Zoran Meter
PISjournal –Strah od ubrzanog rasta Kine i njenog ugrožavanja američke globalne dominacije u svim sferama, već odavno egzistira u Sjedinjenim Državama.
Nju itekako naglašava i novoizabrani američki predsjednik Donald Trump – znatno više od još uvijek aktualnog predsjednika Joea Bidena iako je i njegova administracija nastavila oštru protukinesku politiku koju je počela provoditi prethodna administracija pod Trumpovim vodstvom u njegovom prvom mandatu (2017-2020.). Štoviše – usudio bih se reći, čak ju je i puno više zaoštrila.
Naime, dok je Trump od 2016. godine svoju protukinesku politiku temeljio na optužbama protiv Pekinga za „valutnu manipulaciju“ i „krađu intelektualnog vlasništva“ i s te pozicije pokretao praktične poteze koji su se kretali u rasponu od uvođenja carina na pojedine kineske proizvode do bojkota i zabrane djelovanja određenih kineskih visokotehnoloških i komunikacijskih tvrtki poput Huaweija (na kraju to ipak nije dovelo do trgovinskog rata, jer je Trump s kineskim vođom Xi Jinpingom 2019. g. potpisao prvu fazu trgovinskog sporazuma čiju je provedbu ubrzo spriječila pandemija COVID-a 19 koja je najviše i utjecala na pad Trumpove popularnosti i na njegov gubitak izbora u studenom 2020.g.) – Joe Biden je protiv Kine u zadnjoj godini svog mandata gotovo pa uveo protekcionizam. Nametnuo je visoke carine na uvoz kineskih električnih automobila (od 100 %), baterija za iste, na solarne panele i td.
Potpuno promašena Bidenova strategija
Međutim, Biden i demokrati i pored toga uvijek su bili otvoreniji od republikanaca za određeni nastavak suradnje s Kinom u sferama koje su u interesu Sjedinjenim Državama, ali u praksi to jednostavno nisu uspijevali pretočiti u uspjeh. Prije svega zbog potpuno promašene strategije koja se temeljila na pobuđivanju kineskog straha i posljedičnog omekšavanja Pekinga i njegovog reteriranja u smjeru ključnih američkih strateških interesa.
Naime, Kinu su pritiskali i politički i vojno – prije svega svojim odnosom prema Tajvanu kojeg su nastavili aktivno pretvarati u „azijsku Ukrajinu“ provokativnim akcijama i posjetima visokih američkih dužnosnika i kongresmena tom otoku čiju nezavisnost SAD ni sam ne priznaje, kao i kroz velike isporuke naoružanja.
To je sve, naravno, iritiralo Peking, koji ne samo što se nije prestrašio ili želio reterirati, već je i nakon dugo vremena konačno prestao gajiti iluzije oko toga da će s nekom američkom administracijom na kraju ipak uspjeti stabilizirati međusobne odnose i nastaviti njihov razvoj na obostranu korist i na korist čitavog svijeta. U tom se kontekstu okrenuo ubrzanom razvoju strateških sveobuhvatnih partnerskih odnosa s Rusijom – što je kobna greška Washingtona i njegovih politika posljednjeg desetljeća, koje su ignorirale sva prijašnje upozorenja velikih američkih geostratega, geopolitičara i analitičara – od pok. Zbigniewa Brzezinskog do pok. Henryja Kissingera.
Novi preustroj Kine
Upravo zato Kina – osim što sada radi na ubrzanom osmišljavanju svojih novih razvojnih politika (ove dosadašnje su se iscrpile i u novim geopolitičkim okolnostima to više nisu u stanju osigurati što je vidljivo i u značajnim problemima s kojima se trenutačno suočava kinesko gospodarstvo) – ubrzano jača i svoje obrambene kapacitete, svjesna da joj jedino jake i suvremene oružane snage jamče sigurnost i neovisnu vanjsku politiku (koliko god važne bile i trgovinske veze sa SAD-om).
