Sanadin Voloder
Autor je novinar, NVO aktivista i istraživač. Bio je novinar i urednik portala Akos. Saradnik je više bosanskohercegovačkih i regionalnih medija. Autor je knjige ‘Priče iz Hercegovine’.
PISjournal – Arapska demokratija je izuzetno predvidiva. Ovu tezu su potvrdili i predsjednički izbori u Alžiru održani 8. septembra. Aktuelni predsjednik Abelmadjid Tebboune (76) dobio je reizbor sa 94,65 % glasova podrške.
Loši vjetrovi pušu na saharskim granicama Alžira u vrijeme kada su njegovi odnosi s Marokom, Sehalom i Libijom izazovniji više nego ikad.
Čini se da je Tebboune favorizirani kandidat tehnokratskog korpusa administrativnih, sigurnosnih i partijskih birokrata koji su uspjeli ponovo osigurati hegemoniju nad alžirskom politikom 2019. godine svrgavanjem dugogodišnjeg predsjednika Abdelaziza Bouteflike, kojeg su podržavali populisti i uži krug pomagača.
Tebboune je dobio još jedan mandat da vodi Alžir, najveću afričku državu i desetu po populaciji od oko 46 miliona stanovnika. On će se suočiti s regijom koja je postala znatno manje sigurna zadnjih godina. Odnosi sa susjednim Marokom su na historijskom niskom nivou, kao rezultat pogoršanja političke klime oko sukoba u Zapadnoj Sahari i rastućeg vojno-političkog saveza između Rabata i Tel Aviva.
Lokalni ratovi sa globalnim efektom
Teško kolonijalno iskustvo Alžira odredilo je njegovu budućnost države i društva koje je imalo izrazitu anticionističku i propalestinsku orijentaciju, a uz jak utjecaj vojske koja je zaustavila demokratizaciju društva 1991. godine, a koju su predvodile progresivne proislamske grupe.
Eskalacija sukoba u sjevernom Maliju u blizini granice s Alžirom naglašava povećanu nesigurnost s kojom se Alžir suočava u oblastima Magreb i Sahara-Sahel. Ne samo da su malijske oružane snage razbijene od strane koalicije pobunjeničkih snaga, već i učešće ruskih plaćenika (Wagner, koji si se transformisao u Afrički korpus) koji podržavaju malijsku državu i sve brojnijih ukrajinskih savjetnika na strani pobunjenika dodatno naglašava sve više transregionalne dimenzije ovih „lokalnih“ sukoba.
Da bismo razumjeli koliko je dramatično napredovala regionalna nesigurnost, nužno se vratiti na stanje na početak prvog mandata Tebbouna u decembru 2019. tokom masovnih protesta u Hiraku koji su okončali Bouteflikine dvije decenije vladavine. U to vrijeme, primarni izvor regionalne nesigurnosti bio je građanski rat u Libiji.
U regionu Sahela, razne oružane grupe otpora nastavile su da djeluju na ogromnoj teritoriji, iako je prisustvo francuske i američke vojske imalo za cilj da poveća kapacitete vladinih snaga. Međutim, počevši od Malija 2020. (i opet 2021.), pojavom „epidemije državnih udara“ u Sahelu će vlade u Čadu 2021., Burkini Faso 2022., a zatim Nigeru 2023. godine zamijeniti vojne vlasti. U ovom političko-sigurnosnom okruženju raslo je neprijateljstvo prema francuskom i američkom vojnom prisustvu, što je na kraju rezultiralo njihovim povlačenjem i zamjenom, u nekim područjima, ruskim plaćenicima, koji su također prisutni u Libiji već nekoliko godina.
Stanje Zapadne Sahare je takođe tokom ovog perioda iz stabilnog preraslo u zabrinjavajuće. U to vrijeme 2019. godine, tadašnji izaslanik UN-a Horst Köhler, bivši njemački predsjednik, uspio je organizirati dvije runde sastanaka između Maroka, koji Zapadnu Saharu smatra svojim teritorijem, i autohtonog pokreta za nezavisnost, predvođenog Frontom Polisario, koji ima veliku podršku Alžira od 1975. godine. Köhler je, međutim, podnio ostavku nakon drugog kruga zbog nepopustljivosti i drskosti marokanske strane. Više od godinu dana kasnije, Polisario Front je nastavio oružane napade na Maroko, prekinuvši primirje UN-a iz 1991. godine.
