Hamza Memišević
Autor je magistar političkih nauka, trenutno pohađa doktorske studije na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.
PISjournal–“Mrske komšije” bio je četvrti tekst Mearsheimera u vezi Bosne i Hercegovine, objavljen u septembru 1996. godine, u koautorstvu sa Stephenom Van Everom. Na samom početku teksta iznova se ističe nužnost podjele teritorija ukazujući pri tome na neodrživost multietničke Bosne i Hercegovine. Bosni i Hercegovini
U radu se također upućuje kritika birokratiji predsjednika Clintona, tvrdeći da je na pogrješnom putu u vezi administriranja politike u Bosni, a neodrživost multietničkih država argumentiraju primjerima iz prošlosti. Antibosansko raspoloženje Srba i Hrvata čini nemogućim funkcioniranje države, stoga su prema autorima moguća tri scenarija.
U prvom scenariju, SAD bi se držao provedbe Daytonskog sporazuma, međutim nove sukobe i ponovna savezništva Srba i Hrvata, izazvalo bi povlačenje vojnih snaga, pri čemu bi kolateralne žrtve nanovo bili Bošnjaci, koji bi ovaj put mogli izgubiti i državu i teritoriju.
Drugi scenarij podrazumijevao bi punu podršku SAD-a mirovnom sporazumu, uz prisustvo međunarodnih vojnih snaga koje se ne bi povlačile. Međutim, obzirom da SAD nisu obavezne nadgledati “gnjevne nacionaliste“, autori ističu kako to rješenje svakako nije najoptimalnije po SAD.
Treći scenarij počiva na uvjetno rečeno “starim” Mearsheimerovim koncepcijama – trodijelnoj podjeli Bosne i Hercegovine. Važnost moćne i održive potencijalne muslimanske države u vojnom i ekonomskom smislu, iznova je naglašeno u ovom tekstu.
Posljednji Mearsheimerov tekst posvećen Bosni i Hercegovini naslova “Jedini izlaz iz Bosne“, ukazuje na inertnost Clintonove administracije. Kongres je nastojao povući vojne snage do 1998. godine, a predsjednik Clinton nije imao jasnu strategiju. Odlaskom vojnih trupa, smatrao je Mearsheimer, ponovno će uslijediti sukob, a takav će tok događaja narušiti američki vanjskopolitički renommée. Stoga, opetovano ponavlja tezu o podjeli Bosne kao najboljem rješenju, tvrdeći da Hrvati i Srbi nisu opredijeljeni za multietničku i funkcionalnu Bosnu. Zaključnim opaskama ukazuje na neviđeni povijesni presedan u kojem su etničke grupe nakon rata, a uz posredništvo SAD-a uspjele podijeliti vlast u demokratskom ozračju. U okviru budućih gibanja, proširenje NATO saveza na područje Bosne i Hercegovine, ocjenjuje mogućim okidačem za novi rat, postavljajući pitanje, ukoliko NATO snage nisu bile u stanju spriječiti rat, kako je moguće očekivati da održe mir?
Osnovna teza Mearsheimerovih radova jeste podjela Bosne iHercegovine. Premda ističe kako takav plan nije idealan (štaviše, čak je i etički upitan, obzirom da stvaranje etnički homogenih teritorija podrazumijeva razmjenu stanovništva), u odnosu na ostale koncepcije najoptimalnije je rješenje. Posljednjim radovima (baveći se obradom Daytona), najavljivao je raspad Bosne i Hercegovine, a nakon teksta iz 1998. godine, više se nije izjašnjavao povodom Bosne i Hercegovine. Mir u Bosni i Hercegovini uspostavljen je u razdoblju unipolarnosti koje je bilo uvjetovano liberalnim načelima, a upravo je takva konstelacija pogodovala jačanju bosanskih institucija, stabilizaciji i miru. U tom pogledu, ostvarene su brojne reforme usmjerene ka jačanju institucionalnih kapaciteta Bosne i Hercegovine, a formiranje Oružanih snaga Bosne i Hercegovine pozitivan je primjer jačanja institucionalnih mehanizama. Proces formiranja jedinstvene vojske nije bio jednostavan zadatak, obzirom da je podrazumijevao sinergiju vojske FBiH i RS.
Tokom 2000. godine došlo je do uspostave granične policije Bosne i Hercegovine, a osnivanjem obavještajno-sigurnosne agencije učinjen je još jedan pozitivan pomak usmjeren ka jačanju jedinstvene države. Agencija je formirana 2005. godine odlukom Parlamentarne skupštine BiH i Doma naroda. Bosna i Hercegovina je u razdoblju od 1998. pa do 2005. godine uspjela formirati značajne institucije, čime je opovrgnula Mearsheimerova predviđanja, a postavši nestalna članica Vijeća sigurnosti UN-a 2008. godine, nesumnjivo je ostvarila svoj najveći dosadašnji vanjskopolitički uspjeh.
