PISjournal – Jučer, 19. marta 2024. godine navršila se 21 godina od početka američke invazije na Irak, početka osmogodišnjeg rata koji je odnio živote stotina hiljada iračkih civila i uništio prosperitet i ekonomiju jedne bliskoistočne države. javnosti
Da stvar bude gora, povod za rat bile su lažne tvrdnje američke administracije kako Irak, nekadašnji američki prijatelj u borbi protiv Irana, posjeduje oružje za masovno uništenje i da je stoga neprijatelj čovječanstvu.
Povodom toga,donosimo vam istraživanje Pew Research Centra o tome kakav je uticaj imao rat u Iraku na američku javnost.
Dana 19. 03. 2003. godine, Sjedinjene Države su pokrenule veliku vojnu invaziju na Irak, što je drugi put da su poduzimali agresiju na Irak u nešto više od jedne decenije. Bio je to početak osmogodišnje okupacije koja je rezultirala smrću više od 4.000 američkih vojnika i stotina hiljada Iračana.
Agresija je počela sa ogromnom predstavom američke vojne moći, opisanom nezaboravnom frazom “šok i strah”. U roku od nekoliko sedmica, Sjedinjene Države su postigle primarni cilj “Operacije iračka sloboda”,kojom su svrgnuli režim Saddama Husseina.
Ipak, vojna kampanja koja je počela tako povoljno završila je dubokom podjelom Amerikanaca i otuđenjem ključnih američkih saveznika. Ankete iz 2019. godine pokazuju da 62% Amerikanaca smatra da se nije isplatilo boriti. Većina vojnih veterana, uključujući i one koji su služili u Iraku ili Afganistanu,istog je mišljenja.
Sumorne retrospektivne o ratu zamagljuju širinu javne podrške američkoj vojnoj akciji na početku sukoba i, što je možda još važnije, u mjesecima koji su prethodili njemu. Tokom 2002. i početkom 2003., predsjednik George W. Bush i njegova administracija imali su široku podršku Kongresa i američke javnosti za upotrebu vojne sile u Iraku.
Uspjeh administracije u ovim naporima bio je rezultat nekoliko faktora, među kojima je bila i klima tadašnjeg javnog mnijenja. Još uvijek potreseni od užasa terorističkih napada 11. septembra 2001., Amerikanci su izvanredno prihvatali moguću upotrebu vojne sile kao dio onoga što je Bush nazvao “globalnim ratom protiv terorizma”.
Do početka 2002. godine, s američkim trupama koje su se već borile u Afganistanu, velika većina Amerikanaca je zagovarala upotrebu vojne sile u Iraku da bi se Saddam svrgnuo s vlasti i uništile terorističke grupe u Somaliji i Sudanu. Ovi stavovi su predstavljali „snažnu podršku buduće upotrebe sile u poređenju sa drugim vojnim misijama u posthladnoratovskoj eri“.
Bush i visoki članovi njegove administracije tada su potrošili više od godinu dana u prenaglašavanju opasnosti za koje su tvrdili da Irak predstavlja za Sjedinjene Države i njihove saveznike. Dva argumenta administracije pokazala su se posebno snažnima, s obzirom na raspoloženje javnosti: prvi je bio da je Saddamov režim posjedovao “oružje za masovno uništenje” (WMD), skraćenicu za nuklearno, biološko ili hemijsko oružje dok je drugi argument bio njegovo podržavanje terorizma i da je imao bliske veze sa terorističkim grupama, uključujući Al-Kaidu.
Kao što su brojne istrage nezavisnih i vladinih komisija naknadno utvrdile, nije bilo činjenične osnove ni za jednu od ovih tvrdnji. Dvije decenije kasnije, nastavlja se debata o tome da li je administracija bila žrtva pogrešnih obavještajnih podataka ili su Bush i njegovi viši savjetnici namjerno obmanjivali javnost.
