Saeid Abedpour

 

Thomas Hobbes opisuje čovjekovu suštinu kao rat svakoga protiv svakoga. Hobbesove su primjedbe djelomično odraz stanja u trenutnom međunarodnom sustavu u Perzijskome zaljevu, gdje se javljaju tenzije, bitke i sukobi između različitih skupina i država. Sustav svjesne anarhije ili haosa u nedostatku širokog koncepta nacionalne sigurnosti pretvorio se u beskonačnu konkurenciju i napetost. Međunarodni sustav ponekad se smatra decentraliziranim sustavom natjecanja između političkih subjekata. Kenneth Waltz opisuje situaciju kao “niti jedna strana nije zapovjednik, a niti jedna strana nije voljna poslušati.” Stanje anarhije ukazuje na postojanje međunarodnog sustava koji je sada slab i rastrzan. Ova anarhija nije slučajna i stvara jednostanu i napetu politiku. Na toj politici Sjedinjene Države nastoje zadržati svoju hegemonističku moć u Perzijskom zaljevu. Neki su Ameriku imenovali hegemonističkom silom u posljednjih 20 godina. Sjedinjene države i neke druge moćne zemlje ravnopravnije su od ostalih zemalja u orwellovskom smislu. One postavljaju pravila igre, a drugi se moraju povinovati tim pravilima. Svaka velika sila želi nametnuti svoju igru međunarodnom sustavu i svoja pravila nazvati međunarodnim standardnim pravilima i standardima. Pojavom novih ekonomskih i vojnih rivala ili ulogom srednjih zemalja, slabi i mogućnost kontinuirane hegemonije i SAD su primorane preuzeti kaznene politike protiv zemalja antihegemonijski nastrojenih.

Od jačanja modernog državnog sustava, velike su sile zauzimale posebno mjesto u piramidi moći. Oni pravom nejednakosti utječu I nameću svoje stavove I interese drugim vladama, te dizajniraju I upravljaju globalnim sustavom putem međunarodnih institucija. Velike sile kažu da su odgovorne za mir i tabilnost i da su predane ispunjavanju svojih međunarodnih obaveza, te da igraju važnu ulogu u održavanju međunarodnog sustava i sposobne su koristiti moć na temelju tih pretpostavki. Pretpostavlja se da je vojna, politička i ekonomska moć prvenstveno čuvar međunarodnog sustava, a zatim čuvar interesa te velike sile. One su odgovorne za uspostavu reda koristeći svoju snagu.

U procesu stvaranja međunarodnog sustava od Bečkog kongresa do danas, velike su sile nametnule svoje stavove malim i srednjim vladama. Velike su sile stvorile međunarodne institucije, poput Vijeća Europe, Lige nacija i Ujedinjenih naroda koje će igrati ključnu ulogu u odnosima zemaljā. Međunarodni ugovori također su rezultat sporazuma između međunarodnih silā, a zapravo nekoliko zemalja s visokom vojnom i političkom moći nastoje nametnuti svoje interese i stavove drugim zemljama.

Postoje različita gledišta o poziciji velikih sila. Neki velikim silama daju pravo da interveniraju u međunarodnom sustavu, jer bez interveniranja nije moguće uspostaviti red. Neki ističu moć velikih sila, moć koja je pokazatelj pozicije međunarodne moći u uspostavi reda. Dva su faktora, pravo i moć uvjeti interveniranja međunarodne sile, a međunarodna sila da bi dostigla takvu poziciju mora doseći takvu razinu moći i takvu razinu zadovoljavanja javnoga mnijenja kao pravo na intervenciju u međunarodnom sustavu. SAD, kao velesila, dobro koriste dva elementa, pravo i moć, u međunarodnim odnosima u svijetu nakon hladnoga rata. Američki pristup u posthladnoratovskom dobu je ignoriranje drugih međunarodnih aktera i igranje unipolarne uloge što je najvažniji izazov suvremenog doba. U relacijama između sila sporazumi i uzajamne obaveze vode stabilnosti, a bez političke stabilnosti mir je nezamisliv. Američka isključiva upotreba pojma prava i moći sada nije zamisliva u normalnim okolnostima i geopolitičke promjene u različitim regionima ukazuju na kraj američke unipolarne ere.

Nakon 11. septembra Sjedinjene države počele su igrati unipolarnu ulogu u regionu Perzijskog zaljeva s većom vojnom prisutnošću. Prvo, Bliski Istok se mora smatrati odvojenim od Perzijskog zaljeva. Premda su neke zemlje perzijskog zaljeva na Bliskom Istoku, a neke na margini Bliskog Istoka. Od kraja II. svjetskog rata SAD posebno gledaju na region zbog rezervi nafte. Usporedimo li ovaj region s Bliskim Istokom, Amerika će se možda i povući iz nekih bliskoistočnih regiona, ali se nikada neće povući iz Perzijskog zaljeva.

U.S. Navy warns to mariners to stay clear of its warships in the Persian Gulf

S ovog aspekta se treba razumijevati američka osjetljivost na regionalne sile. Kada je Saddam Hossein okupacijom Kuvajta pokušao igrati vodeću ulogu u Perzijskom zaljevu, odmah je bio ugušen. Američka politika treba imati vodeđu ulogu u odnosima između regionalnih sila i spriječiti pojavu dominantne sile u regionu Perzijskog zaljeva, a za sprovođenje te politike treba koristiti strategiju jake vojne nazočnosti. Iako je globalna potražnja za naftom opala tokom posljednjih desetljeća, zaljevski je region od iznimne važnosti u svjetskoj politici.

Kraj hladnoga rata značioje američku pobjedu protiv SSSR-a. Ova predodžba dala je Sjedinjenim Državama prvo mjesto u svjetskoj politici, od kojih su prvo bili planovi proširenja NATO-a i EU tokom Clintonove administracije devedesetih godina. SAD su prema Iraku i Iranu sprovodile politiku dvostrukog obuzdavanja. 11. septembar označio je početak agresivne unipolarne ere. Sjedinjene Države napale su Afganistan 2001. i Irak 2003. godine. Bez ikakva razloga svrstale su Iran u grupu zemalja ‘osovina zla’. Antiiranska propaganda kao žarišta terorizma tokom Bushova predsjednikovanja pojačala je sumnju da SAD nakon invazije na Irak žele napasti i Iran, ili ojačati oporbene skupine. To je Iranu davalo strateški poticaj za jačanje fronta otpora pod njegovim vođstvom uz prisustvo Sirije i Hezbollaha.

Ono što je Amerika uradila bilo je stvoriti novu konkurentsku struktutu moći u regionu. Dok je tokom hladnoga rata Bliski Istok odražavao bipolarnost međunarodnog sustava, unipolarno doba težilo je jačanju iransko-arapskog nacionalnog rivalstva i sunitskih i ši’itskih sektaških identiteta. Perzijski zaljev postao je porište rivalstva između Irana I Saudijske Arabije, a Irak poprište sukoba. Deseci ekstremističkih skupina, uključujući al-Qaeidu, odigrali su ulogu uz potporu Saudijske Arabije tokom vaakuma nakon američke okupacije, a Iran je podržao iračko ši’itsko stanovništvo. To je bio početak širenja zamjenskih ratova u Perzijskom zaljevu i na Bliskom Istoku. Američka unipolarna politika doprinjela je haosu moći I sigurnosti u ove dvije regije. Usred tih događaja Sjedinjene Države potaknule su zamjenske ratove u regiji učinkovitom upotrebom oružja ‘islamističkih ekstremista’. Deseci ekstremističkih skupina korištene su od strane Amerike tokom pada Libije 2011., a potom i događaja u Siriji. Milijarde dolara oružja i opreme kupljene su od drugih zemalja novcem arapske nafte i američke potpore i date ekstremističkim skupinama. U zamjenskim ratovima između Sjedinjenih Država, Irana, Saudijske Arabije, Turske, Katara, UAE i Rusije tokom petnaest godina, ubijeno je stotine hiljada ljudi, milioni raseljeni, a fizičke structure gradova i sela su uništene. Američka okupacija Afganistana, Iraka i Libije, stvaranje vakuuma moći, pomoč ekstremističkim islamističkim skupinama i kontinuirani pitisak na Iran kao nezavisnu zemlju,u velikoj mjeri ilustriraju turbulentnu američku politiku. Ostavština američke vojne intervencije u Afganistanu, Iraku, Libiji Siriji usmrtila je više od million ljudi.

Za razliku od perioda od 1971 – 1979 kada Amerika nije imala hegemonističko prisustvo u Perzijskom zaljevu, od 1994 imale su snažno vojno prisustvo. Ponovljeno sudjelovanje SAD-a u oružanim tenzijama u Perzijskom zaljevu pokazatelj je napora unapređenja svoje neispravne premise, tj. potpore Saudijskoj Arabiji kao faktoru stabilnosti u region, te progšašavanjem Irana kao vladavine zla. Amerika tvrdi da sigurnost u regionu zahtijeva povećanje vojne prisutnosti i sukoba u regionu. Strategija se pokazala učinkovitom dva puta, u oktobru 1994. kao odgovor na iračku prijetnju Kuvajtu, i ponovo u augustu 1995. Ali proturiječnost ove politike je pružanje potpore Saudijskoj Arabiji, Kataru i UAE koje su u posljednja tri desetljeća imale efikasnu ulogu u podršci terorističkim skupinama, jačanju ekstremizma i narušavanju mira  i tradicionalne stabilnosti.

Snažna vojna prisutnost, brojne američke baze i naoružavanje arapskih državā Perzijskog zaljeva usmjereni su na suzbijanje iranske prijetnje. Amerika nikada nije shvatila pravu poruku 11. septembra. Nikada se nije pokušala obračunati s pristašama al-QAED-e i ISIS-a i desecima ekstremističkih terorističkih skupina, a nikada nije odstupila od izraelsko-saudijskog diskursa u definiranju koncepta sigurnosti. U okviru ovog diskursa Iran je postao trajna prijetnja i iscrtava se nerealna slika Irana. Vlade Izraela, Saudijske Arabije i UAE orkestrirano su optužile Iran da proizvodi razne prrijetnje i opasnosti. Arapske su zemlje u regionu Perzijskog zaljeva postale prateći sateliti Sjedinjenih Država. Finansijska i vojna pomoć, pomoć u ljudstvu UAE, Katara i Saudijske Arabije proizveli su talase terorizma, razaranja i nasilja u pokušaju svrgavanja vlade Bashara al-Assada. Višegodišnji napadi arapske koalicije na Jemen prouzročili su smrt na desetine hiljada civila i uništenje vitalnih životnih kapaciteta. Tokom posljednjih dvadeset godina region Perzijskog zaljeva od jednog relativno mirnog regiona postao je žarište napetosti i sukobā.

Američka vojna prisutnost jača arapske vlade i potiče ih na jednostranu akciju protiv svojih građana. Američko hegemonijsko prisustvo u Perzijskom zaljevu također povećava neprijateljstvo prema ovoj zemlji, pojavu ekstremističkih skupina, širenje nesigurnosti, pojačane terorističke napade i vojno suparništvo između zemalja u regiji. Porast američkih sigurnosnih obaveza nema pozitivnog učinka na sigurnost Perzijskog zaljeva i ne postoji značajna veza između američke vojne nazočnosti I smanjenja vojnog angažmana. Snažna prisutnost Sjedinjenih Država potiče val beskonačnih sukoba između etničkih skupina i zemalja, i nikada nije moguće postići sporazum između narodā ove regije uz snažnu vojnu prisutnost i jačanje autoritarnih arapskih režima. Proizvođenje neprijatelja opravdava vojnu prisutnost s kojeg god aspekta gledano, i ne odnosi se samo na Iran. Štaviše postoji duboki procjep i između arapskih zemalja, s jedne strane ofanzivni logori Saudijske Arabije, UAE i Bahreina, a sa druge logori otpora Katara, Kuvajta i Omana. Perzijski zaljev nervozniji je nego ikada i u iščekivanju novih tenzija, a sve zahvaljujući militarizaciji i velikoj prisutnosti Sjedinjenih Država. Kako se može uspostaviti sigurnost u region Perzijskog zaljeva s 50 stranih baza? Američke, britanske, francuske, talijanske i nedavno kineske snage sa sjedištem u Džibutiju doprinose intenzivnoj militarizaciji regije. Dvanaest arapskih zemalja, uključujući UAE, Kuvajt, Oman, Katar, Bahrein i Egipat domaćini su stranim vojnim bazama. Kina neprestano gradi svoj trag u regionu. Jedan od učinaka američke militarizacije je teroristički akt nad generalom Soleimanijem. U izrazito vojnom okruženju takvi se zločini mogu dogoditi u bilo kojem trenutku, a SAD potpiruju taj problem i uništavaju region tradicionalnim sigurnosnim disciplinama.

