Dr. Abdelkader Cheref Afriku
Autor je alžirski akademik i nezavisan novinar koji živi i radi u Sjedinjenim Državama.
PISjournal – Početkom juna, prva dama SAD, Jill Biden, obišla je tri pouzdana saveznika SAD na Bliskom istoku i sjevernoj Africi: Jordan, Egipat i Maroko. Ova posjeta uslijedila je nakon putovanja potpredsjednice SAD Kamale Harris u Zambiju, Tanzaniju i Ganu u martu. Ovo je pokrenulo pitanja zašto su dvije istaknute ličnosti Bijele kuće posjetile Afriku i Bliski istok i Afriku u samo nekoliko mjeseci.
Ova iznenadna putovanja odražavaju novu vrstu političke strategije i rastuću svijest da SAD treba da učvrste svoje uporište u oba regiona. Zaista, posjete Jill Biden i Kamale Harris došle su kao nastavak američke strategije prema podsaharskoj Africi, strategije koja jasno kaže da je ova regija važna za interese nacionalne sigurnosti SAD-a.
Bilo je očito da su odnosi između SAD-a i Afrike bili napeti za vrijeme administracije bivšeg predsjednika Donalda Trumpa. Čini se da predsjednik Joe Biden daje sve od sebe da privuče afričke lidere nakon “turbulentnih” godina.
Zvanično, ovaj najnoviji set posjeta imao je za cilj “promoviranje osnaživanja žena i mladih”. Ali imamo pravo biti skeptični s obzirom da su se dogodili u kontekstu pokušaja američke administracije da restrukturira svoje partnerstvo s afričkim kontinentom i Bliskim istokom.
U svjetlu geopolitičke polarizacije i složenog ekonomskog i političkog uticaja rusko-ukrajinskog rata, SAD pokušavaju da se suprotstave rastućem kineskom i ruskom prisustvu u Africi i Bliskom istoku, jer obje države pružaju vitalnu ekonomsku i sigurnosnu pomoć.
Po dolasku u Ganu, i pokroviteljskim tonom, potpredsjednica Haris izjavila je „Amerika želi da nastavi uvjeravati zemlje i lidere Afrike”,…”Nismo vas zaboravili”. . . “Želimo da kažemo:Hej, vratili smo se.”
Međutim, uprkos onome što neki zvaničnici tvrde, Afrika sa svojim ogromnim prirodnim resursima ostaje centralna jer Bijela kuća rekalibrira svoju post-Trampovsku vanjsku politiku s pogledom na rivalske sile.
Ovo izgleda kao verzija 21. stoljeća “borbe za Afriku”.
U decembru 2022., u pokušaju da budu aktivniji igrač u Africi, SAD su bile domaćin samita Afrika-SAD. I Biden je najavio da želi dati 55 milijardi dolara afričkom kontinentu u tri godine. Ovo je bilo teško prodati s obzirom da su mnoge afričke nacije oprezne u pogledu obrazloženja i lukavih motiva iza novca i iznenadnog pritiska na bližu saradnju. U ovom geopolitičkom nadmetanju i tenzijama između SAD-a i Kine/Rusije, te u cilju dalje njihove borbe za globalni utjecaj, SAD također koristi politiku mrkve i biča. Na primjer, Zakon o suzbijanju zlonamjernih ruskih aktivnosti u Africi bio bi fleksibilan alat za Bijelu kuću da sankcioniše bilo koju afričku zemlju.
Ali afričke nacije nisu lakovjerne, sve su previše svjesne da SAD imaju dugu historiju okretanja afričkih zemalja jedne protiv drugih, osnaživanja diktatora, ubijanja afričkih oslobodilačkih vođa kao što je Patrice Lumumba, miješanja u afrička pitanja i omogućavanja američkim multinacionalnim kompanijama da pljačkaju afričke resurse.
Bez sumnje, ruska vojna operacija u Ukrajini natjerala je zapadne/NATO zemlje da na svoju stranu dovedu afričke zemlje. Dok neke afričke nacije zvanično nisu stali na stranu, mnoge su odlučile da ostanu bliže Rusiji. I takvo usklađivanje ima svoje objektivne razloge.
Rusija ima historijske odnose sa nekoliko afričkih zemalja; odnosi koji sežu do vremena Sovjetskog Saveza koji je podržavao napore dekolonizacije u Africi.
Pokreti za nezavisnost koji se kreću od Alžirskog nacionalnog fronta oslobođenja (FLN), Movimento Popular de Libertacao de Angola (MPLA), Afričkog nacionalnog kongresa (ANC) u Južnoj Africi i Afričke nacionalne unije-patriotski front (ZANU-PF) u Zimbabveu, svi su bili finansijski i vojno podržani od strane Sovjetskog Saveza. Čak je i Egipat imao koristi od nekoliko tona pomoći tokom Ramazanskog rata sa Izraelom 1973. godine – na vrhuncu Hladnog rata i zapadne političke hegemonije.
Ova historijska pozadina izazvala je široko rasprostranjeno mišljenje među afričkim liderima da bi kontinent trebao ostati suveren u svojim odnosima s ostatkom svijeta. Ovo je ponovio i južnoafrički ministar međunarodnih odnosa Naledi Pandor, koji je optužio Zapad da ponekad zauzima pokroviteljski i maltretirajući stav.
Ista gledišta dijele se u istočnoj Africi: “Ne vjerujemo u to da smo neprijatelji nečijeg neprijatelja”, rekao je predsjednik Ugande Yoweri Museveni. A kada je alžirski predsjednik Abdelmadjid Tebboune posjetio Moskvu prošle sedmice, rekao je predsjedniku Putinu da „strane zemlje danas mogu vršiti pritisak na nas, ali to nikada neće uticati na naše veze“.
Osim toga, mnogi Afrikanci se sjećaju rasne pristrasnosti sukoba u Ukrajini kada su izbila neprijateljstva. Studenti iz podsaharske Afrike opisali su nekoliko incidenata rasnog zlostavljanja i diskriminacije kada su pokušali potražiti utočište u Poljskoj zajedno s ukrajinskim izbjeglicama koje su srdačno dočekane.
Zaista, čini se jasnim da u Africi Kina i Rusija napreduju.
Ruski utjecaj raste u nekoliko afričkih zemalja, uključujući Centralnoafričku Republiku, Sudan (prije nego što je izbila kriza) i Mali gdje Wagner grupa drži kontrolu, dok su zapadne vojne snage predvođene francuskom vojskom u Sahelu bile prisiljene da se povuku.
Potpredsjednica Harris izjavila je da će SAD povećati ulaganja u Afriku kako bi podstakle ekonomski razvoj. Međutim, Kina je znatno ojačala svoje prisustvo u Magribu i podsaharskoj Africi. Ogromno je investirala u zemlje uključujući Alžir, Angolu, Kamerun, Obalu Slonovače, DRC, Egipat, Etiopiju, Etiopiju, Ganu, Keniju, Nigeriju, Južnu Afriku, Tunis i Zambiju. To uključuje izgradnju infrastrukture, širenje telekomunikacionih mreža i razvoj resursa.
Imajući sve ovo na umu, pokušaj SAD da konsoliduju svoju poziciju u Africi kroz meku moć kako bi sproveli svoje zahtjeve u odnosu na sukob u Ukrajini, može propasti bez materijalizacije konkretnih i valjanih ekonomskih projekata i otvaranja novih radnih mjesta. Pogotovo s obzirom na to da su afričke nacije pokazale da ih neće prevariti puki diplomatski emisari ili bilo koje druge geopolitičke igre.
