Dr. Kazem Zoghi Barani
Deeskalacija i smanjenje tenzija je bila strateška politika Sjedinjenih Država u zapadnoazijskoj regiji. Invazija na Irak i Afganistan i okupacija tih dviju zemalja izvršena je pod izgovorom borbe protiv terorističkih skupina i donošenja mira i demokratskog raja za ove nacije. Sjedinjene Države slijedile su ovaj pristup čak i u Libiji te, u manjem obimu, u Siriji. Ova je poltika, međutim, stanovnicima ove regije donijela samo rat, bijedu I stalnu krizu. Prema Goldwater–Nicholsovom zakonu (1986.), američku Nacionalnu sigurnosnu strategiju svake godine objavljuje predsjednik. Podrška cionističkom režimu je, bez iznimke, jedan od glavnih strateških prioriteta tijekom svih ovih godina. S neuspjehom američke politike u zapadnoj Aziji, u igru su ušli ovoga putaa i njemački dužnosnici – Berlin se nameće kao pristaša cionista dižući se protiv pristalica Hezbollaha koji žive u Njemačkoj. Njemačka je priopćila kako su u toj zemlji zabranjene sve aktivnosti libanonskog Hezbolaha, a Berlin tu stranku naziva terorističkom organizacijom.
Kada se slegla prašina Drugog svjetskog rata, na svjetskoj sceni su se pojavila dva nova politička subjekta – Savezna Republika Njemačka i izraleski okupatorski režim. Do njihova međusobnog apribližavanja dolazi već u rujnu 1952. godine, s potpisivanjem Sporazuma o ratnoj odšteti. Kako razumjeti ovakav razvoj događaja samo nekoliko godina nakon što je Hitler sa svojom nacističkom vojnom mašinerijom pokušao potpuno istrijebiti židovski narod? Teško je vjerovati službenom stavu njemačke vlade prema kojem se odnos s cionističkim režimom temelji na moralu. Zašto vođstvo cionističkog režima prihvaća stisnuti ispruženu njemačku ruku sa još svježim tragovima židovske krvi? Svrha ovog izvještaja je istražiti problem u načelu i analizirati taj odnos, omogućujući tako jansije razumijevanje složenosti ovoga proturječja u ponašanju dviju vlada.
Možda nam u rasvjetljavanju ovoga pitanja mogu pomoći zvanični stavovi njemačkih poltičar. Korad Adenauer, prvi Kancelar SR Njemačke, ovako je objasnio politiku ispalte ratne odštete: Traženje oprosta i isplata odštete neupitni su uvjeti koje Njemačka mora ispuniti kako bi povratila svoj međunarodni položaj. Adenauer je još dodao: ne smijemo zanemariti moć Židova u Sjedinjenim Državama. Za Njemačku je plaćanje odštete više nego moralno pitanje, to je pokušaj otkupa njemačkog ugleda. Drugo opravdanje je zanimljivo: Adenauer, pozivajući se na moć Židova, naglašava njihov utjecaj na američke strateške politike. Prema tome, politika Njemačke prema Izraelu temeljila se na dva stuba. S jedne strane, vraćanje njemačkog ugleda, a s druge strane precjenjivanje razmjera židovskog utjecaja u američkom javnom mišljenju i strateškoj politici.
U travnju 2020. njemački parlament je sazvan kako bi se libanonski Hezbollah stavilo na listu terorističkih organizacija. Nakon ove odluke, sve aktivnosti Hezbolaha u Njemačkoj su zabranjene. Čini se da kad njemački političari govore o cionističkom režimu, oni zapravo govore o sebi. Jer njihovi odnosi s Tel Avivomsu ono na čemu je poslijeratna Njemačka temeljila svoj identitet. Unutrašnja priroda ovog odnosa vrijedan je izvor za razumijevanje njemačkog mentaliteta, prije nego li je pripovijest o bilateralnim odnosima, njihovom ravoju i stvarnom sadržaju.
