PISjournal – Trenutna situacija Armenije na Južnom Kavkazu također se može gledati u kontekstu situacije u Sovjetskom Savezu, koji je nakon razdoblja teritorijalne ekspanzionističke politike, patio od mlitave politike i nedostatka resursa moći, a sada čak vidi i svoju teritorijalnu cjelovitost u opasnosti. raspada
Agresivna ekspanzionistička politika (agresivni realizam) u međunarodnom sistemu model je koji je u konačnici doveo do slabljenja i raspada geopolitičkog ekspanzionističkog upravljanja. Taj se proces može smatrati historijskim procesom koji je zabilježen kao lekcija u pamćenju nauke o međunarodnim odnosima i javnoj politici.
Raspad autoriteta i upravljanja geopolitičkih ekspanzionističkih aktera može se gledati kao jasno i upečatljivo ogledalo s kojim se suočavaju kreatori agresivne politike u globalnom sistemu. Ovo ogledalo daje lekciju modernim vladama da izbjegavaju ambiciozne politike i agresivni realizam i da ne traže opstanak vlastite vlasti u obliku rata i agresije.
Trenutno haotično stanje u svijetu još jednom preporučuje kreatorima politika i vladama da gledaju ogledala koja su pred njimai izvuku pouke iz prethodnih politika. Učenje lekcija iz prethodnih politika koje mogu biti svjetionik kreatorima politika i politikama kako bi izbjegli zamku neefikasnosti, krize i tragedije u trenutnoj anarhiji. Velikim primjerom i jasnim ogledalom modela agresivnog realizma može se smatrati Sovjetski Savez koji je, kao jedna od dviju velikih velesila 20. stoljeća, oslabljen neefikasnom reformskom politikom Mihaila Gorbačova i na kraju je pretrpio eroziju autoriteta i potpuni raspad.
Trenutna situacija Armenije na Južnom Kavkazu također se može gledati u kontekstu situacije u Sovjetskom Savezu, koji je nakon razdoblja teritorijalne ekspanzionističke politike, patio od mlitave politike i nedostatka resursa moći, a sada čak vidi i svoju teritorijalnu cjelovitost u opasnosti ! Trenutna situacija u Armeniji primjer je uspona i pada Mihaila Gorbačova kao posljednjeg lidera Sovjetskog Saveza, čiji je sadašnji politički model Nikol Pashinyan, premijer Armenije. Ovaj poučni i model stvaranja krize može se analizirati u sljedećim slučajevima:
Prvo-Lutajuća vanjska politika: Pojava Nikol Pashinyana u Armeniji, koja se tumači kao završetak procesa obojenih i baršunastih revolucija, perspektive za poboljšanje armenskih uslova promijenila je u mračna vremena za ovu zemlju. Perspektiva promjene uslova koja je bila usmjerena na reformu i poboljšanje političkog upravljanja Armenijom i povećanje autoriteta ove zemlje u regionalnom i globalnom sistemu, može se vidjeti u riječima g-dina Pashinyana tokom demonstracija i revolucije 2017. i 2018. godine; kada se Pashinyan predstavio kao nezavisna ličnost koja možda ima veze i interakcije sa svim centrima globalne moći i tvrdio da: „Njegova vanjska politika neće biti prozapadna, niti naklonjena Rusiji, nego će biti naklonjena Armeniji“.
Pashinyanova tvrdnja o nezavisnosti u vanjskoj politici može se analizirati samo u njegovoj nesposobnosti da vojno i međunarodno ojača Armeniju u događajima na Kavkazu i uzastopnim porazima od Azerbajdžana. Nezavisnost, što su čelnici Rusije protumačili kao tendenciju Pashinyanove vlade prema Zapadu i Sjedinjenim Američkim Državama, a Sergej Lavrov je proteklih dana jasno upozorio da: „Ako se zaista oslanjaju na Sjedinjene Države, što se jasno vidi u izjavama mnogih predstavnika armenskog vođstva, možda bi im bilo bolje da pogledaju u prošlost kako bi vidjeli kako su se Sjedinjene Države odnosile prema onima koje su dovele u svoju orbitu kako bi mogle da napreduju svojim geopolitičkim interesima.“
Umjesto navodne neovisnosti g-dina Pashinyana, vanjska politika armenske vlade uhvaćena je u vrtlog lutanja i slabljenja sposobnosti određivanja vlastitog puta.Također je izgubila i neophodne vanjske resurse koje je osiguravala u prošlosti zahvaljujući regionalnim i globalnim pristašama. Gorbačova, kao posljednjeg lidera Sovjetskog Saveza, zahvatilo je upravo ovakvo stanje lutanja i čak je izgubio mogućnost da dobije potporu i saradnju svojih republika.
