Osman Softić monarhije
Autor ovog teksta se bavi istraživanjem savremenih islamskih pokreta, međunarodnih odnosa, Bliskog istoka i islama u Jugoistočnoj Aziji.
PISjournal – Suština američke velike strategije (US grand strategy) na Bliskom istoku može se svesti na nekoliko jednostavnih postavki ili ciljeva.
Te postavke su osnaživanje Izraela kao regionalnog hegemona ili žandara koji će sve arapske i muslimanske zemlje regije kontrolirati u ime gazde iz Washingtona. Izrael je naprosto strateški važan za američku politiku kao što je bio važan za kolonijalnu Veliku Britaniju.
To je svojevremeno potvrdio i tadašnji kongresman a donedavno predsjednik Joseph Biden, kada je izjavio da je Izrael najvrijednija američka investicija i kada ne bi postojao Izrael bilo bi ga nužno izmisliti. Druga postavka američke politike je sprečavanje iranskog utjecaja i utjecaja onih snaga na Bliskom istoku koje Iran vojno podržava a koje poznajemo kao osovina otpora (Axis of Resistance). Krajnji cilj američke grande strategije je spriječiti pojavu izazivača izraelsko-američkih interesa u regiji, bilo u obliku jedne snažne regionalne sile poput Irana, koja bi težila uspostavi hegemonije, u suprotnosti sa američkim interesima, ili pak saveza nekoliko država koje bi bile antagonistički opredijeljene prema Washingtonu.
Zbog toga je Washington zadovoljan da je Izrael oslabio, iako nije u potpunosti eliminirao, oružanu grupu Hizbullah u Libanu, koja se smatrala najmoćnijom regionalnom nedržavnom oružanom formacijom. Drugi uspjeh sa tačke gledišta Washingtona i Izraela je eliminacija sirijskog režima Bashara Al Assada koji je omogućavao postojanje kopnenog koridora od Irana, Iraka i Sirije, preko mediteranske obale i Damaska do Libana i do okupirane Zapadne obale Palestine, preko Jordana, gdje u novije vrijeme sve više jača oružani otpor izraelskim okupacionim snagama ali i protivljenje Palestinskoj upravi (PA) koju predvodi Mahmud Abbas, koji je konsolidirao svu moć kao šef Fataha, PLO-a i PA-a, u svojim rukama, potpomognut uskom klikom lojalista koji služe kao izvođači radova za lakše održavanje izraelske okupacije, koji se pritom bogate na muci palestinskog naroda.
Palestinska uprava je već odavno izgubila legitimitet među običnim Palestincima i zato se Abbasov, možemo slobodno kazati kvislinški režim, štiti paravojnim sigurnosnim jedinicama od svojih građana. Sigurnosni aparat PA-a (PASF) ima preko 80,000 naoružanih pripadnika. Obučili su ih i opremili i dakako finansirali Washington, London i Brisel, sa ciljem održavanja reda i sprečavanja svake vrste otpora izraelskoj okupaciji. To je činjenica koju često gubimo iz vida kad slušamo palestinske funkcionere kako retorički osuđuju Izrael a u principu oni služe kao utjerivači izraelske volje među Palestincima.
Za tu svoju ulogu imaju privilegiran položaj, slobodu kretanja, ubiranja poreza i lagodnog života pod zaštitom Izraela. Kao reakcija na ovakvu politiku Palestinske uprave u toku protekle godine došlo je do ozbiljne pojave oružanih grupa koje predstavljaju sigurnosnu prijetnju za okupacionu silu Izrael. Oružane grupe otpora kao što su Dženinske Brigade, posebnu su aktivne u palestinskim izbjegličkim naseljima na sjeveru (Jenin). Ove grupe opasne su i za Abbasovu podaničku upravu koja podsjeća na Vichijev režim za vrijeme njemačke okupacije Francuske u toku drugog svjetskog rata. Bez jasnog razumjevanja ovih prilika nemoguće je u potpunosti razumjeti ni uzroke Potopa Al Aqsa, Hamasovog napada na Izrael koji je izveden 7. oktobra 2023., niti je moguće razumjeti otpor Brigada Al Qassam, oružanog krila Hamasa, palestinskog pokreta otpora, koji traje i danas, unatoč izraelskom genocidu i potpunoj destrukciji Gaze.