U mjesecima koji su prethodili ratu, znatna većina Amerikanaca vjerovala je da Irak ili posjeduje oružje za masovno uništenje ili da je blizu toga da ga dobije, da je Irak usko povezan s terorizmom – pa čak i da je sam Saddam imao ulogu u napadima 11. septembra. Dvije decenije nakon početka rata, pregled istraživanja Pew Research Centra o ratu u Iraku pokazuje da je podrška američkoj vojnoj akciji izgrađena, barem djelimično, na lažnim temeljima.
Put u rat
U svom obraćanju o stanju nacije iz 2002. godine, Bush je počeo iznositi argumente zašto bi Sjedinjene Države možda trebale koristiti vojnu silu da uklone Saddama Husseina s vlasti. “Irak nastavlja da se razmeće svojim neprijateljstvom prema Americi i podržava teror,” rekao je on. “Irački režim je planirao razvoj antraksa i nervnog plina, te nuklearnog oružja, više od jedne decenije.”
Irak je bio jedna od tri zemlje, zajedno sa Iranom i Sjevernom Korejom, koje su činile “osovinu zla”, prema Bushu. Ali Irak je privukao mnogo više pažnje bivšeg predsjednika nego te zemlje. „Ovo je režim koji ima šta da krije od civilizovanog svijeta“, rekao je Bush.
I prije njegovog govora, Amerikanci su bili skloni vjerovati u ono najgore o Saddamovom režimu. U istraživanju provedenom nekoliko sedmica prije rata, 73% je bilo za vojnu akciju u Iraku za okončanje Saddamove vladavine dok je samo 16% bilo protiv. Više od polovine (56%) reklo je da bi SAD trebalo da preduzmu akciju protiv Iraka “čak i ako to znači da bi američke snage mogle da pretrpe hiljade žrtava”.
Bush je održao ovo obraćanje, među najupečatljivijim u njegovom predsjedavanju, samo četiri mjeseca nakon terorističkih napada u New Yorku.
U tom trenutku, više od godinu dana prije nego što su Sjedinjene Države krenule u rat, Amerikanci su u velikoj većini prihvatili nekoliko mogućih razloga za vojnu akciju: 83% je reklo da bi, ako bi SAD saznale da je Irak pomogao teroristima 11. septembra, to bio “veoma važan razlog” za upotrebu vojne sile u Iraku; skoro isto toliko je reklo isto ako bi se pokazalo da Irak razvija oružje za masovno uništenje (77%) ili skriva druge teroriste (75%).
Tokom narednih nekoliko mjeseci, Bush i drugi visoki zvaničnici su sa različitim stepenom sigurnosti tvrdili da postoje dokazi koji opravdavaju upotrebu američke vojne sile. U govoru na konvenciji veterana stranih ratova u augustu 2002., bivši potpredsjednik Dick Cheney je nedvosmisleno izjavio: „Jednostavno rečeno, nema sumnje da Saddam Hussein sada ima oružje za masovno uništenje. Nema sumnje da ih skuplja kako bi ih koristio protiv naših prijatelja, protiv naših saveznika i protiv nas.”
U drugim prilikama, Bush i njegovi savjetnici su sugerirali da je, čak i ako ne postoji definitivan dokaz da Irak posjeduje oružje za masovno uništenje, previše rizično ne djelovati, s obzirom na Saddamov propust da se pridržava rezolucija UN-a o oružju. “Ovdje je problem što će uvijek postojati neizvjesnost o tome koliko brzo on može nabaviti nuklearno oružje”, rekla je savjetnica za nacionalnu sigurnost Condoleezza Rice u intervjuu za CNN.
Takva su upozorenja snažno odjeknula kod Amerikanaca: većina je vjerovala da Saddam ili već posjeduje oružje za masovno uništenje ili je blizu da ga dobije. U oktobru 2002. godine, 65% javnosti reklo je da je Irak blizu da ima nuklearno oružje, dok je još 14% smatralo da ga već posjeduje. Samo 11% je reklo da nije blizu razvoja takvog oružja.
