Rami G. Khouri
Autor je jordansko-palestinski državljanin, viši je saradnik za javnu politiku na Institutu Issam Fares za javnu politiku i međunarodna pitanja pri Američkom univerzitetu u Bejrutu i viši saradnik na Harvard Kennedy School.
PISjournal – Iran je 1. oktobra pokrenuo veliki zračni napad na Izrael u znak odmazde za ubistva čelnika Hezbollaha i Hamasa i nekih iranskih oficira u Bejrutu i Teheranu.
U očekivanju napada i kako bi pomogli odbraniti svog saveznika Izrael, Sjedinjene Američke Države proširile su svoje već značajno vojno prisustvo na Bliskom istoku. Američki razarači pomogli su presresti 180 projektila koje je Iran ispalio na vojne baze u Izraelu. Ovakva vojna akcija postala je uobičajena za SAD, koji je u više navrata intervenisao u regiji u proteklim decenijama da direktno ili indirektno zaštiti Izrael.
Međutim, američke vojne intervencije imale su suprotan efekat: učinile su Izrael ranjivijim i ovisnijim o sve većem raspoređivanju američkih vojnih snaga. Ovo nasljeđe je isto tako učinio Izrael najopasnijim mjestom na svijetu za Jevreje.
Nastajanje moćnih vojnih aktera i grupa otpora
Tako je zato što je američko-izraelska fiksacija na vojnu snagu spriječila bilo kakve napore da se riješe temeljni uzroci napetosti u regiji – prvenstveno palestinsko-cionistički sukob. To je isto tako dovelo do nastanka moćnih novih vojnih aktera i grupa otpora širom Bliskog istoka. Hezbollah, Hamas, Ansar Allah (Husi) i drugi sada redovno napadaju i američke i izraelske mete.
Moć osovine koja se trenutno suprotstavlja Izraelu ne dolazi samo od njenog oružja, nego i od usklađenosti sa arapskim javnim mnijenjem. Voljna je i sposobna vojno se suprotstaviti izraelskoj okupaciji i pokoravanju Arapa, što nijedna arapska država nije uradila od 1973. Sve ovo odraz je decenija američko-izraelskih agresija i ratova i nesposobnosti arapskih vlada da zaštite svoju zemlju, narod i suverenitet.
Brza i ogromna vašingtonska podrška Izraelu nastavlja krug nasilja i u suprotnosti je s pozivima SAD-a na deeskalaciju i primirje u Gazi i Libanu. Malo ko na Bliskom istoku zaista vjeruje riječima Washingtona, jer njegovi postupci otkrivaju da su, uz nekoliko izuzetaka, ratovi, sankcije, prijetnje i nagomilavanje vojske bili njegov preferirani alat prilikom suprotstavljanja stvarnim ili zamišljenim neprijateljima u regiji od Drugog svjetskog rata.
Regionalni rat se dosljedno razvija, a SAD ne dozvoljava da ga Izrael u njega uvuče, nego se svojevoljno pridružuje. To je zato što SAD voli rat i voli ratovati za Izrael. Postoji nekoliko razloga za to.
Washington voli ratovati jer američki političari znaju da to podiže ekonomiju. Američki odbrambeni budžet koji sada iznosi 850 milijardi dolara, raste za 2 do 3 posto godišnje, s razlogom. Rat pokreće odbrambenu potrošnju, ulaganja, radna mjesta i profit za stotine velikih i malih kompanija širom države, od kojih većina velikodušno donira za kampanje izabranih zvaničnika svake dvije godine.
Washington je do sada potrošio između 1,8 i četiri milijarde dolara bombardujući grupu Ansar Allah u Jemenu, a da nije uspio zaustaviti njihove napade na brodove koji prolaze kroz Crveno more, pokrenute u odgovoru na izraelski genocid u Gazi. Zajednička izraelska, američka, britanska i francuska operacija presretanja dronova i raketa koje je Iran ispalio na Izrael u aprilu koštala je, prema procjenama, 1,1 milijardu dolara. Vojni odgovor 1. oktobra vjerovatno je bio jednako skup. Neke arapske države također su pomogle presresti iranske rakete, jer se Izrael više ne može zaštititi sam.
