Mustafa Fetouri
PISjournal – Gotovo godinu dana Massad Boulos, viši savjetnik američkog predsjednika Donalda Trumpa za arapska, bliskoistočna i afrička pitanja, agresivno provodi diplomatsku turneju koja povezuje Tripoli, Bengazi, Pariz, Rim i Abu Dhabi. Njegov glavni cilj jeste progurati transakcijsko političko rješenje osmišljeno za okončanje administrativne paralize Libije i unutrašnje podjele između zapada i istoka zemlje formaliziranjem saveza između suprotstavljenih centara moći.
Ovaj plan, koji se iza zatvorenih vrata oblikuje od prošlog septembra, najprije u Rimu, a potom i u drugim prijestolnicama, zasniva se na preoblikovanju izvršne vlasti: Saddam Haftar, komandant kopnenih snaga na istoku Libije i zamjenik svog oca, bio bi postavljen na čelo reformiranog Predsjedničkog vijeća, dok bi Abdul Hamid Dbeibeh ostao premijer. Umjesto podsticanja demokratske tranzicije, okvir prihvata fragmentaciju države kao trajnu stvarnost, osiguravajući administraciji Dbeibeha kontrolu nad zapadom, a mreži porodice Haftar kontrolu nad istokom, čime se uspostavlja dinastički duopol.
Kako bi otvorio prostor za takve inicijative, Washington se poslužio preliminarnim koracima. U aprilu je Boulos pomogao posredovati u postizanju rekordnog jedinstvenog budžetskog sporazuma vrijednog 190 milijardi dinara – prvog takvog sporazuma u Libiji od 2014. godine. Istovremeno, u Sirtu su, u okviru vježbi AFRICOM-a Flintlock, izvedeni zajednički vojni manevri koji su okupili snage istoka i zapada, uz učešće Italije i više od deset afričkih država.
Tretirati ovaj nepisani transakcijski aranžman kao nacionalno rješenje znači potpuno pogrešno shvatiti krizu.
Umjesto uspostavljanja pravno utemeljenog okvira za opće izbore ili razgradnje ukorijenjenih mreža milicija, ovaj aranžman kodificira duopol elita. Oslanjajući se na privremene finansijske raspodjele i nadzirane zajedničke vojne vježbe kako bi se posredovalo u primirju odozgo prema dolje, Washington zamjenjuje krhki sporazum između vladajućih porodica za stvarnu izgradnju države – garantujući da će libijsko hidrokarbonsko bogatstvo i dalje puniti džepove ukorijenjenog kartela nauštrb njenog stanovništva.
Ključno je to što se Boulosova inicijativa provodi kao nepisani diplomatski pokušaj bez zakonskog uporišta. Ignorirajući temeljne rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a koje daju pravni mandat vanjskom posredovanju, ovaj ad hoc potez Washingtona nema institucionalnu podršku potrebnu da obaveže lokalne aktere. Nadalje, plan ne nudi nikakve dugoročne mehanizme provedbe. Oslanja se na trenutnu političku podršku SAD-a i ne predviđa nikakav protokol u slučaju da novouspostavljena izvršna vlast jednostavno odbije napustiti položaje nakon predviđenog prijelaznog perioda od dvije do tri godine.
Bez univerzalno prihvaćenog arbitra koji bi mogao prisiliti strane na poštivanje dogovora, inicijativa bi mogla prerasti u opasnu zamku moći, ostavljajući Libiju ranjivom na obnovljeni sukob u trenutku kada se promijene vanjski prioriteti.
Ovaj bilateralni pokušaj također se direktno sudara s tekućim mirovnim procesom pod vodstvom UN-a, koji nadgleda Misija podrške Ujedinjenih naroda u Libiji (UNSMIL). Iako je postepeni proces UN-a svakako bio spor i teško je donio bilo kakav proboj, on ipak počiva na mandatima Vijeća sigurnosti UN-a i djeluje kroz priznate, premda ozbiljno diskreditirane, domaće institucije – poput Predstavničkog doma i Visokog državnog vijeća. Pokušavajući zaobići ove ustavne institucije u korist elitnog prečaca, Washington rizikuje da potpuno potkopa krhki institucionalni konsenzus koji UNSMIL godinama pokušava izgraditi. Zamjena širokog procesa zasnovanog na pravilima ubrzanim dogovorom stvara paralelni put koji dodatno fragmentira međunarodne diplomatske napore i produbljuje institucionalnu paralizu.
Temeljna slabost američke inicijative leži u njenom pogrešnom izjednačavanju političke dinamike istočne i zapadne Libije. Dok je istočni dio zemlje tradicionalno uporište porodice Haftar, zapadna Libija predstavlja fragmentiranu ravnotežu moći. Premijer Dbeibeh nema apsolutnu kontrolu nad zapadom zemlje, već djeluje kroz krhke mreže i sporazume s autonomnim oružanim frakcijama, uključujući i one u njegovom rodnom gradu Misrati.
