PISjournal – Proteklu deceniju odnosi između Turske i Sjedinjenih Država su napeti i konfliktni. Konflikt Washingtona i Ankare se naročito pojačao izbijanjem Arapskog proljeća i pojavom novih regionalnih okolnosti. odnosi odnosi odnosi odnosi
Iako je Turska tražila od SAD-a da revidira odnose u skladu s domaćim političkim dešavanjima, novim regionalnim političkim okruženjem i novom globalnom ravnotežom snaga, američka administracija želi održati dugogodišnje hijerarhijske bilateralne odnose. Drugim riječima, dok Ankara pokušava povećati svoju autonomiju u vlastitoj vanjskoj politici, SAD želi zadržati Tursku podređenom svojim globalnim projekcijama.
Iako američko Ministarstvo vanjskih poslova na svojoj web stranici i dalje opisuje Tursku kao „ključnog saveznika NATO-a i iznimno važnog regionalnog partnera” i „važnog sigurnosnog partnera SAD-a” i ističe da SAD želi „da zadrži Tursku usidrenu u euroatlantskoj zajednici”, vidimo da da američke vladine strukture godinama nastavljaju da slijede politiku koja izolira Tursku. Dvostranačka anti-turska percepcija je i dalje dominantna u političkim krugovima SAD-a.
Na primjer, SAD su napustile svoju relativno uravnoteženu politiku prema kiparskom pitanju i tursko-grčkim bilateralnim odnosima. SAD su nedavno jasno favorizirale grčku stranu protiv Turske. Washington je izgradio ogroman vojni arsenal i uspostavio devet različitih vojnih baza unutar grčke teritorije.
Iako američka strana tvrdi da je protiv sve veće ruske prijetnje u istočnoj Evropi, turska strana dovodi u pitanje uspostavljanje ovih vojnih baza u blizini turske teritorije. Osim toga, SAD su prodale strateško oružje Grčkoj kako bi ojačale svoje vojno prisustvo na ostrvima u istočnom Egeju. Shodno tome, američka vlada je ukinula sankcije administraciji kiparskih Grka i pomogla joj da militarizira ostrvo protiv turske strane.
Politička struktura SAD-a, sistem kontrole i ravnoteže, omogućava različitim vrstama aktera, uključujući lobije i interesne grupe, da utiču na donosioce odluka. Na primjer, predsjednik Sjedinjenih Država će možda morati pregovarati čak i sa članovima Kongresa svoje stranke o mnogim pitanjima vanjske politike.
Uticaj Kongresa
Uticaj kongresmena može se zaključiti na dva različita načina. Prvo, predsjednik može iskoristiti intervenciju Kongresa kao izgovor protiv stranih aktera. Odnosno, kad god predsjednik želi zauzeti negativan stav, ali želi zadržati pozitivan imidž, on koristi odbijanje prijedloga kao izgovor za svoj negativan stav. Ako Biden ne želi da prodaje F-16 bez ograničenja ili uvjeta, a u isto vrijeme se ne želi diskreditovati pred Turskom, on će iskoristiti protivljenje senatora kao što je Bob Menendez kao izgovor za svoju negativnu odluku.
Drugo, kongresna intervencija može biti stvarna. Odnosno, ponekad se članovi Kongresa mogu suprotstaviti određenim prijedlozima vanjske politike iz različitih razloga, uglavnom zbog pojedinačnih pitanja ili pitanja birača. odnosi odnosi
S jedne strane, očito je da je Turska patila od kongresne politike kroz tursko-američke odnose. Uvijek je teško uvjeriti Kongres da preduzme proturski korak, uglavnom zbog antiturskih političkih koalicija unutar američkog sistema. Ponekad ove domaće koalicije guraju svoje stranačke pozicije do rizične tačke. Na kraju postaje nejasno služe li neki članovi Kongresa američkim nacionalnim interesima ili interesima određene političke grupe, odnosno lobija. Stoga turska strana poziva američke političare i donosioce odluka da ne žrtvuju američku vanjsku politiku i američke nacionalne interese za plitka očekivanja nekoliko lobija, uključujući grčki i armenski.
Nastavak američke politike izolacije
S druge strane, turski zvaničnici tvrde da strateška neizvjesnost američke vlade zbunjuje donosioce odluka u američkoj vanjskoj politici. Američke institucije razvijaju različite percepcije Turske jer svaka od njih ima različita iskustva sa svojim turskim kolegama. Američke institucije ističu različite potencijalne prijetnje usmjerene na američku hegemoniju. Dok jedni uporno podvlače rastuću rusku prijetnju, drugi ističu potencijalnu kinesku moć. Neki drugi smatraju Tursku izazivačem na Bliskom istoku. Stoga, budući da Turska sarađuje sa vladom koju je priznao UN, SAD nisu oklijevale da podrže političkog aktera koji je bio pod ruskim patronatom, Khalifu Haftara, u Libiji.
Budući da će Turska nastaviti slijediti vanjsku politiku koja maksimizira njene nacionalne interese, čini se da će američka vlada, zajedno s mnogim zapadnoevropskim državama, nastaviti s naporima da izolira Tursku. Međutim, s obzirom na porast ruske i kineske vojne, političke i ekonomske moći u regijama kao što su istočna Evropa, istočni Mediteran i Bliski istok, jasno je da će cijena gubitka Turske biti velika ne samo za SAD već i za transatlantski savez. Nastavak američke politike izoliranja ove zemlje dodatno će pogoršati povjerenje u bilateralne veze.
