Boris Pavelić
PISjournal – Odgovornošću Zorana Milanovića, hrvatski premijer Andrej Plenković mogao se u ponedjeljak u Bosni i Hercegovini predstaviti kao mirotvorac i političar koji ne raspiruje, nego smiruje tenzije, a da, zapravo, niti je tenzije smirio, niti je ponudio prijedlog konkretnog rješenja ma i za jedan ozbiljan problem susjedne zemlje. Jer, ako smo došli do stepena – a jesmo – u kojem se političkim uspjehom smatra već i tvrdnja kako Hrvatska priznaje da u Srebrenici jeste počinjen genocid, tada je jasno da se Plenkovićev boravak u Bosni i Hercegovini ne može smatrati demonstracijom napretka, nego dijagnozom političke bolesti koja u Bosni i Hercegovini, nažalost, prijeti već i fatalnim ishodom.
Istina je, naravno, da Plenkovićev način političkog govora, u usporedbi s onim hrvatskog predsjednika, smiruje. Za razliku od Milanovića, balkansko-trumpovsko-dodikovske inačice savremenih političara XXI stoljeća koji ugrožavaju i demokratiju i mir, Plenković je tradicionalan građanski političar desnog centra, vjeran vrijednostima parlamentarne demokratije kakva je u Evropi izgrađena poslije Drugog svjetskog rata. On vjeruje u koncept političke korektnosti, i poštuje ga koliko mu to njegova politička pozicija dopušta. Trudio se, uvelike vjerovatno i uspio, pogasiti najžešće požare što ih je u susjednoj zemlji užgao Milanović, koji je sa svojih nekoliko izjava, hotimice ili ne, pokušao survati u ambis cijelo nasljeđe dobrih odnosa što su ih od 2000. godine, u nezahvalnim okolnostima, izgradili Stjepan Mesić i Ivo Josipović, pa čak i neke HDZ-ove vlade. Plenković je, nadajmo se, uspio bar primiriti to razaranje koje je, poput barbarina iz mračne budućnosti, započeo Zoran Milanović.
Plenković je možda uspio čak i nešto više od toga: upozoriti na važnost poštovanja nijansi i malih razlika u Bosni i Hercegovini. Bosna i Hercegovina je filigranski ispletena zemlja, i samo filigranski pažljiva politika mogla bi u njoj zadovoljiti svakoga – u tome i jeste nezasluženo “prokletstvo” Bosne i Hercegovine: da njezini političari nisu dorasli, zasigurno hotimice, vezenju toliko šarolikog tepiha kakav je njihova domovina. Političari u Bosni i Hercegovini, a ništa manje i oni oko nje, grubi su i vođeni kolektivističkim principom nacije koji ne brine ni za kakve drukčije i manje socijalne oblike, od teritorijalnih mikrozavičaja, preko povijesnih do unutaretničkih i kulturoloških formi, i zato je politika u Bosni i Hercegovini tako fatalno pogubna za vlastitu zemlju. Plenković je možda čak i prvi političar iz susjedstva koji je u Bosni i Hercegovini spomenuo kako je “važno imati osjećaj za nijanse i realnosti”, te koji je istaknuo važnost kategorije nažalost posve nepoznate u balkanskoj politici – kategorije “džentlmenskog dogovora”. Uistinu: da su, i kada bi, političari u regiji i u Bosni i Hercegovini imali sposobnosti da poštuju “osjećaj za nijanse i realnosti”, te kada bi znali postizati i poštovati “džentlmenske dogovore”, svima bi nam bilo mnogo, mnogo bolje.
Problem je, međutim, u tome što ni sam Plenković nije pokazao takve sposobnosti u Bosni i Hercegovini . Štaviše, njegov nastup – usprkos pomirljivom i odmjerenom govoru punom uvažavanja – nije odisao političkom iskrenošću. Jer, kakav je to “osjećaj za nijanse i realnosti” – doći u zemlju u kojoj član Predsjedništva najavljuje secesiju, pa ne reći o tome ni riječi, nego tražiti da drugi partner, koji uznemireno traži načina da tu istu zemlju održi na okupu, i tebi napravi ustupke? To niti je džentlmenski, niti je realno – osim u smislu grube ‘realpolitike’ na kakvu smo navikli – niti signalizira ikakav “osjećaj za nijanse”; štaviše.
Plenković je, naime, od Bakira Izetbegovića izrijekom tražio političke ustupke HDZ-u BiH kako bi se postigao dogovor o Izbornom zakonu po volji Dragana Čovića. Hoće se, kao što se zna, rješenje koje će do kraja etnicizirati izbor člana Predsjedništva BiH: da Hrvati sami biraju svog predstavnika. Plenković je beziznimno podržao taj zahtjev, a da istodobno nije pozvao HDZ BiH da učini ustupke koje zauzvrat traži SDA, i deblokira institucije Federacije BiH. Kad bi SDA popustio, tvrdi Plenković, relaksirali bi se odnosi najprije unutar Federacije BiH, a “džentlmenski dogovor između Bošnjaka i Hrvata”, predviđa Plenković, poboljšao bi i odnose sa Srbima, pa bi profunkcionirala sva tijela vlasti. Pritom je, kaže Plenković, važno imati osjećaj za nijanse i realnosti, a “to shvaća i Izetbegović”.