Ovaj domaći otpor otvoreno je izbio na površinu 5. jula, kada su vojne i civilne koalicije iz Misrate osudile Washingtonov plan, odbacujući svako rješenje koje uključuje porodicu Haftar. Kada je Boulos 7. jula posjetio ovo trgovačko središte kako bi ublažio protivljenje, lokalne starješine i općinski čelnici odbili su podržati nepisani dogovor. Čini se da Dbeibeh nema autoritet kojim bi mogao osigurati saglasnost zapadne Libije, a sporazum sklopljen u stranim prijestolnicama ne može nadjačati duboko ukorijenjeno protivljenje snaga na terenu i lokalnih zajednica čija je podrška neophodna za njegovo održavanje.
Osim neposrednih političkih nedostataka, na ovaj okvir se unutar Libije gleda kao na mehanizam osmišljen da pomogne mrežama Haftar i Dbeibeh da uspostave trajnu političku dinastiju, dijeleći državne institucije i ekonomska sredstva zemlje strogo između sebe. Ključno je da plan ne sadrži nikakve rokove za održavanje nacionalnih parlamentarnih i predsjedničkih izbora, niti predviđa kada bi se oni uopće mogli održati.
Ovaj propust zanemaruje težnje više od 2,8 miliona registriranih libijskih birača koji su preuzeli svoje biračke kartice za odgođene izbore 2021. godine, nadajući se obnovi narodnog legitimiteta njihovih institucija vlasti. Umjesto stvaranja mosta prema demokratskoj tranziciji, Washingtonov okvir kodificira status quo i odgađa pravo libijskog naroda da sam bira svoje lidere.
Još jedna velika prepreka s kojom se Boulosova inicijativa suočava jeste činjenica da Libija ostaje duboko osporavano poprište interesa regionalnih sila – posebno Ankare, Kaira, Abu Dhabija i Moskve – koje s krajnjim oprezom pristupaju predloženom dogovoru, istovremeno štiteći svoje sigurnosne, vojne i ekonomske pozicije. Turska održava vojno prisustvo u ključnim bazama na zapadu, uz opsežne komercijalne interese, Egipat istočnu Libiju smatra nepovredivim sigurnosnim pojasom duž svoje granice, UAE upravlja utjecajnim finansijskim i energetskim mrežama, dok Rusija zadržava vojni i diplomatski utjecaj na obje strane podjele. Dok Washington pokušava stvoriti zamah paralelnim diplomatskim i ekonomskim pritiskom, čini se da su ovi akteri, sudeći prema fragmentiranim medijskim izvještajima, pokazali nevoljkost da mijenjaju svoje strategije. Umjesto toga, zauzimaju stav čekanja i posmatranja, preferirajući da ne zauzimaju konačne pozicije sve dok zvanični plan ne bude formalno predstavljen.
Čak i ako Washington uspije sastaviti konsenzus između Tripolija i Bengazija, Boulosov okvir suočava se sa strukturnom preprekom: Vijećem sigurnosti Ujedinjenih naroda. Budući da je inicijativa namjerno zaobišla međulibijske procese koje podržava UN, svaki konačni aranžman na kraju bi morao tražiti međunarodni legitimitet i pravnu potvrdu kroz novu rezoluciju UN-a koja bi zamijenila postojeće mandate. U Vijeću sigurnosti Rusija, međutim, ima pravo veta. Ignorirajući ruske interese i pokušavajući jednostrano preurediti sigurnosnu arhitekturu Libije, Washington je osmislio plan koji se može lako zaustaviti za pregovaračkim stolom UN-a, ostavljajući njegove libijske potpisnike bez međunarodne pravne potvrde.
Temeljni neuspjeh Boulosove inicijative jeste u tome što Libiji pristupa kao korporativnoj imovini koja prolazi kroz restrukturiranje, a ne kao suverenoj državi kojoj je očajnički potrebna ustavna legitimnost. Umjesto da ispuni tranziciju prema demokratiji obećanu 2011. godine, kada su SAD i njihovi NATO saveznici intervenirali, pokrenuvši time neumoljivi pad koji traje do danas, ovaj diplomatski plan samo upravlja ruševinama. Istinsku političku perspektivu zamjenjuje aranžmanom između vladajućih elita. Za libijsko stanovništvo, napušteno bez mira i narodnog suvereniteta, to predstavlja samo pauzu koja zemlju ostavlja ranjivom na novi rat u trenutku kada se dogovor raspadne.