Osim toga, za one koji to još ne znaju – SAD su u međuvremenu pale na treće mjesto u kineskoj međunarodnoj trgovinskoj razmjeni (a do ne tako davno te su veze bile nadmoćno na prvom mjestu)! Na prvom mjestu su zemlje ASEAN-a s kojima je Kina prošle godine ostvarila trgovinsku razmjenu u vrijednosti od gotovo jedan trilijun dolara, dok je na drugom mjestu Europska unija (oko ove potonje još je puno nepoznanica zbog snažnog pritiska Washingtona na Bruxelles i ključne prijestolnice EU-a za smanjivanje trgovine s Kinom, a znajući europske političke elite predmnijevam da će se na kraju upravo to i dogoditi i da će i EU na Kinu, prije ili kasnije, poput SAD-a početi gledati kao na opasnog strateškog suparnika čiji rast pod svaku cijenu treba spriječiti pa makar to značilo i potpunu propast europske globalne konkurentnosti, kao i dodatne velike probleme gospodarskog i socijalnog karaktera)
Američka zabrinutost
Jedna od spomenutih sfera s početka teksta zbog kojih raste američka zabrinutost Kinom (i jedna od najvažnijih) svakako je vojna i vojno-tehnička. A kada se brzorastućoj kineskoj vojnoj sili pridoda i sve snažnija i sveobuhvatnija suradnja Pekinga i Moskve upravo na tom području, potpuno je razumljivo da se strah Pentagona zbog toga dodatno pojačava. Jer, kakvo god mišljenje o Rusiji imali na zapadu (a ono je, realno, dominantno negativno i omalovažavajuće), postoje dvije ključne i neopozive činjenice:
Rusija je uz SAD jedina nuklearna velesila
Rusija, usprkos neviđenim sveobuhvatnim sankcijama, već gotovo tri godine na ukrajinskom ratnom“kazalištu“ samostalno ratuje ne samo protiv ukrajinske vojske (koja je vrlo snažna i odlučna, usprkos i u tom smislu iskrivljenoj medijskoj percepciji na zapadu), već posredno i protiv čitavog zapada odnosno NATO saveza predvođenog SAD-om, a da nikakvih znakova slabljenja ruske vojne moći, njenog gospodarstva ili unutarnje političke nestabilnosti ne smo što nema, nego popularnost i moć ruskog vođe Vladimir Putina samo dodatno raste.
O američkom strahu od rusko-kineske vojne suradnje najbolje svjedoči i slijedeći tekst specijaliziranog američkog medija Defense One autora Patricka Tuckera.
Rusija će Kini predati naprednu tehnologiju?
Rusija će vjerojatno osigurati tehnologiju kako bi pomogla Kini u izgradnji boljih podmornica, rekao je u subotu čelnik američkog Indopacifičkog zapovjedništva admiral Samuel Paparo tijekom Halifax Security Foruma.
“To ima potencijal završetka američke podmorske dominacije za Narodnu Republiku Kinu”, nastavio je američki admiral. Rastuće partnerstvo između Kine, Rusije, Sjeverne Koreje i Irana čini svaku od njih opasnijom, rekao je dalje. Dok Rusija prima gotovinu od Kine u zamjenu za naftu, dvije države također razmjenjuju tehnologiju.
“NR Kina je obnovila, pomogla je obnoviti ruski ratni stroj, s 90 posto svojih poluvodiča i 70% alatnih strojeva koji su obnovili taj ratni stroj”, naveo je admiral Paparo.
Kina ima veću flotu od SAD-a, a SAD modernije podmornice
Dok se Kina može pohvaliti većom mornaricom od Sjedinjenih Država, općenito se smatra kako američka mornarica ima naprednije podmornice. Razlog: cijela američka podmornička flota je na nuklearni pogon, dok su kineske podmornice prije svega dizelske, što je manje sigurno i zahtijeva češće punjenje gorivom. Ali Kina ubrzano proizvodi više nuklearnih podmornica, iako je doživjela neke značajne nesreće.
“Ovo je opasno okruženje, a ovo dodatno usložnjava to isto okruženje”, smatra Paparo i dodaje kako očekuje da će “Rusija i Sjevernoj Koreji osigurati raketnu tehnologiju i podmorničku tehnologiju”. Time ponavlja sličnu zabrinutost koju su prošlog mjeseca izrazili obrambeni dužnosnici Južne Koreje.
Sjedinjene Države odgovaraju na tu mogućnost produbljivanjem svojih odnosa s partnerima u regiji zajedničkim naporima i razmjenom obavještajnih podataka, te potičući te partnere — poput Japana i Južne Koreje — da više međusobno surađuju, zaključio je zapovjednik američkog Indopacifičkog zapovjedništva admiral Sam Paparo.
„Sve veći značaj kinesko-ruske obrambene suradnje“
S druge strane Brian G. Carlson, profesor indo-pacifičkih studija, u svom tekstu od 18. rujna za američki SSI pod naslovom „Sve veći značaj kinesko-ruske obrambene suradnje“ između ostalog kaže slijedeće:
„Postavljajući simultane sigurnosne izazove u Indo-Pacifiku i Europi, Kina i Rusija povećavaju pritisak na američku obrambenu strategiju i stavljaju obrambene planere pred teške izbore. Pod sadašnjom strukturom američkih snaga i doktrinom, Sjedinjene Države bi bile pod teškim pritiskom da vode ratove protiv velikih sila Kine i Rusije u isto vrijeme. Ovo postavlja teška pitanja za kreatore politike, kao što je koliko oružja i streljiva Sjedinjene Države mogu osigurati Ukrajini bez potencijalnog ugrožavanja njezine (američke, op.ZM.) sposobnosti obrane Tajvana. I Kina i Rusija shvaćaju da ova situacija, rastežući pozornost i resurse SAD-a, potencijalno daje i jednima i drugima dodatni prostor za manevriranje u njihovim regijama.