Sirija je danas podijeljena na nekoliko sfera utjecaja između SAD-a, Turske i Izraela. Iran je u Siriji izgubio donedavni utjecaj i to je možda najveći regionalni gubitak za Iran, ali još više za pokret otpora u Libanu i Palestini. S druge strane, Sirija je za Iran bila i veliko finansijsko opterećenje, tako da Iran danas ima mogućnost da konsolidira svoju unutrašnju situaciju i resurse preusmjeri ka efikasnijem rješavanju domaćih ekonomskih poteškoća i posveti više pažnje suzbijanju eventualnih separatističkih težnji nekih terorističkih grupa koje već duže vrijeme pokušavaju eksploatirati multietnički karakter Irana kako bi rasplamsali etnonacionalističke i separatističke težnje u nekim provincijama poput Azerbejdžana na sjeveru ili Sistana-Balučistana na jugoistoku Irana, ili pak kurdskih separatista bliskih Radničkoj partiji Kurdistana (PKK), koje iranski neprijatelji pokušavaju insrumentalizirati kako bi iznutra oslabili koheziju Islamske republike i njene vlasti i izazvali građanski rat u Iranu i balkanizaciju ove najznačajnije države u Zapadnoj Aziji, koja jedina stoji kao ozbiljna prijetnja na putu uspostave izraelske dominacije regionom.
Varaju se oni koji misle da američku politiku kreiraju američki predsjednici, bez obzira koliko se danas Trumpu pripisuju neke odluke koje je donio ili se zbog njegovih namjera koje je u svom flambojantskom i bezobraznom, za neke neukusnom a za neke zabavnom stilu, obznanio, danas histerično protive liberalno orinjetirani komentatori i mediji širom svijeta koji su navikli na uvijene, prikrivene, licemjerne i hinjske poruke iz Bijele kuće.
Čak je i John Bolton, pronunisrani proizraelski neocon američkog establišmenta i ratnohuškač, a bivši Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost, koji je, navodno, imao presudan utjecaj na Trumpa kada je naredio asasinaciju generala Kasima Sulejmanija, nedavno izjavio kako Americi uistinu treba Grenland. Bolton se složio da je Americi potreban ovaj otok zbog strateškog značaja u budućem duelu sa Rusijom i Kinom u Arktiku i rijetkih metala kojim obiluje.
Na Granlandu ima više od 40 vrsta od 50 važnih minerala i metala koji su neophodni za uspješno nadmetanje sa Kinom i Rusijom a koje ove dvije države posjeduju u izobilju. Sve ono što je Trump kazao na sva zvona, Bolton je i sam priznao da se mora učiniti, ali da to ne smije biti, kako je kazao (under the spotlight – pod reflektorima), već tiho i na diplomatski način rješavati. Ovo je samo još jedan dokaz da Trumpu ne zamjeraju ono što čini, jer je to imperativ Amerike kao supersile, već zato što to govori na glas, što je svakako presedan u odnosu na nekadašnju američku politiku korišenja mehke moći (soft power), radi održanja hegemonističke globalne pozicije Washingtona.
U suštni, američka grand strategija kroji se u trustovima mozgova ili fabrikama ideja (think tanks) a kasnije je rafiniraju birokrati koji je pretvaraju od filozofske i idejne osnove u inteligibilnu tehničku i administrativno-političku formu koja se usvaja kao državna politika i prodaje američkoj i svjetskoj javnosti, posebno američkim saveznicima, posredstvom medija i diplomatskog aparata.