Kako se politička i vojna situacija u Zapadnoj Sahari pogoršavala, tenzije između Alžira i Rabata su se također povećavale, što je na kraju dovelo do toga da prvi prekine sve odnose s Marokom, uključujući izvoz prirodnog plina putem plinovoda koji prolazi kroz Maroko do Španije.
Maroko je, međutim, ostvario velike pobjede u svojim decenijama dugim naporima da legitimira aneksiju bivše španske kolonije Zapadne Sahare. Krajem 2020. godine odlazeća administracija Donalda Trumpa priznala je suverenitet Maroka nad Zapadnom Saharom, čineći ga prvom — i za sada jedinom — velikom sjevernoatlantskom silom koja je to službeno učinila. To je pogoršalo situaciju za Alžir, a Maroko je zauzvrat pristao na normalizaciju odnosa s Izraelom, što je dovelo do povećanja nivoa vojne saradnje između Rabata i Tel Aviva. Španija i, odnedavno i Francuska su odlučile insistirati da je autonomija unutar marokanskog suvereniteta jedini način za rješavanje sukoba u Zapadnoj Sahari. Takvi potezi su također povećali nezadovoljstvo Alžira.
Jačanje utjecaja Turske i Irana
U posljednjih nekoliko godina, jedna od rijetkih svijetlih tačaka za Alžir je relativno jenjavanje građanskog rata u Libiji, što je smanjilo zabrinutost zbog prekogranične nesigurnosti na njihovim zajedničkim saharskim granicama. Međutim, ovaj “mir” je došao bez ikakvih suštinskih političkih pomaka koji bi definitivno okončali libijski sukob.
Način na koji je građanski rat u Libiji okončao početkom 2020. godine ipak je zabrinjava Alžirce, jer je rezultat odlučne turske vojne intervencije u saradnji sa vladom u Tripoliju. Taj potez je bio protuteža podršci Egipćana, Emirata i Rusije istočnim libijskim snagama s sjedištem u Bengaziju. U prethodnoj deceniji Turska i Alžir su bili na suprotnim stranama mnogih pitanja sa kojima se suočava širi region Bliskog istoka i jugozapadne Azije, posebno podrška Ankare antirežimskim snagama u sirijskom građanskom ratu.
Tamo gdje je Turska vidjela prilike za preoblikovanje regije u Siriji i Libiji, Alžir je vidio pojačanu međunarodnu kampanju protiv sekularnog arapskog republikanizma podržanog od sjevernoatlantskih sila. Od egipatske “izdaje” palestinske stvari u sporazumima iz Camp Davida iz 1979. godine, Alžir je svjedočio stalnoj zamjeni, svrgavanju ili opkoljavanju progresivnih arapskih režima. Dok je uzrok pan-arapske solidarnosti bio u porastu u prvim decenijama nakon nezavisnosti Alžira od Francuske, Alžir – koji se još drži tih starih vrijednosti – sada se sve više nalazi izolovan u regiji fragmentiranom snagom monarhizma, islamskog preporoda i Američko-kineskog “hladnog rata”.
Kako su Libija, Sirija, Jemen i Mali počeli da se utapaju u dugotrajne unutrašnje sukobe od 2011. godine, iskustva Alžira s građanskim sukobima 1990-ih odigrala su važnu ulogu u oblikovanju njihovih odgovora na višestruke regionalne krize koje su se razvile nakon Arapskog proljeća . Neki Alžirci su požurili da kažu da su imali svoje „proljeće“ 1988. godine koje je dovelo do „mračne decenije“ 1990-ih, kroz krvavi građanski rat nakon vojnog udara 1991. godine. Desetine hiljada Alžiraca je poginulo, iako je predsjednik Bouteflika, u svoja prva dva mandata (1999–2004, 2004–2009) uglavnom uspio da nadgleda suzbijanje nasilja na sjeveru zemlje. Duboki jug Sahare bio je druga stvar, gdje su naoružane grupe počele da se usađuju u pogranični region između Alžira i njegovih sahelskih susjeda (Mauritanija, Mali, Burkina Faso, Niger i – u manjoj mjeri – Čad). U takvim okolnostima javljaju se radikalne ideologije, Al-Kaida i na kraju ISIL.
