Joseph Massad
Režimi u arapskom svijetu uvijek su vlastite interese stavljali ispred interesa palestinskog naroda
Posljednjih mjesec dana, izraelski čelnici aktivno nastoje postići bliže odnose i saveze s arapskim zemljama, uključujući zaljevske države, ali i Maroko i Sudan.
To su države koje su, kako nam kažu, napokon ugledale svjetlo i shvatile da je Izrael, za razliku od Irana, njihov prijatelj a ne neprijatelj.
To se predstavlja kao nekakva velika promjena u stavu arapskih režima, koji su naizgled uvijek izbjegavali odnose s Izraelom u interesu obrane Palestinaca.
To je uvijek bila fikcija. Većina arapskih vođa 20. stoljeća i vladajuće obitelji održavali su srdačne odnose s Izraelom i, prije njega, cionističkim pokretom.
Lažni narativ
Lažni narativ otpora predstavljali su i arapski režimi, kao i Izraelci. Širili su taj narativ proizraelski arapski intelektualci, koji tvrde da su njihovi režimi nepravedno odbacili Izrael ili čak išli u rat s njim na zahtjev Palestinaca, a ne u vlastitim nacionalnim i režimskim interesima.
Ova linija razmišljanja završava tvrdnjom da je sada, konačno, vrijeme da arapske vlade stave svoje interese ispred Palestinaca, kao da su nekada ranije davale prednost palestinskim interesima.
To je nedavno izrazio sudanski vojni zapovjednik Abdel Fattah al-Burhan nakon sastanka s izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom u Ugandi prije dva tjedna. Teško da je to bio prvi takav susret sudanskih i izraelskih dužnosnika.
Tajni preludij dogodio se već 1950-ih, kada su Sudanom još vladali Britanci i Egipćani, a stranka Umma nastojala zadobiti izraelsku potporu neovisnosti Sudana.
Nakon neovisnosti, sudanski premijer Abdullah Khalil i Golda Meir, četvrti izraelski premijer, održali su tajni sastanak u Parizu 1957.
U 1980-im se sudanski predsjednik Gaafar Nimeiri sastao s Izraelcima i isposlovao da oni transportuju etiopske Židove u Izrael gdje će postati kolonijalnim doseljenicima na palestinskoj zemlji.
U novije vrijeme, u siječnju 2016., još sa Omara al-Bashirom na vlasti, ministar vanjskih poslova Ibrahim Ghandour pokušao je ukinuti američke ekonomske sankcije Sudanu nudeći otvaranje formalnih diplomatskih veza s Izraelom. Upitan o svom nedavnom susretu s Netanyahuom i normalizaciji odnosa, Burhanov je odgovor bio da se odnosi s Izraelom temelje na “sigurnosnim i nacionalnim interesima Sudana”, koji su prioritet brpoj jedan.
Povijest veza sudanskih vođa s Izraelom izuzetno je jedinstvena. Doista, arapska suradnja s cionističkim pokretom seže sve do samog dolaska cionističkih dužnosnika u Palestinu.
Srčani odnosi
Bilo je to 3. siječnja 1919., dva tjedna prije početka Pariške mirovne konferencije: Emir Faisal Ibn al-Hussein, tada na krtako kralj Hijaza i kasnije irački kralj, potpisao je sporazum s predsjednikom Svjetske cionističke organizacije Chaimom Weizmannom. Faisal je pristao na stvaranje židovske kolonijalne većine u Palestini, u zamjenu za krunu velikog i neovisnog Arapskog kraljevstva u cijeloj Siriji.
Dok je Faisal francuskim kolonijalnim preuzimanjem lišen sirijskog prijestolja, propao je i sporazum koji su cionisti iskoristili na Pariškoj mirovnoj konferenciji tvrdeći da su za svoje planove dovođenja doseljenika u Palestinu imali saglasnot arapskih vođa.
Da ne bi bio nadmašen od svoga brata, Emir Abdullah iz Transjordanije započeo je cjeloživotnu suradnju s cionistima, u nadi da će mu dopustiti da bude kralj Palestine i Transjordanije, u okviru čega će ostvariti svoje ciljeve pod svojim kraljevstvom. Ta je suradnja dovela do njegovog atentata 1951. godine.
Njegov unuk, jordanski kralj Husein, odobrio je prve tajne sastanke jednog od generala svoje vojske i Izraelaca 1960. godine u Jeruzalemu. Do 1963. godine, on se tajno sastajao s Izraelcima u liječničkoj ordinaciji u Londonu. Do sredine 1970-ih njegovi su se tajni sastanci s izraelskim čelnicima odvijali redovito u Izraelu.
Husseinovo dugo prijateljstvo s izraelskim premijerom Yitzhakom Rabinom (koji je 1948. osobno protjerao palestinsko stanovništvo iz grada Lydde i pokrenuo politiku „polomiti im kosti“ protiv Palestine na Zapadnoj obali i Gazi 1987. godine) bilo je očito tijekom Rabinove sahrane 1994.