SAD voli ići u rat za Izrael
Washington svojevoljno troši ove velike količine novca, kako bi ojačao svoj globalni položaj i nastavio snabdijevati svoj veliki vojno-industrijski kompleks unosnim ugovorima za domaću upotrebu i izvoz.
Gotovo četiri milijarde dolara američke godišnje pomoći Izraelu također uglavnom pokrivaju sisteme za vođenje rata kupljene od američkih kompanija, tako da predstavlja značajnu godišnju novčanu injekciju u američki vojno-industrijski kompleks.
Osim što se hvali i razmeće svojim ratnim mašinama, SAD također voli ići u rat za Izrael iz drugih razloga. Bliske političke i vojne veze Izraela sa SAD-om dijelom su dugotrajna zaostavština Hladnog rata, kada se na Izrael gledalo kao na ključnog saveznika koji brani interese SAD-a u regiji kojom dominiraju neprijateljske zemlje u savezu sa Sovjetskim Savezom. Nakon Hladnog rata, Washington je nastavio gledati na Tel Aviv kao na strateškog saveznika koji pomaže u održavanju američke dominacije na Bliskom istoku.
Američku politiku oblikuju različite sile, uključujući izraelsku propagandu, lobističke grupe, mesijanske kršćane, proizraelske vodeće medije i druge – koji također olakšavaju vojnu akciju u odbrani Izraela.
Predsjednik Joe Biden izdvaja se među novijim američkim predsjednicima kao jedan od najfanatičnijih pristalica Izraela iz dva razloga: zato što ima koristi od ovog stava i zato što su se njegove formativne godine u američkoj politici podudarile s vrhuncem izraelske propagande i nacionalnih postignuća u 1960-im i 1970-im. Izrael je tada još doživljavan kao čudo potpomognuto božanskim koje se rodilo iz užasa Holokausta u Evropi – stav, kojeg se američki predsjednik, koji se ponosno naziva cionistom, i dalje drži.
Američki Kongres također odražava ovu dinamiku. Osigurao je stalan protok velikodušne pomoći i posebne ekonomske i tehnološke povlastice za Izrael, te pravnu obavezu da Izrael održi moćnijim od svih njegovih neprijatelja. Američki vodeći mediji odigrali su centralnu ulogu u držanju američke javnosti u neznanju o palestinskoj stvarnosti i podržavanju Izraela i američke darežljivosti prema njemu.
Opravdavao je američke vojne avanture u inozemstvu i sistemski iskrivljavao svoje izvještavanje kako bi se prilagodio izraelskim stavovima o sukobima s Palestincima, Libanom, Iranom i Bliskim istokom općenito.
Nasljeđe američkog militarizma
Ova najnovija konfrontacija vjerovatno neće biti posljednja. Dok se regionalni sukob bude rasplamsavao, američke flote će nas i dalje redovno posjećivati i destabilizirati regiju i svijet. Ovo nasljeđe američkog militarizma u proteklih četvrt stoljeća iznjedrilo je 60-ak vojnih baza i drugih objekata širom Bliskog istoka.
Ovaj trend će se nastaviti sve dok mudriji lideri ne pokušaju riješiti palestinsko-izraelske i američko-iranske sukobe kroz pregovore utemeljene na principu da Izrael, Palestina, Iran i sve druge zainteresovane strane moraju uživati jednaka prava državnosti, suvereniteta i sigurnosti. SAD i Izrael govore nejasne riječi u tom smislu, ali djeluju na načine koji sprečavaju ozbiljnu mirovnu saradnju i promovišu vječne vojne sukobe.
Velika većina arapskog javnog mnijenja čvrsto smatra da Palestinci moraju imati svoju suverenu državu kao dio procesa da se ostvari regionalni arapsko-izraelski mir. Ovaj osjećaj polako se širi i među američkom javnošću, možda otvarajući put promjeni politike u Washingtonu.
Zaista, ulaganje u istinska mirovna nastojanja bilo bi lakše, pravednije, manje skupo i mnogo manje destruktivno od održavanja trenutne kolonijalne situacije koju redovno podržavaju gostujuće američke trupe. To je najbolji i možda jedini način da se garantuje sigurnost Izraela.
akcija akcija akcija akcija akcija akcija akcija akcija
