PISjournal – Sjedinjene Američke Države su ponovo uvučene u katastrofalan rat na Bliskom istoku.
Američka vojska sada napada Iran ne zato što se naša nacija suočava s neposrednom prijetnjom, već zato što izraelska vlada dugo traži sukob s Teheranom i konačno je pronašla spremnog partnera u Washingtonu.
Ovaj rat je nepotreban, neopravdan, neustavan, krši međunarodno pravo i potpuno je protiv volje američke javnosti.
Prema ustavu, moć objave rata ima Kongres, a ne predsjednik. Stoga je odluka predsjednika Donalda Trumpa da pokrene zračne napade i promijeni režim u drugoj zemlji bez odobrenja Kongresa nezakonita. To podsjeća na najmračnija poglavlja američke vanjske politike nakon 11. septembra, kada su strah i obmana korišteni da bi se naša nacija gurnula u katastrofalne ratove, čiju cijenu i danas plaćamo.
Na globalnom nivou, napad na suverenu naciju – ili kako to naziva traženi ratni zločinac, izraelski premijer Benjamin Netanyahu, pokretanje „preventivnog udara“ – bez neposredne prijetnje krši Povelju Ujedinjenih nacija i temeljne principe međunarodnog prava. Bombardovanje – koje se odvija tokom islamskog svetog mjeseca Ramazana, vremena povećane duhovnosti i razmišljanja – već je okaljalo našu nacionalnu savjest.
Prvog dana rata, u američkom vazdušnom napadu ubijeno je oko 165 učenica u gradu Minab. Američko oružje nas je još jednom učinilo saučesnicima u ubijanju djece u inostranstvu.
I za šta?
Govore nam da se radi o „sigurnosti“. Govore nam da se radi o zaustavljanju iranskih nuklearnih ambicija. Ali ovo smo već čuli. Više od 30 godina, Netanyahu insistira da je Iran „sedmicama udaljen“ od nuklearne bombe. Te sedmice su se protegle u decenije. Strah je recikliran kao politika.
Budimo iskreni i u vezi s nečim drugim: Iran, sa svim svojim spornim i često štetnim regionalnim ambicijama, ne predstavlja neposrednu vojnu prijetnju Sjedinjenim Državama. Američka javnost to razumije. Anketa za anketom pokazuje da su Amerikanci umorni od beskrajnih ratova na Bliskom istoku. Naše zajednice žele ulaganja u zdravstvo, obrazovanje, infrastrukturu i stvaranje radnih mjesta – a ne još jedan sukob vrijedan trilion dolara koji šalje naše vojnike u opasnost i destabilizuje još jednu regiju.
Zašto onda američki predsjednik, koji je vodio kampanju pod geslom „Amerika na prvom mjestu“, vlada kao da prihvata geslo „Izrael na prvom mjestu“? Zašto se američke trupe, američki poreski dolari i američki kredibilitet stavljaju na kocku kako bi se ispunile dugogodišnje ambicije strane vlade?
Ovo nije zdrav savez. To je toksična dinamika u kojoj Sjedinjene Države pružaju novac, oružje, diplomatsku zaštitu i bezuslovnu političku podršku, dok su istovremeno uvučene u ratove koji nas čine manje sigurnima.
Govore nam da je ovaj rat o ljudskim pravima. O ženskim pravima. Ali bombe ne oslobađaju ljude. Zračni napadi ne unapređuju demokratiju. Klanje učenica nije „feministička“ vanjska politika.
Da su ljudska prava zaista problem, naša vlada ih ne bi selektivno primjenjivala na osnovu geopolitičke pogodnosti. Naš saveznik, Izrael, učestvuje u genocidu u kojem je ubijeno i ranjeno više od 200.000 Palestinaca, većinom civila. Nefinansiranje tog masovnog ubistva djece bio bi dobar početak za naše humanitarne probleme.
I Amerikanci imaju pravo postavljati ova pitanja. U vrijeme kada se kod kuće zahtijeva transparentnost i odgovornost, posebno kada je u pitanju objavljivanje dosijea Jeffreyja Epsteina, zašto nas umjesto toga guraju u još jedan strani rat? Američki narod zaslužuje iskrenost, a ne odvraćanje pažnje.
Ovaj rat neće donijeti stabilnost. On će rasplamsati regiju, naštetiti civilima, ugroziti američke vojnike i potencijalno izazvati širi sukob s globalnim posljedicama. Rizikuje američke živote i američku sigurnost za ciljeve koji ne služe američkoj javnosti.
Kongres je imao priliku da ispuni svoju ustavnu odgovornost i zaustavi neovlaštenu vojnu eskalaciju, ali nije uspio da usvoji rezoluciju o ratnim ovlaštenjima koju su predložili zastupnici Thomas Massie i Ro Khanna. Ovo glasanje odražava snažan uticaj izraelske lobističke grupe AIPAC i njenog novca, zajedno sa zabrinjavajućom nespremnošću nekih zakonodavaca da se suprotstave moćnim lobističkim interesima i nekontrolisanoj izvršnoj vlasti.
Kongres, posebno oni članovi koji tvrde da se protive beskonačnim ratovima, moraju nastaviti koristiti svaki raspoloživi put kako bi ponovo potvrdili svoj autoritet i spriječili daljnju eskalaciju; ulozi su preveliki da bi izabrani zvaničnici šutjeli.
Američki narod ne želi ovaj rat. Vrijeme je da naša vlada služi njima, a ne agendi stranog lidera koji očajnički želi zadržati vlast i izbjeći odgovornost.
