Belen Fernandez

PISjournalDok sam boravila u Havani prošlog februara upoznala sam muškarca u srednjim pedesetim, iz istočne kubanske pokrajine Guantanamo, koji je 1986. godine bezuspješno pokušao na improviziranom čamcu doploviti od Kube do takozvane zemlje slobodnih: moje domovine, SAD-a. Uhapsile su ga kubanske vlasti i osudile na tri godine rada na farmi kafe – gdje su ga, kako kaže, tretirali na “poprilično civiliziran način” i gdje je mogao iskoristiti svoju diplomu inženjera mašinstva tako što je dizajnirao mašinu za depulpiranje kafe.

Iako čisto sumnjam da je njegova ljubav prema kubanskom sistemu uprave porasla tokom protekle tri i po decenije, ovaj je čovjek izjavio da je jedino mjesto na kubanskom tlu na kojem možete pronaći stvari kao što je institucionalizirano mučenje američka vojna baza u zaljevu Guantanamo. Iako je pokušao napustiti Kubu u korist epicentra globalnog kapitalizma, smatra da postoje neke neprocjenjive pogodnosti koje odgovaraju životu na Kubi, uključujući besplatnu zdravstvenu njegu i slobodu da idete u školu ili se šetate ulicom bez straha da ćete biti upucani.

Vrh ledenog brijega ili vrh puščane cijevi
Bez sumnje, američki političari i drugi zabrinuti građani potrošili su veliku količinu energije tokom godina neurotično prikazujući Kubu kao jedinstveno opresivnu naciju i prijetnju međunarodnoj sigurnosti. Ovaj umanjeni otok čak zauzima jednu od četiri pozicije na zvaničnoj američkoj listi državnih sponzora terorizma – iako Kuba nikada nije, naprimjer, žestoko bombardirala civile u Iraku ili Afganistanu te iako Guantanamo predstavlja oblik terora sam po sebi.

Dok se američka vlada predstavlja da gotovo sve što SAD radi to radi u ime “slobode“ i “sigurnosti“, činjenica je da Kubanci imaju pristup doslovnoj sigurnosti koja je nedostupna stanovnicima ove imperijalne supersile. Kada sam zaguglala “masovne pucnjave na Kubi“, naprimjer, glavni rezultat je bio članak Associated Pressa iz aprila 2020. godine o 42-godišnjem Alexanderu Alazu iz Aubreya u Teksasu, koji je, naoružan jurišnom puškom AK-47, otvorio vatru na kubansku ambasadu u Washingtonu. Što se tiče policijskog izvještaja, za ovu epizodu se “sumnja da je zločin iz mržnje“.

Pa ipak, eskapade gospodina Alaza su tek vrh ledenog brijega – ili vrh puščane cijevi – kada je u pitanju oružano nasilje u SAD-u, samoproglašenom modelu za čovječanstvo. Tokom uskršnjeg vikenda u aprilu ove godine CNN je izvijestio o “najmanje 10 masovnih pucnjava“ širom države – gdje se termin “masovna pucnjava“ odnosi na “incident u kojem je upucano četiri ili više osoba, ne uključujući napadača“. Uskršnja brojka uključuje dvije masovne pucnjave samo u državi Pennsylvania, od kojih se jedna dogodila na kućnoj zabavi u Pittsburghu i rezultirala smrću dvoje 17-godišnjaka, pored brojnih ranjenih. U Južnoj Karolini desile su se dvije pucnjave, jedna u tržnom centru u glavnom gradu Columbiji, u kojoj je devet osoba zadobilo rane od metaka. Masovne pucnjave su se desile i u Kaliforniji, na Floridi, u Marylandu, Nevadi, New Yorku i Oregonu.

Ovaj posebno krvavi vikend uslijedio je svega deset dana nakon što je 10 ljudi upucano u metrou u Brooklynu 12. aprila. Premotajte nekoliko sedmica unazad do CNN-ovih naslova iz marta – naprimjer “Najmanje osmero ljudi ubijeno i više od 60 povrijeđeno u masovnim pucnjavama širom SAD-a ovog vikenda“, objavljenog 21. marta – i zaista izgleda da postoji trend. Premotajte naprijed na maj i Arhiva oružanog nasilja sa sjedištem u Washingtonu već je zabilježila ne manje od 173 masovne pucnjave ove godine od 2. maja pa naovamo.