Čini se da su takva razmatranja bila važna motivacija za rusku obrambenu suradnju s Kinom, koja je značajno povećala sposobnosti Narodnooslobodilačke vojske (PLA). Tijekom cijelog razdoblja kineske vojne modernizacije, koja je započela prije više od tri desetljeća, Rusija je bila najveći strani dobavljač oružja Kini. Od 1990. Rusija je Kini prodala oružja u vrijednosti više od 38,5 milijardi dolara, što čini 77 posto ukupnog kineskog uvoza oružja u tom razdoblju.“
Pogrešna američka „mantra“
Američki profesor na kraju svog teksta naizgled ponavlja, naizgled, prema mom mišljenju potpuno pogrešnu „mantru“ brojnih američkih analitičara na ovu temu i kaže slijedeće: „Kinesko-rusko partnerstvo, uključujući bilateralnu obrambenu suradnju, zahtijevat će veliku pozornost američkih obavještajnih dužnosnika i obrambenih planera u godinama koje dolaze. Prema mišljenju nekih analitičara, odnos nije tako jak kao što bi Kina i Rusija željele da Zapad misli i mogao bi se na kraju pokvariti kao rezultat različitih interesa i pogleda na svijet.“
Zašto sam rekao „naizgled“ ponavlja navedenu „mantru“? Zato što, zapravo, sam autor na kraju ipak, iako pomalo stidljivo, kaže svoje mišljenje koje zapravo i prikazuje stvarno stanje stvari kakvim ga i osobno vidim. Citiram:“ Ipak, razina suradnje koju su Kina i Rusija postigle posljednjih godina premašila je očekivanja većine promatrača. I odvojeno i kroz svoje koordinirane aktivnosti, koje također uključuju bližu suradnju u široj osovini koja uključuje Iran i Sjevernu Koreju, dvije zemlje će vjerojatno predstavljati sve ozbiljnije izazove američkoj obrambenoj strategiji.“
Prosudba
Zbog svega navedenog bit će krajnje zanimljivo pratiti poteze buduće Trumpove administracije i prema Kini i prema Rusiji.
I dok mu Bidenova administracija svojim krajnje rizičnim potezima koji ubrzano vode prema eskalaciji kroz davanje dozvole Ukrajini da gađa Rusiju američkim i drugim zapadnim dalekometnim raketama (ATACMS, Storm Shadow) usprkos nikad oštrijim Putinovim upozorenjima što će zbog toga uslijediti smanjuje mogućnost postizanja dogovora s Moskvom o završetku ukrajinskog rata (ta će mogućnost sada prije svega ovisiti o stupnju ruskog vojnog odgovora na ukrajinske napade navedenim raketama koji očito ne namjeravaju prestati i pored nedavne ruske demonstracije nove balističke rakete srednjeg dometa s hiperzvučnim bojevim glavama Orešnik po vojnoindustrijskom kompleksu u Dnjipru) – Trump već najavljuje oštre poteze prema Kini.
Tako, osim što je nedavno najavio uvođenje novih carina na sve kineske proizvode od čak 60 posto, jučer je, u sklopu najavljenih carina i protiv Meksika i Kanade Trump najavio i nove dodatne carine protiv svih kineskih proizvoda od 10 posto zbog, kako smatra, nedovoljne borbe kineske vlade protiv sintetičke droge fentanil.
Ovdje se moguće radi o Trumpovim psihološkim pritiscima usmjerenim na omekšavanje konkurenata prije nego što on službeno stupi na dužnost 20. siječnja iduće godine. To bi mu, ukoliko bi prošlo kao je zamišljeno, omogućilo brže sklapanje po SAD korisnih bilateralnih ugovora i lakše okretanje provedbi njegove ključne politike – ubrzanom jačanju američke industrijske proizvodnje i njene konkurentnosti.
Sve je to, naravno, još pod velikim znakom upitnika – kako po pitanju slamanja Kine tako i američke globalne industrijske konkurentnosti s obzirom na uistinu veliku konkurenciju koju u tom smislu Amerikanci imaju od znatno jeftinijih i industrijski već „uhodanih“ sila – od azijskog jugoistoka do spomenutog Meksika (jeftinija radna snaga, jeftinije cijene proizvoda i njihova dostatna kvaliteta da zadovolji potrebe širokih potrošača).
Ali živi bili pa vidjeli – kaže mudri narod, pa ćemo se i mi toga držati i ne brzati s konačnim zaključcima. Jer u današnjem, potpuno sluđenom svijetu, sve su opcije još itekako u igri. Samo se molimo, da se u nastojanju za pobjedom one opcije, korisne isključivo za svoje uske interese, na kraju ne krene u primjenu gole (vojne) sile, jer bi to vjerojatno bilo i kraj svega.
strah strah strah strah strah strah strah strah
