Graham E. Fuller

 

Sjedinjene Države, atentatom na visokog iranskog generala Qasima Suleimanija, još jednom su otvorile Pandorinu kutiju u svom provođenju vanjske politike. Koliko dugo misli Washington da može uživati ​​jedinstveni monopol nad izvršavanjem ovih oblika međunarodnog nasilja, prije nego što se okrenu protiv nas? Nakratko smo imali monopol nad vojnom upotrebom bespilotnih letjelica – sada to rade svi i SAD sada mogu postati žrtve, jednako lako kao što ih koriste protiv drugih. Svako čast za kibernetičke napade, koje su pionirale SAD, ali sada je oružje na raspolaganju bilo kojem broju zemalja srednje veličine.

Atentat nije, naravno, nova taktika u analima ratnog vremena. U onome što tehnički moramo nazvati „miroljubivim vremenom“ – uprkos mnogim ratovima koje SAD trenutno vode – atentat je opasno sredstvo, posebno kada se koristi u vođenju spoljne politike protiv visokih stranih dužnosnika. General Suleimani nije bio samo zapovjednik vojnih snaga al-Qudsa. Daleko preciznije, trebao bi se smatrati drugim najvažnijim čovjekom u cijeloj iranskoj vladajućoj strukturi, a možda i najpopularnijim političkim/vojnim likom u Iranu. Ili bi ga mogli usporediti sa savjetnikom za nacionalnu sigurnost u SAD-u, ili sa predsjednikom zajedničkih šefova, ili sa brojem američkih regionalnih zapovjednika. Sukladno tome, ovo je bio izrazito politički atentat, a po proračunima većine onih koji se bave međunarodnim pravom to je bio ratni čin.

Da je general Suleimani bio sjajan protivnik SAD-u, to je neupitno. Njegova strategija, taktike i politike obrušile su se oko vodeće i loše zamišljene politike SAD-a i vođa rata u Iraku, koji još traje 17 godina kasnije i to je već skupo koštalo SAD u ovom besmislenom cilju dominacije i vladanja Irakom. SAD su odavno izgubile geopolitičku prednost na Bliskom Istoku u cjelini – vraćajući se decenijama unazad.

Drhtavi padovi i ogorčenje od strane većine političara i komentatora u SAD-u da je „Suleimani bio odgovoran za smrt bilo kojeg broja američkih vojnika u Iraku“ odražava ili djetinjastu naivnost ili masovno samoobmanjivanje o tome kakva je priroda rata uopće. Iran je znao da je to u američkim neokonskim križima kada su SAD izvršile invaziju na Irak 2003. godine; tadašnja šala u SAD-u bila je da je rat s Irakom poželjan, ali da „pravi muškarci ratuju s Iranom.“ SAD su u potpunosti podržavale gadni rat Sadama Huseina protiv Irana tokom 1980-ih. Tada nije bilo iznenađujuće da je Iran pomagao masovnom ustanku iračkih sunitskih i šiijskih snaga da se odupru američkoj vojnoj invaziji i okupaciji Iraka – prisutnost kojoj nije nedostajalo objašnjenje sa pravne strane. Iran je, naravno, davao savjete i oružje iračkim gerilcima kako bi olakšao ubijanje vojnika američke okupacije, jer, to je rat. SAD su podržale bilo koji broj gerilskih snaga širom svijeta da se bore protiv neprijatelja i režima koji nam se ne sviđaju, počevši od vojne pomoći, obuke, obaveštajne službe, zajedničkih misija itd., Kao što smo nedavno vidjeli u Iraku, Siriji i Jemenu. U svemu ovome postoji vrlo malo razloga za moralno ogorčenje od strane SAD-a – osim ako neko jednostavno pretpostavi, kao što to obično rade SAD – da se Amerika vodi definicijama poput „moralni cilj“, „dobri momci“, i ima bogom dodijeljeno pravo da interveniše bilo gdje i bilo gdje u ime slobode, demokracije ili ljudskih prava ili radi zaštite bilo čega.

Kada su u pitanju izgubljeni životi, SAD su, naravno, bile same odgovorne za stotine hiljada smrti u Iraku, kao i generiranje ogromnih unutrašnjih i vanjskih izbjegličkih tokova. Ipak smo uvjereni da je ubijanje drugih u ime SAD-a u redu, ali bilo ko, ko se odupre ili ubije Amerikance izaziva bijes u očima svijeta.

