PISjournal – Američki ministar finansija Scott Bessent nedavno je iznio tvrdnju koja zvuči jednostavno, ali bi mogla imati ozbiljne posljedice po globalnu energetsku računicu. Govoreći o zatvaranju i zaobilaženju Hormuškog moreuza, Bessent je rekao da Iran pokušava koristiti ovaj strateški plovni put kao „usko grlo“, ali da ono za Sjedinjene Američke Države to nije. Prema njegovim riječima, problem će uskoro biti riješen jer će se za dvije godine nafta prevoziti kopnenim naftovodima, zbog čega će Hormuz postati „bezvrijedan komad vode“.
Problem je, međutim, u tome što takva procjena ne odgovara stvarnim razmjerama globalnog energetskog sistema.
Hormuški moreuz nije važan samo zato što kroz njega prolazi velika količina nafte. Njegov značaj proizlazi iz činjenice da predstavlja jedan od ključnih izlaza za energetske resurse zemalja Perzijskog zaljeva prema svjetskim tržištima. Kroz njega prolazi približno petina svjetske potrošnje nafte i značajan dio globalne trgovine ukapljenim prirodnim gasom. Zbog toga njegovo ozbiljno ograničavanje ne pogađa samo Sjedinjene Države, nego prije svega velike azijske ekonomije koje su duboko zavisne od uvoza energije.
Nedostatak nafte ne može se riješiti preko noći
Jedno od ključnih pitanja koje Bessentova procjena ostavlja po strani jeste šta bi se dogodilo u periodu dok alternativni pravci još ne postoje.
Svjetsko tržište nafte raspolaže određenim rezervnim proizvodnim kapacitetima, koji se procjenjuju na nekoliko miliona barela dnevno. Međutim, najveći dio tih kapaciteta nalazi se upravo u Saudijskoj Arabiji, Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Kuvajtu – državama čiji je izvoz u velikoj mjeri povezan s Hormuškim moreuzom.
Kapaciteti drugih proizvođača, uključujući SAD, Rusiju, Kanadu i Gvajanu, znatno su ograničeniji u odnosu na količinu koja bi bila potrebna za nadoknadu eventualnog dugotrajnog poremećaja. Drugim riječima, nije dovoljno jednostavno reći da će tržište pronaći alternativu. Pitanje je gdje se ta alternativa nalazi i koliko brzo može biti aktivirana.
Ako bi značajan dio globalne ponude nestao na duži period, posljedice ne bi bile ograničene na rast cijena goriva. Nakon iscrpljivanja strateških rezervi, nastali bi ozbiljni poremećaji u industrijskoj proizvodnji, transportu, poljoprivredi i trgovini. Energetski šok takvih razmjera mogao bi se preliti na gotovo sve sektore svjetske ekonomije.
Naftovodi nisu čarobno rješenje
Drugi problem odnosi se na samu ideju da će se nafta za dvije godine jednostavno preusmjeriti preko kopnenih naftovoda.
Postoje projekti koji mogu povećati kapacitet izvoza mimo Hormuza. Irak i Turska već koriste postojeću infrastrukturu, uz planove za povećanje protoka. Postoje i planovi za nove izvozne pravce kroz Siriju i Jordan, dok Ujedinjeni Arapski Emirati razvijaju i proširuju vlastitu infrastrukturu koja zaobilazi Hormuz.
Međutim, ukupni kapaciteti tih projekata ni približno nisu dovoljni da zamijene ono što danas prolazi kroz moreuz. Čak i kada bi se svi planirani projekti realizirali u predviđenim rokovima i dostigli maksimalne kapacitete, ostao bi ogroman jaz između količine energije koja bi se mogla transportirati alternativnim pravcima i stvarnih potreba svjetskog tržišta.
Osim toga, izgradnja velikih naftovoda kroz Irak, Siriju i Jordan nije samo tehničko pitanje. Takva infrastruktura zahtijeva milijarde dolara ulaganja, političku stabilnost i sigurnost na prostoru koji je posljednjih decenija bio obilježen ratovima, pobunama i geopolitičkim rivalstvima.
Zbog toga tvrdnja da će Hormuz za dvije godine postati „bezvrijedan“ zanemaruje činjenicu da se energetska infrastruktura ne može izgraditi političkom odlukom preko noći.
LNG je još veći problem
Još ozbiljniji problem za Bessentovu računicu predstavlja prirodni gas.
Nafta se može preusmjeravati putem naftovoda, ali ukapljeni prirodni gas ne može jednostavno biti prebačen u cijev. Za transport LNG-a potrebni su terminali za ukapljivanje, brodovi, terminali za regasifikaciju i čitava infrastruktura koja zahtijeva ogromna ulaganja i godine izgradnje.
Globalna proizvodnja LNG-a već je prije velikih poremećaja radila blizu maksimalnog kapaciteta. To znači da svijet nema jednostavan višak koji bi mogao nadomjestiti velike količine izgubljenog gasa iz Perzijskog zaljeva.
Zbog toga je ideja da će alternativna infrastruktura za samo dvije godine neutralizirati strateški značaj Hormuza posebno problematična kada je riječ o prirodnom gasu.
Hormuz nije samo pitanje nafte
Još jedna često zanemarena činjenica jeste da kroz Hormuški moreuz ne prolaze samo nafta i gas. Njegov značaj proteže se i na petrohemijsku industriju, hemijske proizvode i đubriva.
To je posebno važno za globalnu poljoprivredu. Veliki dio svjetske pomorske trgovine đubrivima povezan je s državama Perzijskog zaljeva. Proizvodnja sintetičkih azotnih đubriva, između ostalog, zahtijeva velike količine jeftinog prirodnog gasa. Poremećaj u snabdijevanju gasom zato ne bi pogodio samo energetiku, nego bi se mogao prenijeti i na proizvodnju hrane.
Hormuz je, dakle, dio mnogo šireg lanca koji povezuje energiju, industriju, transport i poljoprivredu.
Amerika nije izolovana od Hormuza
Bessentova tvrdnja da Hormuz nije „usko grlo“ za SAD također zanemaruje jednu važnu činjenicu: američka ekonomija nije izolovana od ostatka svijeta.
Čak i ako Sjedinjene Države mogu veći dio vlastitih energetskih potreba pokriti domaćom proizvodnjom, njihove kompanije, potrošači i industrija zavise od globalnog tržišta. Azijske ekonomije – među kojima su Kina, Japan, Južna Koreja i Indija – predstavljaju neke od najvećih svjetskih uvoznika energije, ali su istovremeno duboko integrirane u globalne proizvodne lance od kojih zavisi i američko tržište.
Ako bi ozbiljan poremećaj Hormuza povećao cijene energije u Aziji, posljedice bi se kroz trgovinu i proizvodne lance vrlo brzo prenijele na Sjedinjene Države. Cijene proizvoda, transporta, komponenti i industrijskih inputa ne određuju se samo unutar američkih granica.
Zato Hormuz nije „američki problem“ ili „azijski problem“. To je globalni problem.
Bessent možda govori o dugoročnom cilju izgradnje alternativne energetske infrastrukture, ali između tog cilja i njegove realizacije postoji ogromna razlika. Naftovodi se ne grade za nekoliko mjeseci, LNG terminali ne nastaju preko noći, a izgubljeni milioni barela dnevno ne mogu se nadomjestiti političkim obećanjem.
Hormuški moreuz zato neće postati „bezvrijedan“ za dvije godine. Naprotiv, upravo mogućnost njegovog zaobilaženja pokazuje koliko je skup, spor i politički komplikovan proces smanjivanja zavisnosti od njega.
Ekskluzivno PISjournal
