PISjournal – Postoji nešto razotkrivajuće u načinu na koji Washington govori o međunarodnom pravu. Kada se pravo okrene protiv protivnika, ono postaje jezik civilizacije. Kada se isto to pravo približi Sjedinjenim Američkim Državama ili Izraelu, odjednom postaje napad na suverenitet.
To licemjerje više nije suptilno. Trumpova administracija sada je pokrenula kampanju za razgradnju Međunarodnog krivičnog suda, pri čemu je državni sekretar Marco Rubio najavio ono što Washington naziva odgovorom na prijetnju američkom suverenitetu.
Mjere navodno uključuju zabrane putovanja, ukidanje viza, sankcije i diplomatski pritisak na zemlje koje nastavljaju podržavati Sud. Jednostavno rečeno, Sjedinjene Američke Države ne odbijaju samo sarađivati s Međunarodnim krivičnim sudom. One pokušavaju kazniti Sud zato što postoji preblizu američkoj i izraelskoj moći.
Ta razlika je važna. Neslaganje s jednom pravnom institucijom jedno je, a kampanja usmjerena na njeno onesposobljavanje nešto sasvim drugo. Washington ne raspravlja smireno o nadležnosti, postupku ili reformi. On koristi instrumente moći — bankarska ograničenja, prijetnje vizama, sankcije i pritisak na saveznike — kako bi međunarodnu pravdu učinio skupljom za svakoga ko je pokuša primijeniti bez američkog dopuštenja.
To je imperijalni imunitet prerušen u ustavno načelo.Vrijeme nije slučajno odabrano. Međunarodni krivični sud je 2024. godine izdao naloge za hapšenje izraelskog premijera Benjamina Netanyahua i bivšeg ministra odbrane Yoava Gallanta nakon što je odbacio izraelske prigovore na nadležnost u vezi sa situacijom u Palestini.
Od tada je neprijateljski odnos Washingtona prema Sudu prerastao iz ljutnje u prisilu. Sudije i zvaničnici našli su se pod sankcijama, a neki sudije Međunarodnog krivičnog suda tužili su Trumpovu administraciju, tvrdeći da su sankcije osmišljene kako bi ih kaznile i izvršile pritisak na njih zbog obavljanja njihovih sudijskih dužnosti.
Poruku je teško ne primijetiti: istražujte navodne zločine neprijatelja i Washington bi vas mogao pozdraviti. Istražujte navodne zločine Izraela ili ostavite otvorenu mogućnost da se američko osoblje nađe pod istragom, i Washington poseže za ekonomskim ratovanjem.
Ovo nije odbrana suvereniteta. Ovo je zahtjev za hijerarhijom. Sjedinjene Američke Države žele svijet u kojem pravo teče prema dolje, nikada prema gore. Žele sudove koji mogu zastrašivati slabije države, izolirati suparničke lidere i ukrašavati govore o poretku zasnovanom na pravilima, ali ne i institucije koje mogu postavljati neugodna pitanja o Gazi, Afganistanu ili američkim vojnim operacijama u inostranstvu. To nije vladavina prava. To je upravljanje nekažnjivošću.
Pravni argument Washingtona često se zasniva na činjenici da Sjedinjene Američke Države i Izrael nisu stranke Rimskog statuta. Međutim, to pitanje nije tako jednostavno kako politički slogani žele prikazati. Istraga Međunarodnog krivičnog suda o Palestini zasniva se na nadležnosti koju je prihvatila Država Palestina, a sistem članstva Suda obuhvata 125 država.
Čak i pravni kritičari Suda znaju da je nadležnost pravno pitanje, a ne pravo veta koje posjeduje najmoćnija uključena država. Stvarna primjedba Washingtona manje je tehničke prirode. Ona se svodi na to da se pravo kreće bez traženja američkog odobrenja.
Zbog toga je Rubiova kampanja toliko opasna. Ona nije usmjerena samo protiv jednog tužioca, jednog sudskog vijeća ili jednog skupa naloga za hapšenje. Ona nastoji upozoriti svijet da bi podrška Međunarodnom krivičnom sudu mogla imati svoju cijenu.
Administracija zapravo poručuje državama: birajte između Suda i pogodnosti američke naklonosti. Za manje zemlje to nije pravna rasprava. To je pritisak. Za saveznike koji ovise o američkoj sigurnosti ili trgovini, to je prijetnja umotana u diplomatski jezik.