Drugo – Vjerovanje stranim obećanjima: Trenutna situacija u kojoj se nalazi Armenija i uzastopni vojni porazi od Azerbajdžana, koji su došli do pitanja Sioničkog koridora (Zangzor), odnosno okupacije dijela armenskog teritorija od strane Azerbajdžana, rezultat su politike vlade Nikol Pashinyana, koja se više fokusirala na stranoj pomoći, posebno zapadnim obećanjima. Umjesto fokusiranja na domaći kapital i jačanje zemlje u formi unutrašnje političke i društvene kohezije i integracije, Pashinyanova vlada nadala se stranoj pomoći, posebno zapadnim obećanjima, kako bi osigurala opstanak svoje vlade. Pashinyan je preuzeo vlast kao novinar kritičar koji je zahtijevao reforme, a da bi ostvario svoje ciljeve, trebali su mu jaki resursi koji su bili rijetki i skupi unutar Armenije i političke sfere zemlje.
U ovoj situaciji, Pashinyan je bio prisiljen primati resurse u obliku strane pomoći od velikih sila poput Rusije i Sjedinjenih Američkih Država kako bi nadoknadio nedostatak resursa svoje moći. Pomoć koja je bila samo varljiva obećanja; uključujući rusku pomoć posljednjih godina, a njihova neistinitost može se vidjeti i prokomentarisati kada se radi o prodaji ruskih lovaca Su-30SM, ali bez projektila, 2018. godine.
Nedostatak izvora energije i izbjegavanje stranih zahtjeva za pomoć Armeniji, što podsjeća na situaciju Gorbačova 1990., učinilo je Armeniju malim primjerom Sovjetskog Saveza iz 1990. i 1991. koji je bio uhvaćen u kotač ekonomske, političke i geopolitičke krize.
Treće – ideal reformi ili realnost sloma: Pojavljivanje Nikol Pashinyana u političkoj i društvenoj sferi Armenije, s ranijim medijskim djelovanjem, novinarstvom i tendencijom ka revolucionarnim reformama, koje su dovršene Baršunastom revolucijom 2018., stvorila je trend idealističkih reformi u javnom mnijenju Armenije i njenih susjeda.
Nade armenskih građana i susjeda u uspjeh Pashinyanovih reformi i održivost njegove baršunaste revolucije, koja bi se mogla proširiti na susjede poput Azerbajdžana, pa čak i Irana, bile su slatka fantazija koja je ubrzo ustupila mjesto snažnoj konfrontaciji u strukturi moći i političkoj vladavini Armenijom, a posljedice toga su bile težak poraz protiv Azerbajdžana 2020. u Karabagu. Pashinyanov idealizam tokom njegove revolucije, koji je tvrdio: „Živjela Republika Nagorno-Karabah, koja bi trebala postati neodvojivi dio Republike Armenije,“ vrlo brzo je to ustupio mjesto realnosti odcjepljenja Nagorno-Karabaha, odlaska više od sto hiljada armenskih državljana s ovih prostora i mogućnosti zauzimanja armenskog Sivnika od strane Azerbajdžana. Taj se proces može gledati kao slom ideala i nadmoć stvarnosti nad idealnim kreiranjem politike.
Kao što je Gorbačov dvostrukim reformama „Glasnost“ i „Perestrojka“ pokušao pomoći opstanku Sovjetskog Saveza i ostvariti idealni komunizam, ali je doveo do neuspjeha i raspada Sovjetskog Saveza, i Pashinyan umjesto da realizuje svoje idealne reforme i pretvori Armeniju u važan akter Kavkaza sada je na rubu predaje dijelova svoje zemlje Azerbajdžanu! Mnogi političari i vladari umjesto da nauče lekcije iz prijašnjih politika i budu pažljivi u ogledalima kreiranja politike, padaju u političku autokraciju i jačaju idealizam do tačke rušenja i uništenja.
Jačanje idealizma ne uzimajući u obzir realnost i izvore moći bio je upravo onaj proces koji su poduzeli sovjetski političari i svrgnuli Gorbačova kao velikog idealističkog vladara, a sada je Nikol Pashinyan krenuo istim putem kao Gorbačov i na rubu je uništenja Armenije i ideala Armenije kao velike i moćne. Pashinyanova posljednja tvrdnja o čišćenju Armenaca iz Karabaha može se smatrati velikom paravanom za traženje opravdanja za neefikasnost Pashimyanove vladavine u proteklih nekoliko godina, što je dovelo do poraza Armenije protiv Azerbajdžana i odlaska armenskih građana iz Karabaha.
Odlazak Armenaca iz Karabaha, kojeg su pratili određeni sankcijski pritisci Azerbejdžana, ne može biti etničko čišćenje. Kolektivni, veoma opsežan i brz odlazak i migracija Armenaca iz Karabaha daleko je izvan sankcija, prijetnji i etničkog čišćenja Azerbajdžana (mehko čišćenje), nego se radi o čišćenju Pashinyanovih varljivih ideala iz političke sfere i savremene historije Armenije.
Tokom posljednjih nekoliko godina, Nikol Pashinyan kreće se u smjeru Gorbačovljevog modela i njegova je krhka vladavina došla do tačke u kojoj će, ako ne reformira svoju politiku, Armenija pretrpjeti geografski raspad, a regija Kavkaza će se suočiti s geopolitičkim napetostima.
Ekskluzivno PISjournal