‘Američka kultura oružja – u sedam grafikona’
Katalog užasavajuće statistike se nastavlja. Prema Američkom državnom Centru za kontrolu i prevenciju bolesti, ova država je zabilježila 45.222 “smrti uzrokovane vatrenim oružjem“ u 2020. godini – čak više od 40.698 “smrtnih slučajeva u saobraćaju motornih vozila“. Ovo je najveći broj smrtnih slučajeva za jednu godinu povezanih s vatrenim oružjem od kako se vodi statistika i do sada predstavlja porast od 43 posto u odnosu na 2010. godinu. Od 45.222 smrtna slučaja, približno 54 posto su bila samoubistva i 43 posto ubistva. Ostatak, kažu iz istraživačkog centra Pew, ili je bio “nenamjeran“, podrazumijevao “neutvrđene okolnosti“ ili je “uključivao policijsko“ osoblje – koje je bez sumnje izvelo dobar dio vansudskih ubistava Afroamerikanaca i drugih u 2020. godini. Kako se to uklapa u “sigurnost“?

Nedavno objavljeni članak na BBC-jevoj web-stranici, pod naslovom: “Američka kultura oružja – u sedam grafikona”, prisjeća se ironično: “Prije više od 50 godina administracija predsjednika Lyndona Bainesa Johnsona je izjavila da je ‘vatreno oružje primarni instrument smrti u američkom zločinu’ i da je ‘prvenstveno rezultat ležernog stava naše kulture prema vatrenom oružju i njenog naslijeđa naoružanog, na sebe oslonjenog građanina’“. U stvarnosti se ovaj citat – koji, zapravo, opisuje vatreno oružje kao “instrument ranjavanja i smrti“, ne samo smrti – desio u kontekstu saslušanja Odbora za zakone američkog Kongresa o vatrenom oružju pod vlašću Johnsonovog nasljednika Richarda Nixona.

Na stranu nekompetentnost medija kada je u pitanju provjeravanje činjenica, ovaj citat jeste validan – i cijeli taj “ležerni stav“ bez sumnje se pokazao korisnim tokom savremene američke historije u opravdavanju masakara nad civilima od Vijetnama do Iraka i šire. Prirodno, međutim, američki politički establišment se ne zanima mnogo povezivanjem tačkica – ili rupa od metaka – između militarizirane sociopatije u inozemstvu i u domovini. “Naoružani, na sebe oslonjeni građanin“ u međuvremenu je postao sve više takav, posebno zato što su razne države donijele briljantne zakone koji dozvoljavaju stanovnicima da nose pištolje bez dozvole ili obuke. Od 2017. godine već je bilo “više pištolja nego ljudi“ u SAD-u, izvijestio je Washington Post, navodeći studiju prema kojoj “prema procjenama na svakih 100 građana ima 120,5 pištolja“ – što je daleko najnečuveniji omjer na svijetu.

Oružje i lijekovi – stubovi američkog kapitalizma
Onda nas je pogodila pandemija COVID-19, što je potaknulo porast kupovine vatrenog oružja u SAD-u – jer zar postoji nešto bolje od pištolja da vas zaštiti od virusa i opće egzistencijalne nesigurnosti? Popratni porast samoubistava i ubistava povezanih s oružjem poslužio je da istakne koliko bi bolje bilo – u pogledu, znate, ljudskog života – za SAD da uloži u mentalnu i fizičku dobrobit svoje populacije umjesto što gaji nemilosrdno kapitalističko okruženje od kojeg ljudi lude. Naravno, bolesno društvo je u konačnici profitabilnije za takve stubove američkog kapitalizma kao što su industrija oružja i farmeceutska industrija, čija sigurnost definitivno nadmašuje onu vrstu sigurnosti koju je opisao moj sagovornik sa Kube – kao što je sloboda da vas ne upucaju dok obavljate svakodnevne aktivnosti.

Iskusila sam nagovještaj ove bolesti iz prve ruke odrastajući u SAD-u, gdje su me naučili da je život takmičenje, za razliku od saradnje u zajednici – iznimno kompetitivni aranžman koji je u meni probudio osjećaje anksioznosti, izolacije, impotencije i bijesa neusmjerenog ni na kog posebno. Decenijama prije nego što je pandemija pogoršala situaciju odvojila sam se od ove neprijateljske okoline tako što sam naprosto napustila državu – a ipak nije teško vidjeti kako nasilan i temeljno otuđujući sistem može potaknuti još nasilnih pojedinačnih reakcija. Dvadesettrećeg marta 2022. godine, nakon jednog vikenda u kojem se desilo “najmanje devet masovnih pucnjava“ širom SAD-a, New York Times je upozorio da je to “zlosutan predznak za toplije ljetne mjesece koji slijede i koji su tipično najnasilniji period u Americi“. Ali, kako vrijeme postaje sve nasilnije, ovo ljeto nije jedino od kojeg moramo strahovati.

kultura oružja kultura oružja kultura oružja kultura oružja kultura oružja kultura oružja

Izvor

Prethodni članakNa koje načine Moskva može kazniti izraelski režim?
Naredni članakBiH zainteresovana za alternativne izvore gasa

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime