PISjournal – Ono što se do prije nekoliko godina opisivalo kao „diplomatska napetost“ između Ankare i Tel Aviva, sada je evoluiralo u fazu koja analitičare prisiljava na redefinisanje same prirode ovog sukoba.
Više ni „spor oko Gaze“, niti „rivalstvo za uticaj u Siriji“ sami po sebi ne mogu ponuditi cjelovito objašnjenje situacije. Dostupni podaci ukazuju da obje strane ulaze u fazu strukturnog rivalstva oko regionalnog poretka; rivalstva u kojem je Sirija samo zona kontakta, dok su Liban i Palestina postali glavni pokretači eskalacije. Dosije Turska-Izrael prevazišao je nivo bilateralne krize i prerastao u sukob oko definisanja prijetnji i arhitekture regionalnog poretka. Dok je Sirija operativno žarište kontakta između dvije strane, glavni motori eskalacije nalaze se u Libanu i Palestini. Liban je postao front za inženjering sigurnosnog poretka, dok Palestina ima funkciju legitimizacije, mobilizacije javnog mnijenja i sužavanja prostora za političko povlačenje Turske. Ovaj tekst analitičko-strateškim pristupom razmatra dimenzije ovog rivalstva i moguće scenarije njegovog razvoja.
Teorijski okvir: od bilateralne krize do rivalstva oko poretka
U teoriji međunarodnih odnosa, „rivalstvo oko regionalnog poretka“ (regional order competition) nastaje kada se dva ili više aktera ne sukobljavaju oko jednog konkretnog pitanja, već oko pravila koja upravljaju regijom. U takvom rivalstvu, svaka sekundarna kriza – rat u Gazi, dešavanja u Libanu, budućnost Sirije – postaje instrument za unapređenje glavnog narativa.
U sukobu Turska-Izrael, ovaj glavni narativ može se formulisati na sljedeći način:
• Turski narativ: Izrael vrši redizajn Bliskog istoka putem rata, naseljavanja, demografskih promjena i nametanja novih sigurnosnih aranžmana. Turska, kao pretendent na liderstvo u islamskom svijetu i kao akter oblikovanja regionalnog poretka, ima obavezu da obuzda ovaj model.
• Izraelski narativ: Turska pod vodstvom Erdogana pokušava obnoviti Osmansko carstvo putem uticaja u arapskim zemljama, podrške islamističkim grupama i prijetnji postojanju Izraela. Izrael mora spriječiti da Turska postane „drugi Iran“.
U ovom okviru, Gaza, Liban i Sirija nisu samo „bojišta“, već pozornice za potvrđivanje narativa.
Sirija: zona kontakta, a ne izvor krize
Površne analize često predstavljaju Siriju kao glavno žarište napetosti između Turske i Izraela. Međutim, podaci pokazuju da je Sirija prije zona kontakta (contact zone) nego motor eskalacije. Obje strane u Siriji imaju direktne linije kontakta (turske snage na sjeveru, izraelske snage na Golanskoj visoravni) i zajedničke zabrinutosti (poput iranskog uticaja i kurdskih grupa). Ipak, upravo ovaj „direktni kontakt“, zahvaljujući postojanju mehanizama obuzdavanja (vojna koordinacija, indirektni komunikacijski kanali), do sada nije doveo do nekontrolisane krize. Ključna poenta je da Sirija za Tursku nije cilj, već scena. Ankara ne teži sukobu s Izraelom u Siriji, već sprečavanju učvršćivanja izraelskog modela u toj zemlji. Zato, čak i kada turski zvaničnici govore o „nepostojanju želje za konfrontacijom s Izraelom u Siriji“, istovremeno proširuju izraelski dosije na Liban i Palestinu.
Liban: front koji stvara presedan
Liban je važniji od Sirije iz nekoliko razloga:
Prvo, priroda sukoba: Izrael se u Libanu ne suočava sa slabom državom, već s Hezbollahom – najmoćnijim nedržavnim akterom u regionu. Uspjeh Izraela u nametanju novih sigurnosnih aranžmana Libanu (uključujući razoružavanje Hezbollaha) stvorio bi presedan koji bi se mogao ponoviti u Siriji, pa čak i na Zapadnoj obali.
Drugo, reakcija Turske: Ankara je upravo na ovom pitanju pokazala osjetljivost. Turska je osudila izraelske napade na Liban, naglasila suverenitet i teritorijalni integritet Libana, te u kontaktima između Erdogana i Macrona zatražila proširenje primirja na Liban.
Treće, regionalne posljedice: Ako Izrael uspije uspostaviti stabilne aranžmane u Libanu, taj model će se pretvoriti u „novu doktrinu“ suočavanja s regionalnim prijetnjama. Turska ne želi da se takav presedan učvrsti, jer bi sljedeće na redu mogle biti „snage bliske Turskoj“ u Siriji ili Iraku.
Stoga, Liban za Tursku nije humanitarna periferija; to je test da li Izrael može iz rata proizvesti nove političko-sigurnosne aranžmane.
Palestina: front legitimiteta i mobilizacije
Palestina je vjerovatno najvažniji front u ovom rivalstvu, ali ne iz razloga koji se obično pretpostavlja. Nije riječ samo o „moralnoj solidarnosti Turske s Palestincima“. Palestina za Tursku ima tri strateške funkcije:
a) Regionalna legitimacija: U rivalstvu sa Saudijskom Arabijom i Iranom za liderstvo u islamskom svijetu, Palestina je stalni adut. Što Turska aktivnije brani Palestinu, to više učvršćuje svoju poziciju pretendenta na liderstvo.
b) Pritisak na javno mnijenje islamskog svijeta: Mobilizacijom javnog mnijenja u arapskim i islamskim zemljama, Turska može preoblikovati politički prostor u svoju korist. Zemlje koje su normalizirale odnose s Izraelom (poput UAE i Bahreina) dolaze pod pritisak javnosti.
c) Ograničavanje prostora za političko povlačenje Turske: Što je retorika Ankare o Palestini oštrija, to je veća cijena povlačenja ili kompromisa s Izraelom. To je svojevrsna „samopostavljena strateška zamka“, ali svjesno izabrana: Turska radije prihvata tu zamku nego da bude označena kao „izdajnik palestinske stvari“.
Zaključak: precizna formulacija krize i budući scenariji
Precizna formulacija krize Turska-Izrael može se svesti na jednu rečenicu: Sirija je zona kontakta; Liban je zona stvaranja presedana; Palestina je zona legitimiteta i mobilizacije. Sve dok su ova tri fronta istovremeno aktivna, sukob Turska-Izrael neće se posmatrati kao bilateralna kriza, već kao rivalstvo oko definisanja poretka nakon regionalnih ratova.
Na toj osnovi mogu se zamisliti tri scenarija:
Prvi scenarij (najvjerovatniji): višefrontno rivalstvo uz međusobno obuzdavanje bez neposrednog direktnog rata. U ovom scenariju strane ulaze u fazu međusobnog obuzdavanja: eskalacija narativa prijetnje, rivalstvo oko aranžmana u Siriji, diplomatski i pravni pritisak Turske na Izrael, te pokušaj Izraela da „tursku prijetnju“ uključi u vlastiti sigurnosni diskurs.
Drugi scenarij: povezivanje frontova Libana i Palestine sa Sirijom i nagli porast trenja. Ako rat u Libanu dovede do stabilnih aranžmana razoružanja i restrukturiranja suvereniteta, a istovremeno na Zapadnoj obali dođe do novog talasa naseljavanja ili krize zatvorenika, Ankara će biti pod većim pritiskom da pređe s retorike na indirektne konkretne akcije. U ovom scenariju sukob se pomjera s „spora oko Sirije“ na „sukob oko modela dominacije i legitimiteta u cijelom Levantu“.
Treći scenarij (manje vjerovatan kratkoročno): direktna konfrontacija država. Takav scenarij zahtijeva istovremeno prelazak više pragova: kolaps mehanizama obuzdavanja u Siriji, veliki simbolički događaj u Gazi ili Libanu, te prelazak diskursa o „turskoj prijetnji“ iz medija u zvanične sigurnosne i operativne politike. Trenutni podaci ukazuju na eskalaciju napetosti, ali još uvijek ne potvrđuju odluku o ulasku u direktni rat.
Indikatori ranog upozorenja uključuju formalizaciju „turske prijetnje“ u izraelskoj sigurnosnoj doktrini, transformaciju libanskog fronta u trajno sigurnosno preuređenje, te prelazak turske retorike s političke osude na opipljive instrumente pritiska (pravne, ekonomske i regionalne koalicije). Na kraju, nivo rizika ovog sukoba ne treba potcijeniti. Ono što se danas smatra „uobičajenom političkom napetošću“ sutra može prerasti u „strukturno rivalstvo sklono eskalaciji“ – posebno ako jedna strana zaključi da druga mijenja pravila igre na njenu štetu. U takvom okruženju, i najmanja pogrešna procjena može gurnuti region u novu fazu nestabilnosti.
Ekskluzivno PISjournal