Suština američke strategije u arapskom svijetu ili u Zapadnoj Aziji u širem smislu, i dalje ostaje ista. Ta politika podrazumjeva osnaživanje Izraela kao regionalnog američkog žandara, jedine države u regiji koja nema ustav i koja nije definirala svoje konačne državne granice. Izrael je država koja je, najnovija praksa je to pokazala, izuzeta od normi međunarodnog prava kojem se moraju povinovati druge države. Izrael zadržava pravo unilateralne okupacije susjednih država iz sigurnosnih razloga. Tome svjedoči nedavna okupacija sirijske teritorije mimo Golanske visoravni i planine Hermon i kršenja primirja u Libanu, gdje je izraelska vojska ostala prisutna na pet značajnih kota, dok je Libanski Hizbullah, u skladu sa potpisanim primirjem krajem prošle godine, povukao svoje borce i naoružanje sa juga Libana, na sjever preko rijeke Litani, prepustivši granični dio kontroli Libanskih oružanih snaga (LAF).
Libanske oružane snage nemaju ni političko odobrenje niti su osposobljene za bilo kakav oružani otpor Izraelu. Osim toga, LAF je obučavan i finansiran prije svega od strane SAD-a i EU-a kako bi održavao unutrašnji red u Libanu i kontrolirao granicu sa Sirijom. S druge strane, nakon izraelskog bombardovanja Libana, posebno južnih predgrađa Bejruta, u Libanu je konačno, nakon više od dvije godine paralize sistema, izabran novi predsjednik i formirana je nova tehnokratska vlada po volji Washingtona i na zadovoljstvo Tel Aviva i Rijada jer ta vlada nije pod utjecajem Hizbullaha.
Nova politička struktura u Libanu, može se s pravom kazati, danas važi kao pro-američka i pro-Saudijska a najmanje libanska. Pored toga, u libanskom parlamentu postoje i političke snage koje priželjkuju i potajno rade na normalizaciji diplomatskih odnosa Libana sa Izraelom. U Siriji će taj proces ići nešto teže, jer je Izrael praktično okupirao značajan dio Sirije, Tel Aviv je proglasio zonu zabranjenog nadlijetanja i radi na pokretanju Davidovog koridora prema sjveroistoku Sirije koji još uvijek kontroliraju sirijski Kurdi koje podržavaju američke okupacione trupe.
Libanon je nakon potpisivanja primirja sa Izraelom postao američko-saudijski protektorat po mjeri Izraela. Amerika bi krajem ove godine trebala finalizirati projekt izgradnje druge najveće američke ambasade u regiji koja se nalazi na proplancima u blizini Bejruta. Izgradnja tako velike diplomatske misije u minijaturnoj arapskoj državi na Mediteranu, čija je skoro polovina stanovnika kršćanske vjere, iako različitih denominacija, potvrđuje slutnje da Washington planira iz Libana rukovoditi svojom grande strategijom u cijelom regionu Zapadne Azije.
Šutnja arapskih država Perzijskog zaljeva a u mnogim slučajevima i njihovo saučesništvo s Izraelom tokom genocida u Gazi, ne bi trebalo da iznenađuje ozbiljnije posmatrače. Režimi arapskih petrodolarskih monarhija već duže vrijeme su antagonistički opredijeljeni kada se radi o palestinskom pitanju koje ovi režimi smatraju iritantnim problemom koji ih spriječava da postanu otovoreni saveznici Izraela. Pored toga, neki od tih režima već više godina diskretno kultiviraju veze sa Tel Avivom ispod radara i izvan očiju svojih populacija. Ne možemo reći građana, jer se radi o populaciji koja nema građanska prava i sve ono što ta prava podrazumjevaju, osim privilegiranih familija i njihovih lojalista.
Bahrein i UAE ozvaničili su normalizaciju odnosa s Tel Avivom u okviru Abrahamovog sporazuma iz 2020. uz posredovanje SAD-a, druge države, poput Saudijske Arabije i Katara, imale su diskretnije odnose sa Tel Avivom. Rijad, se često opisuje kao arhitekt koji stoji iza normalizacije odnosa iako još nije pristupio sporazumu, a Doha važi kao “posrednik”, u relacijama sa Hamasom. Tokom svog prvog mandata, američki predsjednik Trump upozorio da bi “Izrael bio u velikoj nevolji bez Saudijske Arabije”. S druge strane, izraelski lider Benjamin Netanyahu je kazao kako arapski lideri Izrael vide “ne kao neprijatelja već kao svog najvećeg saveznika”, dodajući kako oni također “žele vidjeti da mi (Izrael) pobijedimo Hamas”.
