Analiza: Kako je afganistanski rat pokazao granice američke vojne moći-WASHINGTON (AP) – Američkim vojnicima bila su potrebna samo dva mjeseca da sruše talibane u Afganistanu 2001. godine, naoko brz uspjeh protiv vlade koja je pružila utočište Osam Bin Ladenu, nalogodavcu napada 11. septembra.
Dvadeset godina kasnije, Sjedinjene Države se povlače – vizije pobjede odavno su nestale, a Talibani, ponovo u usponu nedvojbeno su nadomak obnavljanja njihove vlasti.Afganistan se pokazao kao lekcija za granice američke vojne moći. Pokazao je naizgled paradoks da je moguće dobiti bitke i još uvijek izgubiti rat. Ili barem da tehnološki superiorna sila može efikasnije ubijati nego neprijatelj, a da pritom ne postigne konačni rezultat koji nalikuje pobjedi.
Pokazalo je da je u 21. stoljeću potrebno više od osvajačke vojske, čak i one naoružane poput američke, da se svrgavanje vlade, čak i one tako tanke poput talibana, pretvori u trajni uspjeh. Pokazalo je da je potrebno, barem, razumijevanje lokalne politike, istorije i kulture koje su Amerikanci sporo usvajali.Sjedinjene Države podcijenile su koliko je njegovo prisustvo kao okupatora potaknulo motivaciju talibana za borbu i ograničile sposobnost kabulske vlade da se ujedini.
Iako je bin Laden na kraju ubijen, a njegova mreža al-Qaide otupljena kao međunarodna prijetnja, Afganistanci su i dalje uhvaćeni u ciklus nasilja i zavaravanja bez kraja.U svojoj knjizi “Američki rat u Afganistanu, istorija” Carter Malkasian, bivši savjetnik visokih američkih vojnih vođa u Afganistanu i Washingtonu, kaže da je jedan od razloga uzaludnosti američkih napora utjecaj islama i otpor stranoj okupaciji. To su bili faktori, koji Amerikanci nisu dobro razumjeli.
“Sama prisutnost Amerikanaca u Afganistanu podigla je narod da pokaže što znači biti Afganistanac”, napisao je. „Poticalo je muškarce i žene da brane svoju čast, svoju religiju i svoj dom. Odvažili su se mladići na borbu.Oživjelo je talibane. To je srušilo volju afganistanskih vojnika i policije. ”
Američka vojska je možda propustila prilike za stabilizaciju Afganistana u prvim godinama nakon što je zbacila talibane, koji su državu vodili kao međunarodnu pariju od 1996. Ali veće je pitanje je li vojska, nakon svog početnog uspjeha, pogrešno promašena u vodstvu uloga transporta Afganistana iz kaosa u stabilnost.
Američka vojska ne ratuje u potpunosti pod svojim uvjetima. Djeluje u civilnom smjeru. Iako se civilni lideri mogu optužiti da su pretjerali sa vizijama izgradnje Afganistana u demokratiju sposobnu da se brani, vojska je na kraju prihvatila taj cilj. Tvrdnje visokih vojnih oficira da su „skrenuli s puta” prema uspjehu u Afganistanu ponavljale su se tako redovito da su se kritičari pitali ide li vojska u krug.
Karl Eikenberry, umirovljeni general-pukovnik vojske s rijetkom kombinacijom visokog vojnog i diplomatskog iskustva u Afganistanu, rekao je da je američka vojska isprva zastupala otvorenu misiju izgradnje države u siromašnoj zemlji traumatiziranoj višedecenijskim građanskim ratom.
“Ali zagrijavalo se za zadatak”, rekao je, a Sjedinjene Države dodatno su se zapetljale dok su slijedile vojnu strategiju koja nije bila informirana realnim političkim raspravama u Washingtonu o tome kakav je ishod bio moguć i po koju cijenu.
Samo brojevima, troškovi su bili ogromni. Ubijene su desetine hiljada afganistanskih vladinih snaga i civila. Sjedinjene Države izgubile su više od 2.440 vojnika, a saveznici više od 1.100. SAD su potrošile stotine milijardi, a čak i nakon povlačenja, administracija Bidena planira tražiti od Kongresa da potroši milijarde više za podršku afganistanskim vojnicima – čak i da nastavi isplaćivati njihove plaće.
Rat sa traumatičnim posljedicama otimanja aviona u kojima je 11. septembra poginulo gotovo 3.000 ljudi, prenio se od trijumfalnog trenutka izbacivanja talibana iz Kabula na gotovo desetljeće oživljene pobune, počevši od 2005. Ubistvo Bin Ladena 2011. izgledao je kao prilika da se rat završi, ali nije,štaviše nastavio se.
Stručnjaci se ne slažu oko središnjeg razloga zbog kojeg SAD nisu uspjeli zaustaviti ponovni porast talibana nakon početnih gubitaka, ali faktor koji je tome pridonijela bila je odluka predsjednika Georgea W. Busha da napadne Irak 2003. godine. U roku od nekoliko godina taj je rat postao toliko sveobuhvatan da je Afganistan službeno prebačen kao sekundarni prioritet.
“To što smo ga postavili na drugo mjesto bio je koban izbor”, rekao je Eikenberry.
Puno desetljeće nakon bin Ladenove smrti, predsjednik Joe Biden zaključio je da je nastavak rata besmislen. U aprilu je objavio da ga završava, tvrdeći da je čekanje idealnog trenutka za odlazak formula za nikad odlazak, i pozivajući se na povlačenje koje je Trumpova administracija dala talibanima 2020. Posljednje trupe trebaju krenuti do 31.avgusta.
Biden je tvrdio da je postignuta središnja svrha započinjanja rata – suzbijanje Al-Qaide i sprečavanje Afganistana da ponovo bude leglo za novi napad na Sjedinjene Države, ne ostavljajući razloga za daljnji rizik od američkih trupa. Rizik koji ostaje je kolaps afganistanske vlade i povratak ekstremističkih prijetnji, iako je Biden obećao zadržati američko diplomatsko prisustvo u Kabulu i zalaganje za mirovno rješenje.
Na dan kada su američke snage započele rat, 7. oktobra 2001. godine, tadašnji ministar obrane Donald Rumsfeld predložio je da će to biti otvorenog tipa, ali nitko nije očekivao da će se pretvoriti u najduži rat u povijesti SAD-a.”Iako su naši napadi danas usredotočeni na Talibane i strane teroriste u Afganistanu, naš cilj ostaje mnogo širi,” rekao je novinarima. “Naš cilj je pobijediti one koji koriste terorizam i one koji ih udomljuju ili podržavaju.” Jasno je rekao da je ovo globalni rat protiv terorizma, a ne samo borba u Afganistanu.
Ipak, iako su govori o ratu protiv terorizma izblijedjeli, rat u Afganistanu je nastavio, dugo nakon što je pobjeda pala izvan dosega.
“Na kraju smo produžili rat u Afganistanu jer smo mogli”, rekao je Eikenberry. “Bez nama ravnog konkurenta, dobrovoljačke snage i deficita u potrošnji, imali smo luksuz da strateški i politički vodimo vječni rat.”