Ovdje barem malo sofisticiranije govorimo o prirodi rata i sukoba i spustimo dvostruke aršine.

Potresno je podsjetiti da su i tokom hladnog rata SAD i Sovjetski Savez, barem prešutnim sporazumom, izbjegli atentat na značajne neprijateljske vođe – iako su SAD više puta pokušavale atentat na Fidela Castra, među ostalim vođama manjih neprijateljskih država.

Dakle, želi li Washington zaista otvoriti vrata novih politika – atentatu na visoke dužnosnike u zemljama koje ne volimo? Sljedeće što znamo, svi mogu igrati. Što se toga tiče, Izrael je već vodio svijet u provođenju političkih atentata, prema jednom izraelskom akademiku (https://www.middleeastmonitor.com/20180730-israelsmossad-leads-assassinations-in-the-world/) atentat na generala Suleimanija također je otkrio trajnu pretpostavku Washingtona o pravu na povredu suvereniteta bilo koje zemlje na svijetu, ako to shvati u svom interesu. I ovaj put će Irak sigurno protjerati sve američke trupe iz Iraka kao odgovor na ovo kršenje. Nije da je povlačenje američkih trupa iz ovog rata, loše zamišljeno od početka, nužno loša stvar iz perspektive mnogih, ali zasigurno predstavlja zastrašujući kraj neuspjele, besmislene i brutalne invazije, za koju je Washington zapravo vjerovao da će prebaciti Irak u „proameričku kolonu“ kao saveznik SAD-a na Bliskom istoku.

Takva naivnost dodatno odražava još jednu američku krajnje naivnu pretpostavku da će zemlje s poludemokratskim političkim sistemima automatski biti proameričke. Da li niko nikada nije čuo za nacionalne interese? Ili vjerujemo da su američki interesi na globalnoj razini u osnovi paralelni s globalnim interesima svih naroda (duboko u sebi)?

Ovdje je u pitanju još veći problem. Sjedinjene Države sve se više i više srame sa negodovanjem od strane prijatelja i saveznika zbog njihove potrebe za podrškom opasnim i loše osmišljenim međunarodnim politikama, pretnjama i ratovima. Pozivanjem na viziju globalne sigurnosti SAD-a mora se pozivati na politike u kojima su mnoge zemlje neugodne. Oni nisu spremni podržati rutinski neprijateljske politike SAD prema Rusiji, Kini, Iranu, Kubi i mnogim drugima. Ni oni nisu spremni dati Izraelu automatsku podršku kakvu traži Washington. Ovo rastuće oklijevanje jednokratnih prijatelja i saveznika poraslo je pod Trumpom, ali u najmanju ruku seže do Georgea W. Busha i globalnog rata protiv terorizma – „ili ste s nama ili protiv nas“. Nitko u Europi i malo je onih u svijetu koji su podržali prekid nuklearnog ugovora sa Iranom, niti podržavaju rušenje sankcija koje su SAD tada uvele Iranu i za koje zahtijeva poštivanje.  Evropi i drugim “saveznicima” sve više nije ugodno biti u savezništvu sa SAD-om čija je vanjska politika opsesivno fokusirana na identifikaciju neprijatelja i gdje očekujemo da naši saveznici dođu u red – počevši od američke invazije u Iraku.

Ovaj posljednji čin „vanjske politike atentatom“ većina će u svijetu odbaciti. Samo će nekoliko zaluđenih zaljevskih kraljeva i knezova – i Izrael – aplaudirati tome. I što je najgore od svega, SAD su sada napravile još jedan džinovski korak ka uvjeravanju svijeta da su doista postale „luđačka nacija“ koja više nije voljna da slijedi pravila međunarodnog prava i postupaka – i mudrost – za koju tvrdi da vodi. Sve više zemalja će se pozivati za rat ili biti u potrazi za „savezima“ koji se mogu okrenuti protiv Rusije ili Kine.

Zapravo, kako se doba globalne dominacije SAD-a bliži kraju, izgleda da oni podnose to vrlo, vrlo teško. Ubrzo će se lišiti velikog utjecaja i poštovanja, ako politike poput atentata na čelnike lidera zemalja koje ne volimo postanu nova američka norma.