Već smo ukazali na sklonost i motive Njemačke za uspostavljanje i razvoj tih odnosa. Postavlja se, međutim, pitanje zašto je vlada koju vode židovski lideri pristala prihvatiti te odnose čak i nakon stravičnih događanja Drugoga svjetskoga rata. Nametnuta cionistička država osnovana je doslovno od strane Židova protjeranih iz cijelog svijeta. Samo su dva razloga mogla objasniti pomirenje s Njemačkom: 1. Potreba za podrškom naspram muslimana i islamskih zemalja i 2. Zadovoljenje materijalnih potreba. Jer pozicija nelegitimne cionističke države okružene muslimanskim zemljama, nakon rata za neovisnost koji je doveo do prisilne migracije Palestinaca, bila je odveć krhka. Uz ovo treba dodati i činjenicu da je u to vrijeme u ekonomskom i vojnom pogledu cionistička držva bila na koljenima.
U sporazumu između dviju zemalja iz 1952. godine, Savezna Republika Njemačka pristala je isplatiti Tel-Avivu iznos koji je približno ekvivalentan današnjih 7 milijardi eura. Više od dvije trećine ovog iznosa isplaćeno je u robnom obliku (sirovine, strojevi, brodovi itd.). Preostala trećina potrošena je na kupovinu sirove nafte od britanskih kompanija. Dogovor je bio da se udahne novi život za opstanak režima. Nakon krize u Sueckom kanalu 1956. i sudbonosnog rata iz 1967. (Šestodnevni rat), Njemačka je bila najveći pomagač židovske države.
Arhivski dokumenti njemačkog ministarstva vanjskih poslova pokazuju da je vojna pomoć Tel Avivu počela 1957. godine. Tada je pomoć obuhvaćala lako naoružanje, patrolnu opremu i programe obuke. Od 1962. godine (prvi veliki ugovor s oružjem), Njemačka je u Tel Aviv poslala teško naoružanje, vojne avione, helikoptere, ratne brodove i podmornice. 1964. godine u pomoć je bilo uključeno sto pedeset tenkova Patton. Utjecaj ovog oružja i ekonomske potpore 1967. na rat između Arapa i cionističkog režima bio je sasvim očigledan. Četrdeset osam sati nakon završetka rata, njemački veleposlanik u Tel Avivu poslao je u Bonn kratak, ali znakovit telegram: “Prema navodu jednog časnika iz Združenog stožera, novi tenkovi s ojačanim oklopom što smo im mi dali, nisu se mogli bolje pokazati”. Drugi važan aspekt njemačke pomoći bilo je odobravanje zajma od 644 milijuna maraka u obliku tajne operacije nazvane Operation Business Friend. U intervjuu časopisu De Welt iz 2015. godine, Hans Rühle, stručnjak za nuklearno oružje koji je obnašao neke važe dužnosti u Ministarstvu obrane Njemačke i NATO-u, tvrdio je da su svi zajmovi potrošeni na razvoj izraelskog nuklearnog programa. Čini se da se ova njegova tvrdnja nije za odbaciti.
Proučavanje odnosa između Njemačke i cionističkog režima pokazuje kako je tok njihova razvoja, čini se, bio brži od prirodnoga, pa je u tom kontekstu uloga SAD-a kao katalizatora imala intenzivirajući učinak.
U ovom je izvještaju raspravljano o politici Savezne Republike Njemačke prema cionističkom režimu. Njemačka je tu politiku neizbježno pravdala pitanjem morala. Čini se da je sigurnost cionističkog režima daleko važnija od sudbine Palestinaca koji su protjerani iz svoje domovine uspostavom ove vlade. Zapravo, tendencija Njemačke prema interesima ovog režima nikada nije imala nikakve veze s moralnim imperativima. Malo je onih koji čuju glas slabih nevoljnika. Danas se Njemačka zalaže za pravo Palestinaca da sami odlučuju o svojoj sudbini i podržava rješenje koje podrazumijeva formiranje palestinske države, ali njezini su odnosi s Tel Avivom ipak prioritet. U tom se kontekstu može protumačiti i nedavni stav Berlina o Hezbollahu.