How the Trump family sold U.S. foreign policy to the highest bidder | Will Bunch

Iran se smatra prijetnjom Americi. Iran je u kategoriji zemalja poput Sjeverne Koreje i Rusije. Iran će biti sankcioniran. Prema riječima iranskog ministra nafte, Bižena Zengenea, još je samo ostalo da se sankcionišu čuvari Ministarstva nafte. Uprkos istaknutoj ulozi Irana u padu talibanske vlade, borbi protiv ISIS-a i drugih terorističkih skupina u Iraku i Siriji, negativan stav prema ovoj zemlji šire arapske vlade poput Saudijske Arabije ili Izrael.

Iran je djelovao kao čuvar sigurnosti Perzijskog zaljeva pretvarajući tenkovske napade 2019 u priliku za realan racionalizam. “Oduvijek smo govorili da jamčimo sigurnost Perzijskog zaljeva i Hormuškog tjesnaca. Ponavljamo svoj stav i pozivamo američke snage da okončaju svoje prisustvo u regionu”, istakao je Ali Shamkhani, sekretar Iranskog vrhovnog vijeća nacionalne sigurnosti.

Rješenje za uspostavu relativno stabilne sigurnosti u region Perzijskog zaljeva je sudjelovanje lokalnih sila. Ovo partnerstvo oduzima priliku za  američku vojnu i hegemonističku dominaciju u region Perzijskog zaljeva. Sve dok su Sjedinjene Države snažno vojno prisutne I dok region guraju u utrku u naoružanju, i sve dok koriste zamjenske skupine kako bi posredstvom njih izvršile pritisak na ‘pobunjeničke vlade’, nije moguća uspostava mira i trajne stabilnosti  u regionu Perzijskog zaljeva.

Sjedinjenim Državama treba ‘prijeteći’ Iran kako bi opravdale svoje vojno prisustvo i nastoje provocirati Iran kroz sve pritiske i sankcije koji su, u osnovi, nezakoniti, suprotno Rezoluciji Vijeća sigurnosti UN-a. stvaranje slike Irana kao buntovne zemlje u okviru međunarodnog sustava nastalo je zbog nastavka hegemonijske dominacije u region Perzijskog zaljeva. U ovoj hegemonijskoj dominaciji milijarde dolara oružja i opreme prodaju se arapskim vladama, a američka vojska troši milijarde dolara kako bi osigurala kontinuiranu prodaju oružja tim zemljama. Od izvoza nafte iz Perzijskog zaljeva na Zapad ova je regija bila jedna od strateških tačaka kontrole lokalnih sila i zapadne dominacije.

Svijet ne može biti neupućen u činjenice i zadovoljiti se izjavama američkih dužnosnika. Prijeteći Iran je zapravo najveća regionalna sila u borbi protiv terorizma, a Saudijska Arabija i UAE odigrale su ključnu ulogu u pružanju potpore ekstremističkim terorističkim skupinama u regiji s milionima dolara. Sjedinjene Države su najveći sponzor terorističkih skupina u Iraku i Siriji, a američki Kongres potrošio je milione dolara na terorizam u regiji i svrgavanje sirijske vlade.

Iran Missiles Strike Iraqi Bases; Analysis: 'War' Unlikely « Breaking Defense - Defense industry news, analysis and commentary

Amerika je najveća zapreka miru u regionu Perzijskog zaljeva. Arapske zemlje moraju težiti poimanju izvan američkih interesa i tražiti miran suživot sa svojim susjedima, a ne stalno Iranu pokazivati svoje F- 35 i Patriot. Iranski prijedlog za pakt o nenapadanju između zaljevskih država prvi je korak u pravcu osiguranja kolektivne sigurnosti bez prisustva američke hegemonije.