Tog mjeseca, Kongres je velikom većinom odobrio rezoluciju kojom se Bush ovlašćuje da koristi američke oružane snage “kako on smatra da je potrebno i prikladno” za odbranu sigurnosti Sjedinjenih Država i provođenje rezolucija UN-a o Iraku.
“Znamo da Irak i teroristička mreža Al-Kaide dijele zajedničkog neprijatelja – Sjedinjene Američke Države”, rekao je Bush tog oktobra. “Znamo da su Irak i Al-Kaida imali kontakte na visokom nivou koji sežu unazad deset godina.”
Ni Bush ni visoki zvaničnici administracije nisu direktno povezivali Irak ili njegovog lidera sa planiranjem ili izvođenjem napada 11. septembra. Ipak, znatna većina Amerikanaca vjeruje da je Saddam pomogao u terorističkim napadima koji su odnijeli skoro 3.000 života.
Nije sasvim jasno zašto je toliko Amerikanaca – uključujući većinu u obje strane – prihvatilo ovu laž. Ali povezujući Saddama s terorizmom i grupom koja je napala Sjedinjene Države, zvaničnici administracije su zamaglili granice između Iraka i 11. septembra. “Te zamisao je bila pojačana ovim nagoveštajima, raspravama koje su imali o mogućim vezama” sa teroristima Al-Kaide, rekao je za Washington Post pokojni Andrew Kohut, osnivač Pew Research Centra, nakon što je rat već bio u toku 2003. godine.
Kako su izgledi za rat rasli, hiljade ljudi je izašlo na ulice da protestuju
Kako bi izgradila veću podršku za upotrebu sile među američkim saveznicima – i ublažila zabrinutost javnosti oko rata – administracija je poslala jednu od svojih najpopularnijih ličnosti, državnog sekretara Colina Powella, u Vijeće sigurnosti UN-a. U ključnom trenutku u debati o Iraku, Powell je predstavio ono što je opisao kao „činjenice i zaključke, zasnovane na čvrstim obavještajnim podacima“ kako bi pokazao da Irak nije postupio u skladu s rezolucijama UN-a o oružju.
Powellovo obraćanje imalo je značajan utjecaj na američko javno mnijenje, čak i među onima koji su se protivili ratu.
U posljednjem pokušaju da se spriječi rat, milioni demonstranata izašli su na ulice u brojnim gradovima širom svijeta i u SAD 15. februara. Dok su najveće demonstracije bile u Londonu i Rimu, nekoliko stotina hiljada antiratnih demonstranata okupilo se ulicama grada New Yorka, s nekim natpisima na kojima piše “Ne damo krv za naftu”.
Državni sekretar Colin Powell je 5. februara 2003. predstavio Vijeću sigurnosti UN-a ono što je rekao da je dokaz iračkih sposobnosti za hemijsko i biološko ratovanje.
Nakon što je rat počeo, zvaničnici administracije su bili uvjereni da će Sjedinjene Države brzo pobijediti. Neko vrijeme se činilo da će biti u pravu: američke i savezničke snage lako su nadvladale iračku vojsku.
Do 9. aprila, američke snage i irački civili srušili su statuu Saddama Husseina na trgu u Bagdadu. A 1. maja, Bush je stajao na palubi nosača aviona USS Abraham Lincoln – ispred transparenta koji je proglašavao “Misija obavljena” – i izjavio da su velike borbene operacije završene.
Ipak, rat se nastavio još osam godina. Podrška javnosti za upotrebu američke vojne sile u Iraku, koja je porasla na 74% tokom mjeseca kada je Bush održao govor “Misija je završena”, nikada više nije dostigla taj nivo.