Pomenute izjave pružaju uvid u ozbiljnu iako neprozirnu mrežu regionalne saradnje koja podupire ratnu mašineriju okupacione sile Izraela. Unatoč iskrenoj podršci palestinskom narodu koja je prisutna u arapskom svijetu i poziva na ekonomski bojkot Izraela, trgovina zemalja GCC-a i Izraela je znatno porasla u periodu nakon početka genocida u Gazi. UAE je najveći arapski trgovinski partner Izraela a trgovina Bahreina sa Tel Avivom porasla je za 950 posto tokom prvih 10 mjeseci genicida u Gazi. “Košer certificirana” roba iz arapskih zemalja sve vrijeme prodire na izraelsko tržište. Brojni brendovi sa sjedištem u UAE-u kao što su Al Barakah Dates i Hunter Foods, zajedno sa saudijskom Durrom (dobavljač šećera), redovno održavaju trgovinske kanale sa Izraelom. Katar, koji podržava Hamas, izvozi sirove materijale za plastiku koja se koristi u izraelskoj industriji. Bahrein je, u namjeri da se dodvori Izraelu, proizvedenu robu u ilegalnim naseljima na okupiranoj Zapadnoj obali Palestine službeno priznao kao izraelske proizvode.
Tužno je da investicije arapskih država zaljeva direktno podupiru širenje izraelskih ilegalnih naselja. Saudijska Arabija, UAE i Katar ulažu novac u investicijski fond Avenue Partners, kojim predsjedava Trumpov zet Jared Kushner, koji iz pozadine i dalje savjetuje Trumpovu administraciju. Uloženi novac slijeva se u Phoenix Holdings, koji financira ključne banke koje opet finansiraju izgradnju jevrejskih naselja na okupiranoj palestinskoj teritoriji. Kada je jemenski pokret Ansarullah (poznatiji kao Houthi) blokirao brodske puteve čiji je teret bio najmjenjen Izraelu kroz Bab Al Mandeb, moreuz na ulazu u Crveno more, 70 posto uvoza hrane u Tel Aviv bilo je prekinuto. Kako bi pritekli u pomoć Izraelu, arapske države zaljeva, posebno UAE, brže bolje su uspostavile kopneni logistički koridor od Dubaija do Tel Aviva, preko Saudijske Arabije i Jordana.
Bahrein je čak odredio svojue luke kao alternativna transportna čvorišta za izraelsku robu koja je namijenjena Izraelu, a koja stiže iz Indije i Kine. Za to vrijeme, Izrael ponovo uvodi blokadu Gaze nakon prekida prve faze primirja i spriječava ulazak humanitarne pomoći, lijekova, montažnih kuća, bolnica i hrane. Posljedica blokade je izgladnjavanje Palestinaca i tihi genocid, dok istovremeno nastavlja sa bombardiranjem civilnog stanovništva. Saudijski kralj Fejsal je 1973. Bio ključni vladar koji je podržao bojkot nafte zapadnim državama zbog njihove podrške izraelskoj okupaciji arapskih teritorija. Današnji vlastodršci bogatih arapskih zemalja učestvuju u genocidu pružajući logističku podršku Izraelu u genocide koji IDF provodi u Gazi i reprsiji, ubijanju i protjerivanju koje u blažoj formi također čini na istoku okupirane Palestine.
Prošlog petka, jedan prijatelj mi je poslao lijepu hutbu koju je službeni departman za vjerska pitanja vlade jedne arapske monarhije u kojoj on živi uputio imamima širom ovog Emirata kako bi je pročitali na džuma namazu. Hutba je posvećena islamskom značaju ukazivanja poštovanja prema starijoj braći. Kakve li ironije, pomislih, dok se sa mimbera ove arapske monarhije govori o važnosti poštovanja prema braći, u isto vrijeme, prema braći i sestrama Palestine ista ova vlada pomaže dželatima da palestinski narod nestane. Valjda se nadajući, da će time i problem i prepreka za još bližu suradnju sa Izraelom prestati.
