PISjournal – Američki vojni budžet odavno je prerastao granice uobičajenog državnog izdvajanja za odbranu. Riječ je o ogromnom finansijskom sistemu koji je istovremeno teško razumljiv, nedovoljno transparentan i, kako pokazuju brojni primjeri, izuzetno otporan na ozbiljnu kontrolu. Prema podacima koje navodi ProPublica, Kongres je ove godine odobrio oko bilion dolara za odbranu, dok se za narednu godinu razmatra povećanje tog iznosa prema 1,5 biliona dolara. Međutim, ključno pitanje ostaje: šta Sjedinjene Američke Države zapravo dobijaju za sav taj novac?
Problem počinje već u samoj strukturi Pentagona. Ogromne sume novca skrivene su iza birokratskih i često nejasnih budžetskih kategorija. Jedan od primjera je stavka od 32,6 milijardi dolara označena kao „ostala nabavka, Ratno zrakoplovstvo“. Takav način prikazivanja troškova otežava javnosti, ali i institucijama koje bi trebale vršiti nadzor, da utvrde gdje novac zaista odlazi.
Situaciju dodatno pogoršava činjenica da Pentagon godinama ima ozbiljne probleme s finansijskim nadzorom. Ministarstvo odbrane SAD-a 2025. godine doživjelo je osmi uzastopni neuspjeh u prolasku finansijske revizije. Zbog toga nije bilo u stanju adekvatno objasniti ili dokumentovati čak 4,65 biliona dolara imovine. Kada institucija s takvim budžetom nije sposobna precizno pratiti vlastitu imovinu, nije iznenađujuće što se pojedini vojni projekti pretvaraju u beskrajne finansijske rupe.
Jedan od najpoznatijih primjera je razarač klase Zumwalt. Program je prvobitno promoviran kao moderan, fleksibilan i relativno pristupačan projekat. Procjenjivalo se da će jedan brod koštati oko 1,5 milijardi dolara. Međutim, trošak po brodu narastao je na više od 10 milijardi dolara. Od prvobitno planirana 32 broda, na kraju su izgrađena samo tri.
Slična priča prati i borbeni avion F-35 Joint Strike Fighter, jedan od najskupljih vojnih programa u historiji. Avion je predstavljen kao sposoban i cjenovno prihvatljiv višenamjenski borbeni sistem. Međutim, procjenjuje se da će njegov ukupni životni trošak dosegnuti oko dva biliona dolara. Istovremeno, avioni su prema navedenim podacima potpuno spremni za izvršavanje svih predviđenih misija tek oko četvrtine vremena.
Još jedan primjer predstavlja novi sistem za kontrolu GPS satelita. Njegova procijenjena cijena u početku je iznosila oko 4,5 milijardi dolara, da bi narasla na više od 7,5 milijardi. Nakon 16 godina razvoja i potrošenih 6,27 milijardi dolara, projekat je na kraju otkazan. Drugim riječima, milijarde dolara potrošene su na sistem koji nikada nije postao operativan.
Tu je i ranije prijavljeni slučaj fabrike artiljerijske municije vrijedne 533 miliona dolara koja, uprkos ogromnom ulaganju, nije proizvela nijednu operativnu granatu. Takvi primjeri pokazuju da problem nije samo u pojedinačnim greškama, već u sistemu koji omogućava da neuspješni projekti godinama nastave trošiti javni novac.
Poseban problem predstavljaju privatne kompanije koje posluju s Pentagonem. Primjer je kompanija TransDigm, dobavljač vojnih dijelova iz Ohaja, koja je 2019. godine bila suočena s optužbama da je neke proizvode Pentagonu naplaćivala s maržama koje su dosezale čak 4.000 posto.
Ni to nije izoliran slučaj. Raytheon, kompanija koja posluje u okviru korporacije RTX i koja proizvodi, između ostalog, sisteme Patriot, bila je optužena za manipulacije cijenama na ugovorima s Pentagonom. Prema navedenim podacima, kompanija je kroz takve ugovore ostvarila 111 miliona dolara, a potom je u okviru povezanih istraga pristala platiti gotovo milijardu dolara kako bi riješila slučaj.
Istovremeno, najveći dio ovog novca završava kod relativno malog broja velikih vojnih kompanija. Između 2020. i 2024. godine samo pet najvećih američkih odbrambenih kompanija – Lockheed Martin, Boeing, General Dynamics, RTX i Northrop Grumman – dobilo je ukupno oko 771 milijardu dolara ugovora Ministarstva odbrane SAD-a. To pokazuje koliko je američki vojno-industrijski kompleks koncentriran u rukama nekoliko korporativnih divova.
Donald Trump je tokom političke karijere često govorio o potrebi reforme državnog aparata, smanjenju rasipanja novca i povećanju odgovornosti. Međutim, i njegova administracija podržala je velike vojne projekte čija bi cijena mogla biti ogromna. Projekti poput „Zlatne kupole“, odnosno sistema proturaketne odbrane, i novih ratnih brodova nazvanih „Trumpova klasa“, prema procjenama navedenim u tekstu, mogli bi zajedno koštati više od jednog biliona dolara.
U cijeloj priči postoji i dodatna kontroverza. Trump je istovremeno finansijski profitirao od ulaganja povezanih s kompanijom Palantir, koja je duboko uključena u američki odbrambeni i obavještajni sektor. Njegovi sinovi, Donald Trump Jr. i Eric Trump, također ostvaruju milionske prihode kroz ulaganja u različite američke kompanije iz oblasti naoružanja i tehnologije.
Sve ovo otvara mnogo šire pitanje od pukog prekoračenja budžeta pojedinačnih vojnih projekata. Kada država troši više od biliona dolara godišnje na odbranu, a istovremeno ne može precizno pratiti vlastitu imovinu, projekti se višestruko poskupljuju, neuspješni programi se nastavljaju godinama, a privatne kompanije ostvaruju ogromne profite, tada problem više nije samo vojni. To postaje pitanje političke odgovornosti, javnog novca i odnosa između države i vojno-industrijskog kompleksa.
Američki Pentagon tako ostaje jedan od najvećih finansijskih sistema na svijetu – sistem u kojem se milijarde mogu izgubiti u birokratskim stavkama, neuspješnim projektima i precijenjenim ugovorima, dok račun na kraju plaćaju američki porezni obveznici.
Ekskluzivno PISjournal
