Manlio Dinucci
Iako su bili zarobljeni u zamršenoj borbi u vezi s opozivom predsjednika Trumpa, republikanci i demokrati u Senatu položili su oružje da bi, tobože jednoglasno, glasali za uvođenje strogih sankcija kompanijama koje sudjeluju u izgradnji Sjevernog toka 2, udvostručenja plinovoda koji dovodi ruski plin u Njemačku preko Baltičkog mora. Glavne žrtve bile su evropske kompanije koje su pomogle finansirati projekat vrijedan 11 milijardi dolara s ruskom kompanijom Gazprom.
Projekt je sada 80% završen. U polaganju cjevovoda također sudjeluju austrijska kompanija Omy, britansko/holandska kraljevska nizozemska grana, francuski Engie, njemačke kompanije Uniper i Wintershall, italijanski Saipem i švicarski Allseas.
Udvostručavanje Sjevernog toka povećava europsku ovisnost o ruskom plinu, upozoravaju Sjedinjene Države. Povrh svega, zaokupljeni su činjenicom da je plinovod – prelaskom Baltika u vode koje pripadaju Rusiji, Finskoj, Švedskoj i Njemačkoj – na taj način izbjegavao zemlje Višegradske skupine (Češka, Slovačka, Poljska i Mađarska), Baltičke države i Ukrajinu. Drugim riječima, europske zemlje koje imaju najtješnju vezu s Washingtonom putem NATO-a (kojima moramo dodati Italiju). Cilj je, umjesto ekonomskog, strateški. To potvrđuje činjenica da su sankcije prema Sjevernom toku 2 uključene u autorizaciju Nacionalnog zakona o odbrani , zakonodavnom aktu koji za fiskalnu 2020. godinu Pentagonu ustupa ogroman iznos od 738 milijardi dolara za nove ratove i novo oružje (uključujući svemirsko oružje), kojima se moraju pridodati i drugi položaji koje američke vojne izdatke dovode do oko 1.000 milijardi dolara. Ekonomske sankcije Sjevernom toku 2 dio su političko-vojne eskalacije protiv Rusije.
Posljednja potvrda može se naći u činjenici da je američki Kongres uspostavio sankcije ne samo protiv Sjevernog toka 2, već i protiv Turk-toka, koji će u svojoj posljednjoj fazi realizacije donijeti ruski plin preko Crnog mora u Istočnu Trakiju, mali evropski dio Turske. Odatle bi, drugim gasovodom, ruski gas trebalo da bude isporučen Bugarskoj, Srbiji i drugim evropskim zemljama. Ovo je brzi odgovor Rusije na američku akciju koja je uspjela blokirati plinovod Južni tok 2014. Južni tok trebao je povezati Rusiju s Italijom preko Crnog mora, a kopnom do Trbiža (Udine). Italija bi zbog toga postala prijelazna platforma za plin u EU, s značajnim ekonomskim prednostima. Obamina administracija uspjela je zakopati projekt uz suradnju Evropske unije.
Kompanija Saipem (talijanska Eni grupa), opet pogođena američkim sankcijama protiv Sjevernog toka 2, teško je nastradala blokadom Južnog toka – 2014. godine izgubila je ugovore u vrijednosti od 2,4 milijarde eura, na koje bi bili dodani drugi ako se projekt nastavi. Ali u to vrijeme, niko u Italiji ili u EU nije protestirao protiv zakopavanja projekta koji su organizirale SAD. Sada su njemački interesi u igri, a u Njemačkoj i u EU-u prikupljaju se kritički glasovi protiv američkih sankcija Sjevernom toku 2.
Ništa se ne govori o činjenici da je Europska unija pristala uvoziti tekući prirodni plin (LNG) iz SAD-a, ekstrakt bitumenskog škriljevca destruktivnom tehnikom hidrauličkog lomljenja (fracking). Kako bi nanio štetu Rusiji, Washington pokušava smanjiti izvoz plina u EU, obvezujući evropske potrošače da podnose račun.
Otkako su predsjednik Donald Trump i predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker u julu 2018. potpisali u Washingtonu Zajedničku izjavu od 25. srpnja: Europska unija uvozi iz SAD-a ukapljeni prirodni gas; EU je udvostručila uvoz LNG-a iz SAD-a, sufinancirajući infrastrukturu kroz početni trošak od 656 miliona eura. Međutim, to nije spasilo evropske kompanije od američkih sankcija.