Uništenje libijske države koje je podržao NATO 2011. godine oslobodilo je bujicu malokalibarskog oružja širom regiona, dolivajući ulje na vatru lokalnih pobunjenika. Najznačajniji su kolaps centralne državne vlasti u sjevernom Maliju 2012. godine, uspon Islamske države na tom području i prijeteći pad Bamaka.
Početkom 2013. Alžir je nevoljko dozvolio francuskoj vojsci da leti kroz njen vazdušni prostor kako bi poslala snage da podrže malijsku državu. Ovo je bio početak skoro decenijskog napora Francuske, koji je okončan 2022., da podupre svoje savezničke države u regionu od oružanog otpora baziranog u njihovoj ogromnoj unutrašnjosti Sahare.
Za Alžir, najniža tačka u libijskom građanskom ratu i saharsko-sehalskoj krizi nesumnjivo je bio složen oružani napad na postrojenje za proizvodnju prirodnog gasa u alžirskoj regiji istočne Sahare u blizini libijske granice početkom 2013., što je rezultiralo mnogim smrtnim slučajevima, posebno među stranim radnicima. Uprkos široko rasprostranjenoj nesigurnosti koja je iznutra zahvatila Alžir 1990-ih, nikada nijedna od naoružanih opozicionih grupa nije stekla kapacitet da poremeti alžirsku proizvodnju nafte na takav način.
U godinama nakon nasilja iz 1990-ih i rastuće nestabilnosti administracija Bouteflike, alžirska vojna i državna elita posvećena je osiguravanju da se te greške nikada više ne ponove. Ovo u određenoj mjeri objašnjava i dalje visoke stope vojnih udara, iako su nedavne strane intervencije za svrgavanje libijskih i sirijskih režima, uz francuske i američke vojne intervencije u Sehalu, također oblikovale prioritete unutrašnje i vanjske nacionalne sigurnosti Alžira. Nedavna historija također objašnjava zašto su alžirske administrativne i vojne elite bile željne da iskoriste pandemiju virusa korona za zaustavljanje pobune u Hiraku 2020. i vrlo su osjetljive na stranu podršku za prava manjinskih Amazigha (Berbera) u alžirskoj regiji Kabile.
U drugim slučajevima, Alžir je vidio svoje regionalne susjede i zapadne sile kao zagovornike masovnih ustanaka i potisnutih manjina kao opravdanja za izolaciju i intervenciju. Iako nijedna zemlja u regionu ne održava eksplicitnu politiku promjene režima prema Alžiru, stalna podrška Alžira zapadnosaharskom i palestinskom pokretu čini ga stalnim antagonistom marokanskog i cionističkog ekspanzionizma, kao i sjevernoatlantskih sila koje podržavaju te projekte.
U širem kontekstu američko-kineskog hladnog rata u nastajanju, čini se da ove geopolitičke snage razdvajaju Bliski istok na dva bloka: jedan koji je usklađen sa sjevernoatlantskim prioritetima, predvođen Izraelom i UAE, i drugi koji je više naklonjen novom policentričnom globalnom poretku, sa Iranom i, u manjoj mjeri, Turskom, kao ključnim igračima.
To što je Alžir čvrsto na strani potonjeg je dodatni razlog da režim pristupi regionalnoj i međunarodnoj politici s krajnjim oprezom i sumnjom u motive Maroka i sjevernoatlantskih sila. Zabrinutost zbog regionalne nestabilnosti podstaknute stranim uplitanjem nastavit će animirati sigurnosnu politiku Alžira u godinama koje dolaze, bez obzira na to da li će Tebboune doživjeti kraj drugog mandata.
Ekskluzivno PISjournal