Od samog početka izraelskog genocida u Gazi, Abu Dhabi je osnažio svoje strateške vojne odnose s okupacionom državom. Državni odbrambeni gigant UAE EDGE posjeduje vlastite dionice u izraelskim vojnim korporacijama Rafael i Israel Aerospace Industries (IAI), kompanije koje se bave opremanjem emiratskih aviona u vojne svrhe. U Emiratima djeluju 34 izraelske kompanije za namjensku industriju (defense) a IDEX 2025, izložba oružja, bila je glavna platforma za sklapanje poslova ove arapske države sa okupacionom vojskom Izraela.
S druge strane, iako Saudijska Arabija još uvijek nije formalizirala svoje odnose sa Izraelom (nije pristupila Abrahamovom sporazumu), Rijad svoje veze sa Izraelom već duže vrijeme kultivira i održava indirektnim kanalima. Rijad je kupac izraelskih oružanih sistema i projektila TOW, ali posrednim putem, preko američkih ispostava izraelskog Elbit Systemsa. Drugi primjer je kupovina nadzornih dronova iz Južne Afrike koji se rastavljaju i ponovo sklapaju u Saudijskoj Arabiji kako bi se prikrilo izraelsko porijeklo ovih proizvoda.
Zanimljivo je da je i Katar, država koja podržava Hamas i koja (uz odobrenje i na preporuku SAD-a) pruža utočište političkim vođama ove palestinske organizacije, odnedavno intenzivirao svoju vojnu koordinaciju sa Tel Avivom. Doha nije prekinula kupovinu rezervnih djelova za svoje tenkove i druga oklopna vozila i zračne tankere od izraelskih dobavljača. Štaviše, oružane snage Katara uzele su učešće u združenim vojnim vježbama zajedno sa Izraelom i drugim arapskim državama zaljeva, uključujući i vježbe koje su provedene u Grčkoj.
Pored vojnih i ekonomskih odnosa sa Izraelom, arapske zemlje zaljeva omogućavaju protok dostave oružja u Izrael pružajući Izraelu svoju logističku podršku. Pošiljke američkog oružja u Izrael prolazile su kroz Saudijsku Arabiju, Bahrein i Katar. U Dohi se nalazi najveća američka zračna baza Al-Udeid. Štaviše, treba imati u vidu činjenicu da se u Kataru nalazi i sjedište Američke centralne komande (CENTCOM). Preko Katara i Kipra vrši se transport američkog oružja i vojne opreme u Izrael, kako bi se izbjeglo direktno praćenje letova. Međunarodni aerodrom u Dubaiju postao je usputni hub za izraelske rezerviste iz Azije. Koordinacija se odvija preko izraelskog konzulata u Dubaiju. Vlasti Emirata također organiziraju odmor i rehabilitaciju izraelskih trupa između bitaka, a jevrejske organizacije u Dubaiju se brinu o njezi pripadnika okupacione izraelske vojske za vrijeme njihove rehabilitacije ili predaha između vojnih operacija (različitih faza genocida).
Početkom aprila 2025. izraelski ministar energetike Eli Cohen obznanio je planove za izgradnju regionalnog naftovoda koji će se protezati od grada Aškelon do Saudijske Arabije, preko izraelske luke Eilat. Radi se o konkretizaciji projekta o kojem sam više puta pisao u bošnjačkom portalu Stav, koji je sastavni dio ekonomskog koridora Indija-Bliski istok-Evropa (IMEC), a koji je predviđen kao alternativa daleko ozbiljnijoj kineskoj inicijativi Pojas i put (BRI). IMEC je zvanično najavljen u New Delhiju za vrijeme sastanka grupe zemalja G20 u septembru 2023.