Dok se u mnogim međunarodnim i domaćim krugovima predviđao raspad Bosne i Hercegovine, Srbija je doživjela velike teritorijalne gubitke sticanjem nezavisnosti Crne Gore i Kosova. Unatoč činjenici da su međunarodne vojne snage znatno smanjene, vojni sukob kojeg je Mearsheimer predviđao u tom slučaju – nije se dogodio. Na teritoriji Bosne i Hercegovine je tokom 1995. godine boravilo 60.000 pripadnika međunarodne vojne misije, a 2004. godine taj je broj reduciran na 6.000 pripadnika. U tom su razdoblju međunarodni krugovi Bosnu i Hercegovinu smatrali uspješnim primjerom, a Daytonski koncept pozitivnim modelom, primjenjivim na područja zahvaćena ratom.
Pitanje unutarnjeg suvereniteta nameće se kao ključno pitanje u postratnoj Bosni i Hercegovini. Ima li Bosna i Hercegovina u slučaju novog sukoba kapacitete za osiguravanje mira i stabilnosti? Odsustvo tog kapaciteta svakako bi delegitimiziralo državu u međunarodnom poretku. Izvjesna su dva scenarija. U slučaju prvog scenarija (posezanja za tzv., hrvatskim nacionalnim pitanjem u svrhu daljnje dezintegracije FBiH) Bosna i Hercegovina doživjela bi dodatnu unutarnju podjelu.
Drugi scenarij počiva na mogućnosti da se Bošnjaci postave u skladu s teorijom ofanzivnog realizma, što bi podrazumijevalo manjak povjerenja u namjere drugih država i krajnje racionalno djelovanje, odnosno iskorištavanje svake situacije u korist povećanja svoje moći. Jačanje i povećanje moći u direktnoj je interakciji s funkcionalnom Bosnom i Hercegovinom.
Mearsheimer je posebnu pažnju posvetio razradi hrvatske politike prema Bosni i mogućoj ulozi bosanskih Hrvata u budućim političkim previranjima. Nedvosmisleno je isticao da će bosanski Hrvati unutar Federacije Bosne i Hercegovine imati (auto)destruktivnu ulogu, koja će se u cilju ostvarivanja njihovih političkih aspiracija ogledati u saradnji s bosanskim Srbima. Ukoliko dođe do podjele BiH, Tuđman je smatrao da je tada za Hrvatsku najbolja opcija raspad na dva, a ne na tri dijela.
U tom slučaju prostor FBiH pripao bi Hrvatskoj, a RS Srbiji. Bosanski Hrvati nezadovoljstvo počinju iskazivati u trenutku kada se i službena hrvatska politika prema Bosni mijenja. Nakon pristupanja Europskoj uniji, Hrvatska se postepeno počinje vraćati na stare političke postavke u pogledu Bosne i Hercegovine. Od tog trenutka Hrvatska nastoji biti arbitar u unutarnjim poslovima Bosne i određivati tok stvari u Bosni i Hercegovini. Takva politika dodatno usložnjava prilike, obzirom da postoje objektivne zapreke (navedene u prethodnim poglavljima) kojima bi Hrvatska opravdala ulogu neutralnog saveznika Bosne i Hercegovine. To su prije svega povijesne okolnosti koje upućuju na hrvatsku politiku prema Bosni i Hercegovini u razdoblju 1992–1995. godine.
Retrospektivno, opravdano je zaključiti da je Mearsheimer svojim tumačenjima dao značajan obol razumijevanju aktuelnih pojedinosti. Ipak, njegova krunska teza o jamačnom raspadu Bosne i Hercegovine nije ostvarena, obzirom na to da i dalje egzistira u svojoj izvornoj, cjelovitoj formi.
Takozvano hrvatsko pitanje zloupotrijebljeno je u svrhu strategije discipliniranja Bosne i Hercegovine i Bošnjaka, a formiranje trećeg entiteta, prvorazredni je geopolitički interes Srbije, obzirom da bi se time ipso facto učvrstio status Republike Srpske. Uprkos svim poteškoćama s kojima se Bosna i Hercegovina suočavala i suočava, ostvarila je značajan napredak, čemu je pridonijela dominacija liberalnog poretka utičući na efikasnost institucija. Nije više diskutabilno treba li Bosna i Hercegovina zauzeti mjesto u multipolarnom poretku, već je pitanje, kako se Bosna i Hercegovina treba pozicionirati u potonjem poretku?
Ekskluzivno PISjournal
