Admir Lisica
Autor je magistar historije, istraživač u oblasti regionalnih političkih odnosa, međunarodnih politika i dijaspornih zajednica. Doktorant je na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.
PISjournal –Historija bošnjačkog naroda od početka do kraja dvadesetog stoljeća isprepletena je mnogobrojnim iskušenjima koja su bitno utjecala na razvoj nacionalnog identiteta Bošnjaka.Bošnjaci
Nekoliko promjena državno-pravnih okvira u kojima se nalazila Bosna i Hercegovina, također je doprinijela nacionalnoj dezorijantiranosti Bošnjaka. Ipak, uslijed svih nedaća, Bošnjaci nikada nisu odustali od principa pravde i pravičnosti, posebno prema svojim komšijma drugih nacionalnosti. Koštao je Bošnjake „merhametluk“ ponekad i previše, o čemu svjedoče mnogobojni zločini, genocid i progoni koji su počinjeni nad njima. Koliko su Bošnjaci uvijek spremni da stanu u zaštitu slabijeg i potlačenog posebno govore događaji iz Drugog svjetskog rata, kada su bezbroj puta riskirali svoje živote kako bi od nepravde sačuvali svoje komšije.
Priče o Dervišu Korkutu, koji je riskirao život kako bi spasio sarajevsku Hagadu od pada u ruke fašističkih vojnika ili herojski čin bošnjačke porodice Hardaga koja je spasila jevrejsku porodicu Kavilio, pokazatelj su bošnjačke spremnosti da riskiraju život ukoliko je to cijena potrebna da bi se sačuvali tradicija i životi svojih komšija.
U Srebrenici je ljeta 1941, godine dr. Asim-beg Ćemerlić spasio od sigurne smrti preko 80 Srba, od ustaškog režima. Isto je učinio i izvjesni Bošnjak, Murat Dervišević. Naime, Dervišević je okupio značajan broj Bošnjaka s područja srebreničkog sela Kravice u cilju sprječavanja prodora ustaških snaga prema srpskom stanovništvu. Na zločine nad Jevrejima i Srbima tokom 1941, godine regovali su podjednako bošnjački intelektualci i ruralno stanovništvo, što govori o općoj potrebi Bošnjaka da budu protiv zla.
U kontekstu bošnjačkog doprinosa antifašističkoj borbi posebno se izdvaja niz Muslimanskih rezolucija napisanih od bošnjačke intelektualne elite. Dr. Safet Bandžović u članku pod naslovom „Bošnjaci i antifašizam: rezolucije građanske hrabrosti (1941.) i savremenost“ naglašava da su Bošnjaci, njihovim objavljivanjem, postali “jedina narodna zajednica u Europi koja je javno i sa potpisima tisuća svojih najuglednijih članova, protestirala protiv progona, paljevina, ubijanja, oduzimanja imovine i deportiranja svih ljudi zbog vjere, rase ili nacije, tražeći da država, ako jeste država i ako počiva na pravu i ljudskim principima, mora garantirati prava svih svojih građana.
Kada je riječ o rezolucijama, potrebno je istaći da one nastaju na jesen 1941. godine, ali da cjelokupna ideja nastaje sredinom augusta mjeseca, a čemu su prethodili mnogobrojni ustaški zločini na teritoriji Bosne i Hercegovine. U navedenom članku Bandžović navodi da se, “začetak svim ovim rezolucijama, prije svega Sarajevskoj, smatra se skupštinski zaključak Udruženja ilmije “El Hidaje” od 14. augusta 1941. godine. “El -Hidaje” je pozvala muslimane da se, u duhu islama, klone svakog zlodjela, a državne vlasti da što prije zavedu red i sigurnost. Ovaj stav ima još veći značaj ako se uzmu u obzir izuzetno složene prilike u kojima je rezolucija donesena. Došla je u isto vrijeme kada su neki visoki funkcioneri režima, poput Džafera Kulenovića, uvjeravali javnost da se svi muslimani nalaze u ustaškom pokretu i kada ustaška vlast čini znatne napore da osigura podršku svom režimu.
Prema jednom izvještaju Glavnog stožera Ministarstva hrvatskog domobranstva, iz druge polovine septembra 1941. godine, “Muslimani imaju razvijen osjećaj sažaljenja, pa ni u kom slučaju ne trpe nezgodan i nehuman postupak prema svojim bližnjima, makar ovi bili njihovi vjerski pa i politički protivnici. Smatraju da se želi zavaditi muslimane i Srbe, te da će pobuna Srba dovesti u opasnost živote i imovinu muslimana” te da zato traže da se “žurno uspostave redovna upravna i vojnička vlast, a sadašnje Ustaške organizacije odmah razpuste”.
Od rane jeseni do kraja 1941. pojavljivale su se antifašističke, antiustaške rezolucije bošnjačkih građanskih struktura: Prijedorska rezolucija je obnarodovana 23. septembra; Sarajevska 18. oktobra; Mostarska 21. oktobra; Banjalučka 12. novembra; Bijeljinska 2. decembra i Tuzlanska 11. decembra. Ima indicija da su slične rezolucije donesene i u Bosanskoj Dubici, Visokom i još nekim mjestima.”
Trenutak u kojem nastaju Muslimanske rezolucije jeste period u kojem sile osovine doživljavaju veliki napredak na terenu širom Evrope, te je jedan ovakav istup bio izuzetno hrabar čin posebno znajući na kakav način su nacističke i fašističke snage odgovarali svojim oponentima šitom Evrope. Bošnjaci kao antifašistički narod, nastojao je da pokaže da su vjerske i nacionalne slobode svakog građanina podjednako važne, te da oni neće biti nijemi posmatrači u trenucima kada njihove komšije vode borbu za “život”.
Ekskluzivno PISjournal