SAD snažno podržava IMEC a trebao bi se protezati preko teritorije UAE-a, Jordana i okupirane Palestine (današnjeg Izraela). Idejni arhitekt projekta je američki akademik Michael Tanchum. Naučni rad u kojem je detaljno predstavljena vizija projekta IMEC objavljena je prije nekoliko godina za vrijeme njegovog akademskog boravka na jednom univerzitetu u Singaporu. Bivši američki predsjednik Joe Biden ga je objavio kao američko-indijsku viziju tek nekoliko godina kasnije, iako smo i sami o tome pisali puno ranije nego je IMEC počeo cirkulirati u vdašnjemm javnom diskursu i medijima. Portal Axios otkrio je informacije o tajnom sastanku u Bahreinu 2024. između načelnika izraelske vojske Herzi Halevija i visokih vojnih zvaničnika Bahreina, Saudijske Arabije, UAE-a, Jordana i Egipta. Pod nadzorom Centralne komande SAD-a.
Tema i fokus samita bile su konsultacije o tome – kako suzbiti iransku odmazdu protiv Izraela i spriječiti dotok oružja u Gazu iz Iraka, od pripadnika pokreta otpora. Uloga Bahreina u spriječavanju snabdjevanja dotoka oružja snagama koje se bore protiv Izraela zapravo je bila ključna. Nasser bin Hamad, treći u hijerarhijskom redu lider Bahreina, otvoreno je tada kazao da je njegova zemlja spremna učestvovati u odbrani Izraela ometanjem iranskih operacija, u koordinaciji sa Petom flotom SAD-a, koja je permanentno stacionirana u Manami.
Neki analitičari smatraju da bi Tel Avivu moglo biti odobreno da ima stalni pomorski pristup strateškim vodama Perzijskog zaljeva. Sigurnosna konvergencija Izraela i njegovih arapskih saveznika u zemljama zaljeva, u stvari, predstavlja široko otvorenu ulaznu kapiju za prodor izraelskih tehnologija u infrastrukturu zemalja Perzijskog zaljeva. Bahrein je u velikoj mjeri usvojio izraelske sisteme koje koristi protiv bespilotnih letelica kao i intrumenata za satelitski nadzor i kibernetičku sigurnost. Crescent Technologies iz Maname i izraelski CyberArk čine okosnicu zajedniče suradnje u pomenutim oblastima.
Bez obzira na zvanično proklamirane vladine stavove i javno ponašanje, a ponekad i teatralne verbalne osude Izraela koje cirkuliraju društvenim mrežama, a koje je posebno usavršio jordanski kralj Abdullah II, jedan od najvjernijih saveznika Izraela, te unatoč periodičnim izjavama u znak podrške Palestini, kako bi na taj način, koliko toliko, ublažili gnjev naroda nad kojim vladaju a koji je gnjevan zbog izraelskog geocida u Gazi, arapske zaljevske monarhije su već dobrano umrežene u izraelsku mrežu i sastavni su dio genocidne strategije Tel Aviva.
Pomoću trgovine, investicija, ugovora o nabavci oružja, preko obavještajne saradnje i izgradnje zajedničke energetske i telekomunikacijske infrastrukture, arapske zaljevske države su postale ne samo saučesnici već i izravni sudionici genocida koji Izrael već više od 17 mjeseci provodi u Gazi. Bez ovog saveza i podrške koju bogate arapske zemlje pružaju Izraelu, a koje ga okružuju. Taj savez utemeljen je prije svega na ekonomskim interesima ali i na percepciji zajedničke prijetnje od strane zajedničkog neprijatelja, Irana, i pripadnika pokreta otpora izraelskom ekspanzionizmu, agresiji i genocidu, čiji je Hamas sastavni dio.
Bliska suradnja arapskih konzervativnih režima sa Izraelom također je motivirana nastojanjima arapskih vladara koje Izrael posmatraju kao svog zaštitnika u opstanku na vlasti. Ovaj paradoksalni i zastrašujući odnos Arapa prema Izraelu, omogućio je cionističkom režimu neometano vođenje rata za ekspanziju u Zapadnoj Aziji u cilju stvaranja velikog Izraela, uključujući genocid u Gazi. Pitanje je samo trenutka, kada će Izrael posegnuti i za teritorijem i resursima svojih arapskih saveznika. Tada im niko neće priteći u pomoć.
monarhije monarhije monarhije monarhije monarhije monarhije monarhije monarhije
monarhije monarhije monarhije monarhije monarhije monarhije
Ekskluzivno PISjournal