Opravdanje koje je Husein koristio za svoje tajne kontakte s Izraelcima bilo je očuvanje njegovog prijestolja, povezano s “nacionalnim” interesom Jordana, ugrožavanim od egipatskog predsjednika Gamala Abdela Nassera, a kasnije i Palestinske oslobodilačke organizacije.
Saveznici Cionista
Osim hašemitskih prinčeva i kraljeva, libanonska Maronitska crkva, kao i desničarske fašističke maronitske vođe poput falangista, udružili su se s cionistima od sredine 40-ih. Taj se savez nastavlja sve do danas, u interesu uspostavljanja sektaške kršćanske republike u Libanonu, po uzoru na židovsku koloniju doseljenika.
Do ranih 1950-ih, tuniski nacionalisti iz stranke Neo Destour (Hizb al Dasturi al Jadid) sastajali su se s izraelskim predstavnicima u Ujedinjenim narodima kako bi im pomogli da dobiju neovisnost od Francuza, prešućujući izraelsku kolonijalnu i doseljeničku narav. Autoritarni čelnik Tunisa Habib Bourguiba održavao je te prijateljske odnose s Izraelom do kraja njegove vladavine 1987. godine.
Šezdesetih godina Izrael je podržao napore Saudijske Arabije u održavanju vladavine imamata u Jemenu protiv republikanaca – Izraelska zračno dopremanje oružja i novca dobro je došlo jemenskim monarhistima.
Najtopliji odnosi u Sjevernoj Africi bili su između Izraela i pokojnog marokanskog kralja Hassana II.
Dok su se izraelski čelnici sastajali s marokanskim dužnosnicima krajem pedesetih, topli odnosi morali su pričekati dok kralj Hassan ne preuzme prijestolje. Od 1960. godine nadalje, Izraelci su tajnim sporazumima s Marokom prebacili marokanske Židove u doseljeničke kolonije u palestinskoj zemlji.
Marokanska veza
Godine 1963. marokanski ministar Mohamed Oufkir sklopio je sporazum s Izraelcima za obuku marokanskih obavještajnih agenata. Izrael je također pomogao Maroku da prati svoje opozicijske vođe, uključujući Mehdija Ben Barka, kojeg je marokanska obavještajna služba uhapsila i ubila 1965. Kralj Hassan je Yitzhaka Rabina pozvao da 1976. potajno posjeti Maroko.
Do 1986. godine više nije bilo razloga za tajnost i Shimon Peres je posjetio Maroko uz veliku javnu pompu. 1994. godine Maroko i Izrael službeno su razmijenili urede za vezu.
U 2018. godini, Benjamin Netanyahu se u UN-u tajno se sastao i razgovarao s marokanskim ministrom vanjskih poslova. U posljednjih nekoliko tjedana Izraelci su ponudili Marokancima pomoć u osiguravanju američkog priznanja suvereniteta Maroka nad Zapadnom Saharom u zamjenu za formalno normaliziranje odnosa Maroka s Izraelom i prihvaćanje takozvanog “sporazuma stoljeća” Donalda Trumpa.
Što se, pak, tiče velike ljubavne veze egipatske političke i trgovačke elite s Izraelom, ona je javna još od kraja 1970-ih.
Od 1991. godine vidjeli smo izraelske čelnike, dužnosnike i sportaše kako posjećuju većinu zaljevskih zemalja, uključujući Katar, Bahrein, Ujedinjene Arapske Emirate, Oman i potajno Saudijsku Arabiju, ne mareći za otvaranje ureda za vezu ili trgovinu u tim zemljama.
Javni neprijatelj broj jedan
Arapski odnosi s Izraelom, bilo neprijateljski ili prijateljski, nikada nisu bili vođeni interesima palestinskog naroda, već interesima njihovih vlastitith režima, što često pogrešno označavaju kao “nacionalne” interese.
Tek se posljednji dio povijesti njihove ljubavi prema Izraelu poklopio od 1991. godine s Madridskom mirovnom konferencijom i Sporazumom iz Osla, koji su palestinsko nacionalno vodstvo i PLO pretvorili u agenciju izraelske vojne okupacije; ovo je dokaz neprekidnih nastojanja Izraela da surađuje s arapskim političkim, poslovnim i intelektualnim elitama.
To je ujedno i dokaz koji potvrđuje koliko su te elite bile i jesu podložne kooptiranju.
Iako je Izrael bio uspješan uglavnom među političkim i poslovnim elitama, nije uspio kooptirati arapsku intelektualnu klasu, osim onih koji su bili na platnim spiskovima zaljevskih režima i nevladinih organizacija koje financira Zapad. Još manje je stekao bilo kakvu popularnost među arapskim masama, za koje nacionalni interesi i kolonizacija palestinskih zemalja, za razliku od arapskih režima, uopće nisu razdvojljivi i za koje Izrael ostaje glavni neprijatelj svih Arapa.