Milorada Dodika Plenković nije izrijekom spomenuo. Sve što je o njegovom aktuelnom razgrađivanju vlastite države rekao jeste općenita izjava kako “Hrvatska ni u kom slučaju ne želi vidjeti bilo kakve separatističke tendencije u BiH”. Problem je međutim u tome što Hrvatska, zajedno s cijelim svijetom, “takve separatističke tendencije” upravo gleda; štaviše, ne samo tendencije, nego vrlo konkretnu, razrađenu i efikasnu politiku: Narodna skupština Republike Srpske izglasala je vraćanje svih državnih nadležnosti na RS, a Dodik je izjavio kako je takva odluka za Vladu RS “sveto pismo”, i da će Vlada, ne bude li provodila zaključke parlamenta, biti promijenjena. A Hrvatska, eto, “ni u kom slučaju ne želi vidjeti bilo kakve separatističke tendencije u BiH”. Bilo bi smiješno da nije tragično: Plenković se tom izjavom pokazao kao političar koji, ako i ima “osjećaj za nijanse”, nema sluha za tutnjavu ni oka za rušenje. A pritom još i tvrdi kako bi dogovor o etniciziranju izbora Predsjedništva BiH “poboljšao odnose sa Srbima” – pa otkud to samo zna, i gdje su za to jamstva?
I zato je sva prilika da njegov pomiriteljski posjet Bosni i Hercegovini neće pomiriti ništa: jer nije nastupio uravnoteženo, s “osjećajem za nijanse i realnosti”, i nije rekao kako stvari stoje. Nije imenovao istinski problem – utoliko valja primijetiti da nije demantirao Milanovićevu tvrdnju kako “nije Dodik problem u BiH” – a problemom je predstavio, niz dlaku Čoviću, ono što možda može biti stvar “osjećaja za nijanse i realnosti”, ali zasigurno nije pitanje od opstanka države, ma što tvrdio Dragan Čović: način izbora hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Taj problem, uostalom, dio je mnogo šireg problema izbornog zakonodavstva u Bosni i Hercegovini, o kojem je svoj sud dalo nekoliko evropskih instanci, od Venecijanske komisije Vijeća Evrope do Evropskog suda za ljudska prava. Taj širi kontekst Plenković nije ni spomenuo, što može pobuditi dodatnu sumnju u iskrenost njegovih dobrih namjera, naročito da se zna da hrvatski predstavnici u Bruxellesu aktivno lobiraju samo za HDZ BiH, a nipošto – katkad čak njemu i u korist – protiv Dodika.
A opet, nije sve to ni naročito čudno: teško je bilo od Plenkovića očekivati više. On je predsjednik HDZ-a, i ma koliko možda osobno i bio prosvjećeniji od vlastite stranke, mnogo ga snažnije veže njezino institucionalno i političko pamćenje. Plenković, a ne Zoran Milanović, istinski je nasljednik Franje Tuđmana, ne treba to nikada zaboraviti. Milanović se upinje, politički nezrelo i štetno, da Plenkoviću preotme taj status, i time hrvatsku politiku degradira na moralnu razinu velikosrpskog ekstremizma, ali sve dok se najvažniji hrvatski političari budu nadmetali u tome ko će držati monopol na Tuđmanovo nasljeđe, za Bosnu i Hercegovinu neće biti dobro. Da je Plenković sposoban iskočiti iz vlastitog političkog okvira, i da je htio uistinu izliječiti brazgotine koje je Milanović susjednoj zemlji svojim sramotnim izjavama nanio, rekao bi, u najmanju ruku, da Hrvatska, uza sve ostale presude, priznaje i presudu Haškog suda za Herceg-Bosnu, te da s bošnjačkom politikom želi odnose prijateljstva utemeljene na cijeloj istini.
Potom bi Plenković javno pozvao Dragana Čovića i HDZ BiH da pričekaju sa zahtjevom za legitimnim predstavljanjem dok Bosna i Hercegovina i Hrvatska, zajedno s EU i SAD, ne zaustave i zauvijek pokopaju separatistički projekt Milorada Dodika. E, to da je Plenković rekao, njegova bi posjeta uistinu postala posjeta pomirenja i izlječenja, pa čak, možda, i novog početka. Ali, eto, nije. Stoga možemo rezignirano zaključiti kako će Hrvatska nastaviti svoju nepoštenu politiku javnog optuživanja bošnjačke kooperativne, a implicitnog podržavanja dodikovske separatističke politike. Time je, žalibože, Plenković zabrinutim susjedima lakonski, ako ne i cinično poručio: “Bolje ništa nego išta.”
