PISjournal – Uoči britanskih lokalnih izbora prošlog mjeseca, jedan birač pronašao je na svom kućnom pragu letak lokalne kampanje Reform UK sa sloganom: „Glasajte za Zelene, dobit ćete islamizam.“ Te riječi bile su ispisane preko slike lidera Zelenih Zacka Polanskog, prikazanog poput Janusa s dva lica: jedna polovina prikazivala ga je onakvim kakav zaista jeste, dok je druga bila grubo izmijenjena tako da mu doda dugu bradu i pokrivalo za glavu „bliskoistočnog stila“, spajajući dvije navodno suprotstavljene identitete u jednu sliku.
To je bio samo jedan u nizu koordiniranih napada na Polanskog posljednjih mjeseci, dok se Zelena stranka nametnula kao ozbiljna izborna prijetnja Laburističkoj stranci.
Tvrdnja da Polanskijevi Zeleni zagovaraju „islamizam“ toliko je apsurdna da jedva zaslužuje ozbiljnu raspravu, ali upravo su taj okvir mnogi u britanskoj politici i medijima odlučili usvojiti. Usko povezana s njim bila je još jedna linija napada: tvrdnja da, poput Laburističke stranke pod vodstvom Jeremyja Corbyna, Zeleni pod Polanskim imaju ozbiljan problem s „antisemitizmom“.
Bivši konzervativni ministar u vladi Michael Gove otišao je toliko daleko da je izjavio kako je, u tom kontekstu, „Zack Polanski gori od Jeremyja Corbyna.“ Naravno, Polanski je bio izložen istim kampanjama blaćenja kakvima je Corbyn bio suočen uoči općih izbora 2019. godine.
Možemo ostaviti po strani samu apsurdnost ovih optužbi. Međutim, činjenica da se one vrte oko pojmova „islamizma“ i „antisemitizma“ sugerira da su, barem prema vladajućoj ortodoksiji, te dvije ideologije nekako neraskidivo povezane.
Zaista, kada bismo danas postavili pitanje: „Ko je kriv za porast antisemitizma?“ u Britaniji, vlasti bi nas mogle navesti da povjerujemo kako su odgovor – „islamisti“.
Allison Pearson iz Telegrapha, na primjer, vrlo je jasno napisala da „svi znamo ko je kriv za porast antisemitizma – a to nije Izrael.“ Prema njenoj procjeni, porast antisemitizma rezultat je „čira islamskog ekstremizma.“
Naravno, Pearsonin autoritet po ovim pitanjima nikada ne bi bio doveden u pitanje, budući da svoje stavove iznosi u „listu od posebnog ugleda“, čiji su novi vlasnici nedavno predstavili uredničke smjernice među kojima se nalazi i apsolutna odanost izraelskoj perspektivi u izvještavanju o Palestini.
S obzirom na sve šire tumačenje operativne definicije antisemitizma u velikim britanskim institucijama, više nije potpuno nezamislivo da bi i samo muslimansko vjeroispovijedanje jednog dana moglo biti klasificirano kao „antisemitizam“.
Na taj način bi krajnje desničarski koncept „muslimanskih osvajača“ konačno bio u potpunosti razvijen. To bi predstavljalo izuzetno zanimljiv odjek prošlosti, budući da je franački hroničar Fredegarije još 658. godine prizivao sličnu sliku „obrezane horde“ koja će, prema proročanstvu, poraziti bizantijske snage – misleći pritom na muslimane u Maloj Aziji.
Slična slika može se pronaći i u zaključcima Sabora u Toledu iz 694. godine, gdje je kralj Egika upozoravao na muslimansko napredovanje u Sjevernoj Africi, usred raširenih antisemitskih optužbi da se „Jevreji, ogorčeni represivnim mjerama poduzetim protiv njih, spremaju pomoći novim varvarskim hordama koje nadiru s Istoka.“
Svakako je primamljivo dalje razvijati ovu temu. Kada bi neki kritičar Allison Pearson napisao članak u kojem bi za porast islamofobije – koja je posljednjih godina dostigla zabrinjavajuće razmjere – okrivio „judaistički ekstremizam“, kakva bi bila reakcija?
Da li bi New York Times, još jedan „list od posebnog ugleda“, ikada mogao objaviti takav članak, kada sada zna da može izazvati ozbiljne reakcije čak i zbog rijetko preciznog izvještavanja o nekim objektivnim činjenicama vezanim za groteskno i sistematsko zlostavljanje palestinskih zatočenika?
Nije teško uočiti kojoj svrsi služi tvrdnja da „islamizam“ vodi ka „antisemitizmu“. Potonji pojam, između ostalog, označava demonizaciju Jevreja, pa je zaista izvanredno posmatrati nekoga poput Pearson kako se protiv toga navodno bori tako što demonizira muslimane, prikazujući ih kao islamske ekstremiste koji su, navodno, glavni uzrok porasta antisemitizma u Britaniji.
Ako prihvatimo takvu sliku stvarnosti, šta bi se dogodilo kada bi neko s „druge strane“ rasprave ustvrdio da optužbe za antisemitizam nisu samo pogrešne, već da su same po sebi inherentno islamofobne?