Dok su se američke snage suočavale sa rastućom iračkom pobunom, sve veći udio Amerikanaca – posebno demokrata – izrazio je sumnju u rat. Udio Amerikanaca koji kažu da američki vojni napori u Iraku idu dobro, koji je premašio 90% u ranim sedmicama rata, pao je na oko 60% krajem ljeta 2003.
Kako se rat u Iraku nastavljao, sve je manje Amerikanaca podržalo početnu odluku o upotrebi sile.
Podrška američkoj vojnoj akciji dodatno je opala sljedeće godine jer su dva incidenta Amerikancima donijela strahote rata. U martu 2004. četiri Amerikanca koji su bili privatno osiguranje su ubijena, a njihova tijela oskrnavljena u bujici antiameričkog nasilja. Tada su se pojavile prve slike zlostavljanja zatvorenika od strane američkih trupa u Abu Ghraibu, iračkom zatvoru. U istraživanju održanom u maju, udio Amerikanaca koji su rekli da upotreba vojne sile ide barem “prilično dobro” prvi put je pao ispod 50%.
Bushov ponovni izbor za predsjednika u novembru podvukao je do koje mjere je rat u Iraku podijelio naciju. Među tijesnom većinom glasača (51%) koji su tada odobrili odluku o ratu, 85% je glasalo za Busha; među manjim udjelom (45%) koji nije odobrio, 87% je glasalo za njegovog demokratskog protivnika, Johna Kerryja, prema nacionalnim izlaznim anketama.
Javna podrška ratu dodatno je opala tokom Bushovog drugog mandata. Do januara 2007. godine, kada se situacija na terenu pogoršavala, Bush je prkosio rastućim pozivima demokrata da povuče američke snage iz Iraka i umjesto toga je najavio da šalje još trupa u zemlju. Ono što je Bush nazvao “novim putem naprijed ” u Iraku bio je rizičan gambit za promjenu putanje rata.
Nova strategija, u kojoj je više od 20.000 dodatnih američkih snaga raspoređeno u Irak, bila je uglavnom nepopularna u javnosti koja se umorila od rata. Otprilike dva prema jedan (61% prema 31%), Amerikanci su se usprotivili Bushovom planu da pošalje dodatne snage u Irak. Bushova nova strategija “izazvala je pojačanu polarizaciju stranaka u debati o tome šta učiniti u Iraku”, naveo je Centar u svom izvještaju iz januara 2007. godine.
U novembru 2007. godine skoro polovina Amerikanaca (48%) izjavila je da rat ide vrlo ili prilično dobro, što je povećanje od 18 procentnih poena u odnosu na februar te godine.
S obzirom da se približavala predsjednička kampanja 2008. – i da je otprilike 100.000 američkih vojnika još uvijek bilo u Iraku – činilo se vjerovatnim da će rat ponovo biti veliki problem. Tokom predizbornih izbora demokrata, Barack Obama je u više navrata suprotstavio svoje rano protivljenje ratu glasanju u Senatu Hillary Clinton 2002. godine u prilog odobrenju rata.
Međutim, nakon što je Obama pobijedio Clintonovu za demokratsku nominaciju i suočio se s Johnom McCainom na općim izborima, rat u Iraku je bio sve više zasjenjen previranjima na finansijskim tržištima, koja su izazvala svjetsku ekonomsku krizu. U nacionalnim izlaznim anketama provedenim nakon Obamine pobjede nad McCainom, 63% glasača navelo je ekonomiju kao najvažnije pitanje s kojim se zemlja suočava; samo 10% je spomenulo rat u Iraku.
Tokom kampanje 2008. godine, Obama je obećao da će okončati rat u Iraku, dodajući da će Sjedinjene Države “biti oprezne dok budu napuštale Irak baš onako kako su bile neoprezne dok su ulazile”. Tri godine kasnije, SAD su povukle sve osim šačice svojih vojnika; na ceremoniji 15. decembra 2011. Sjedinjene Države su spustile komandnu zastavu koja se vijorila iznad Bagdada. Odluka predsjednika Obame izazvala je ogromnu podršku javnosti. Mjesec dana prije ceremonije, 75% Amerikanaca – uključujući gotovo polovinu republikanaca – odobrilo je njegovu odluku da povuče sve borbene trupe iz Iraka.