Ovo bi trebalo zabrinuti svakoga ko tvrdi da mu je stalo do ratnih zločina, zaštite civila ili budućnosti međunarodnog prava. Međunarodni krivični sud nije savršen. Bio je neujednačen, spor i podložan političkom pritisku. Mnoge žrtve predugo su čekale pravdu. Ali slabljenje Suda ne ispravlja te nedostatke. Ono ih pogoršava. Time se moćnim državama i njihovim saveznicima poručuje da odgovor na pravni nadzor nije odgovornost, nego odmazda.
Za Palestince je ta pouka posebno gorka. Oni su posmatrali kako se međunarodne institucije sporo kreću dok su se razaranje, raseljavanje i glad nastavljali. Postupak pred Međunarodnim krivičnim sudom, koliko god bio ograničen, predstavlja jedan od rijetkih preostalih kanala putem kojih se navodni zločini visokih izraelskih zvaničnika mogu ispitati izvan zaštite američkog prava veta. Upravo zato Washington želi zatvoriti ta vrata.
Ulozi za antiratni pokret veći su od jednog suda. Odgovornost nije luksuz koji se dodaje nakon završetka rata. Ona je jedno od rijetkih ograničenja koja buduće ratove mogu učiniti težima za vođenje s potpunim samopouzdanjem.
Ako vojni zapovjednici i politički lideri znaju da neće uslijediti ozbiljne pravne posljedice, prag za primjenu nasilja se spušta. Ako moćne države mogu sankcionirati sudije prije nego što sudije mogu ispitati dokaze, tada međunarodno pravo postaje predstava: izgovara se na samitima, a zanemaruje među ruševinama.
Američka kampanja protiv Međunarodnog krivičnog suda također razotkriva prazninu njenog moralnog rječnika. Washington govori o demokratiji, ljudskim pravima i pravilima kada te riječi služe njegovoj vanjskoj politici. Ipak, kada pravni sistem zaprijeti da će ispitivati ponašanje Sjedinjenih Američkih Država ili Izraela, ista vlada taj sistem proglašava nelegitimnim. Načelo nije pravda. Načelo je kontrola.Zbog toga je izraz „prijetnja suverenitetu” toliko obmanjujući.
Stvarna prijetnja nije to što bi međunarodni sud jednoga dana mogao postaviti pitanje jesu li počinjeni teški zločini. Stvarna prijetnja, za Washington, jeste to što bi takvo pitanje moglo biti postavljeno bez toga da Washington unaprijed odluči kakav će odgovor biti. Suverenitet se ovdje koristi ne da zaštiti demokratsku samoupravu, nego da zaštiti vojnu moć od pravnih posljedica.
Ozbiljan zagovornik međunarodne pravde želio bi da Međunarodni krivični sud bude pravedniji, snažniji i manje selektivan. Zahtijevao bi poštivanje pravičnog postupka, bolje istrage i zaštitu od političkog utjecaja. Ne bi pokušavao uskratiti Sudu saradnju, zastrašivati sudije, kažnjavati zvaničnike i vršiti pritisak na države članice da se povuku. Reforma jača institucije. Prisila ih razara.
Sjedinjene Američke Države sada se nalaze pred izborom koji je više moralni nego pravni. Mogu živjeti u svijetu u kojem pravila važe čak i kada su neugodna, ili mogu nastaviti graditi izuzetak za sebe i Izrael. Prvi put je težak, jer zahtijeva poniznost od onih koji imaju moć. Drugi put je poznat, jer je carstvo oduvijek davalo prednost imunitetu u odnosu na jednakost.
Ako Washington uspije, šteta se neće zaustaviti u Hagu. Svaka vlada optužena za teške zločine naučit će lekciju: napadni Sud, prijeti njegovim pristalicama, nazovi odgovornost napadom na suverenitet i čekaj da se jezik pravde uruši. To svijet ne bi učinilo stabilnijim. Učinilo bi rat sigurnijim za one koji ga vode.
Pitanje je, stoga, jednostavno. Da li je međunarodno pravo štit za civile ili oružje rezervirano za moćne? Odgovor Washingtona svakim danom postaje sve jasniji. On želi pravdu za druge i imunitet za sebe. To nije poredak zasnovan na pravilima. To je carstvo s pravnim odjelom.
