daleko od prave istine. “Srpski svet” je izraz koji vješto mijenja naziv Velika Srbija, koji je odavno poznat u značajnijim diplomatskim krugovima.

Vanjska politika Srbije zasniva se na miješanju u unutrašnje odnose zemalja regiona, pod izgovorom da se na taj način štite prava Srba, koji nisu manjina ni ugroženi u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Kosovu, zemljama prema kojima srpska zvanična politika ima neskrivene pretenzije. Od srpskih “imperijalističkih aspiracija” tokom devedesetih godina nije bila pošteđena ni današnja Sjeverna Makedonija, za koju je Srbija imala planove o podjeli sa svojim tadašnjim nečasnim saveznikom Grčkom. Neopredjeljenje Srbije da se suoči sa duhovima prošlosti ozbiljan je kamen spoticanja u odnosima sa zemljama u regiji, posebno se to odnosi na Bosnu i Hercegovinu na čijoj destabilizaciji kontinuirano radi zvanična politika ove zemlje. Bez priznavanja odgovornosti za Genocid i odustajanja od ideja poput “Srpskog sveta” nije moguće osigurati stabilnost u regionu, a toga su svjesni i u Srbiji.

Kada je riječ o famoznom “Srpskom svetu” i ideji da Srbi žive u jednoj državi, onda će Vulin za ostvarenje te ideje morati ići do Beča, u kojem prema nezvaničnim podacima živi više od 50.000 ljudi srpskog porijekla, ili do poznatog uporišta u Čikagu gdje također živi dosta Srba. Tačnije, Vulin i oni koji podržavaju njegovu ideju morali bi za ostvarenje ovog svesrpskog cilja pripojiti preko stotinu zemalja svijeta u kojima Srbi imaju organiziranu i brojnu dijasporu. Hoće li Vulin pripojiti i krajnji jug Afrike, Bocvanu u kojoj djeluje organizirano Srpska pravoslavna crkva, koju u šali nazivaju “srpskim komadom Afrike”?

Pita li se politički vrh Srbije za želje blizu 200.000 Bošnjaka u Sandžaku koji je historijski stotinama godina bio vezan za maticu Bosnu i Hercegovinu ili za dijelove Vojvodine i drugih dijelova Srbije u kojima žive Mađari, kojih je u Srbiji čak preko 300.000?
Sigurno je da bi na pitanje rješenja statusa drugih naroda opet prijetili ili bi na Pešteru plašili stanovnike vojnom vježbom.

Politički vrh Srbije je dovoljno iskusan da može predvidjeti epilog bilo kakvog mijenjanja granica na Balkanu, čemu se žestoko protive svi u Evropskoj uniji, ali i Sjedinjenim Američkim Dražava. Stoga bi liderima iz komšiluka bolje bilo rješavati probleme u svojoj avliji, iz koje svake godine nestane jedan prosječan grad.

Ovakve ideje izazivao nesigurnost na Zapadnom Balkanu, ali uprkos tome, “crnolistaš” Vulin i dalje nastoji da podgrijava atmosferu i priziva ratne sukube, pod plaštom srpskog polu(sveta).

Ekskluzivno PISjournal