Ipak, Obama je ubrzo otkrio koliko bi bilo teško za SAD da se potpuno povuku iz Iraka. Godine 2014. u Iraku se pojavila nova sigurnosna prijetnja – Islamska država Iraka i Sirije, ili ISIS. Nakon što je ISIS preuzeo teritoriju u Iraku i počinio terorističke napade, grupa je brzo postala jedna od najvećih sigurnosnih prijetnji Americi. Kao odgovor, Obama je nevoljko odobrio američke zračne napade i poslao mali broj američkih snaga nazad u Irak. Pet godina kasnije, njegov nasljednik, tadašnji predsjednik Donald Trump, tvrdio je da je grupa bila na rubu poraza u Iraku i Siriji, iako neki američki sigurnosni zvaničnici kažu da i dalje predstavlja prijetnju.
Presude o ratu u Iraku i njegov uticaj na Bushovo nasljeđe
Rat u Iraku ima dugo i komplikovano nasljeđe. Nakon što je rat zvanično završio, to je ostalo pitanje, u različitoj mjeri, i u predsjedničkim izbornim kampanjama 2012. i 2016. godine. Čak i u kampanji 2020., skoro deceniju nakon završetka rata, Trump i Joe Biden su svaki sebe predstavljali kao sposobnijeg da izvuku naciju iz onoga što se naziva “beskrajnim ratovima” – ratovima u Iraku i Afganistanu.
Do tog trenutka, većina Amerikanaca je uglavnom izašla iz rata. Neposredno prije nego što su Sjedinjene Države povukle svoje snage 2011. godine, većina Amerikanaca (56%) je zaključila da su, uprkos ogromnim troškovima rata, SAD „uglavnom uspjele“ u postizanju svojih ciljeva u Iraku.
Ali u narednih nekoliko godina, to uvjerenje je izblijedjelo. Do 2018. godine, 15. godišnjice početka rata, samo 39% Amerikanaca reklo je da su SAD uspjele u Iraku, dok je 53% reklo da nisu uspjele postići svoje ciljeve. Čak i među republikancima, koji su dosljedno podržavali upotrebu američke vojne sile tokom cijelog rata i prije nego što je počeo, postojale su podjele oko toga da li su SAD postigle svoje ciljeve u Iraku. Samo oko polovina (48%) republikanaca je rekla da su SAD uspjele.
Rat u Iraku će dugo biti povezan sa predsjedavanjem Georgea W. Busha, njegovog primarnog arhitekte i jednog od njegovih najjačih zagovornika. Kada se Bush osvrnuo na rat u svojim memoarima iz 2010. godine, “Tačke odluke”, priznao je da su napravljene greške. Među njima, rekao je u intervjuu za NBC News, bio je i njegov govor iz 2003. godine “Misija je završena”.
“Nema sumnje da je to bila greška”, rekao je Bush.
Što se tiče neuspjeha u pronalaženju oružja za masovno uništenje u Iraku, “niko nije bio više šokiran i ljutit od mene kada nismo pronašli oružje”, rekao je Bush. Ipak, on je insistirao na tome da je odlazak u rat u Iraku i uklanjanje Saddama s vlasti prava stvar.
Utjecaj rata na stavove Amerikanaca o Bushovom predsjedništvu naglašen je u istraživanju iz decembra 2008. godine, sprovedenom neposredno prije nego što je napustio funkciju. Na pitanje po čemu bi Bush ostao upamćen, otprilike polovina (51%) je navela ratove, a 29% je posebno spomenulo rat u Iraku. Nijedno drugo pitanje, čak ni Bushovo vodstvo nakon terorističkih napada 11. septembra, nije spominjano tako često.
