Jonathan Cook
Assange pobjeđuje. Trošak: Uništavanje slobode štampe, Označavanje neslaganja kao mentalne bolesti – Neočekivana odluka sutkinje Vanesse Baraitser da odbije američki zahtjev za izručenje Juliana Assangea, onemogućavajući napore da se do kraja života pošalje u američki supermaks zatvor, dobrodošla je pravna pobjeda, ali ona preplavljena većim lekcijama koje bi trebale da nas duboko uznemire.
Oni koji su tako energično vodili akciju kako bi Assangeov slučaj bio u centru pažnje, čak iako su američki i britanski korporativni mediji toliko naporno radili na tome da ga zadrže u tami, heroji su dana. Postavili su previše visoku cijenu da bi se Baraitser ili britanski establišment složili da Assangea na neodređeno vrijeme zatvore u SAD zbog izlaganja njegovih ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti u Iraku i Afganistanu.
Ali ne smijemo umanjiti cijenu koja se od nas traži za ovu pobjedu.
Trenutak slavlja
Kolektivno smo doprinijeli na razne male načine kako bismo Assangeu vratili određeni stepen slobode i nadamo se odricanju od onoga što bi moglo biti smrtna kazna, jer se njegovo zdravlje i dalje pogoršava u prenatrpanom zatvoru visoke sigurnosti Belmarsh u Londonu, koji je postao leglo Covid-19.
Zbog toga bismo sebi trebali priuštiti trenutak slavlja. Ali Assange još nije izašao iz šume. SAD su izjavile da će se žaliti na odluku. I još nije jasno hoće li Assange ostati u zatvoru u Velikoj Britaniji – možda u Belmarshu – dok se odvijaju višemjesečni daljnji pravni argumenti o njegovoj budućnosti.
Američke i britanske ustanove nije briga gdje će Assange biti zatvoren – bila to Švedska, Velika Britanija ili SAD. Ono što im je bilo najvažnije je da on i dalje bude negdje zatvoren iz vida u ćeliji, gdje se njegova fizička i mentalna čvrstina može uništiti i gdje se efikasno ušutkuje, potičući druge da izvuku pouku da je previsoka cijena za neslaganje.
Lična bitka za Assangea neće biti gotova dok se na pravi način ne oslobodi. Pa čak i tada će imati sreće ako mu posljednje desetljeće različitih oblika zatvaranja i mučenja ne ostavi trajno traumatizirano, emocionalno i mentalno oštećenje, blijeda sjena neutemeljenog, energičnog prvaka u transparentnosti, kakav je bio prije nego što su muke počele.
Samo to će biti pobjeda za britanske i američke ustanove kojima je bilo neugodno i plaše se otkrića Wikileaksa o njihovim zločinima.
Odbijeno zbog tehničkih razloga
Ali osim onoga što je potencijalna lična pobjeda Assangea, pod pretpostavkom da ne gubi u žalbi, trebali bismo biti duboko zabrinuti zbog pravnih argumenata koje je Baraitser iznio u odbijanju izručenja.
Zahtjev SAD za izručenjem je odbijen, što je zapravo bio tehnički razlog. Američki sistem masovnog zatvaranja toliko je očito barbarski i izopačen da bi, pokazali su to stručnjaci na saslušanjima još u septembru, Assange bio u velikoj opasnosti da izvrši samoubistvo ako postane još jedna žrtva njegovih super-max zatvora.
Ne treba odbaciti i još jedno od mogućih razmatranja britanskog establišmenta: da će za nekoliko dana Donald Trump otići iz Bijele kuće i da će na njegovo mjesto doći nova američka administracija.
Nema razloga da budete sentimentalni prema novoizabranom predsjedniku Joeu Bidenu. I on je veliki zaljubljenik u masovno zatvaranje i neće više biti prijatelj disidentskim medijima, uzbunjivačima i novinarstvu koji izazivaju državu nacionalne sigurnosti, kao što je to bio njegov demokratski prethodnik Barack Obama. Što uopće nije prijatelj.
Ali, Bidenu vjerojatno nije potreban slučaj Assange koji mu visi nad glavom, postajući okupljajući krik protiv njega, neugodan talog autoritarnog instinkta Trumpove administracije koje bi njegovi vlastiti službenici bili prisiljeni braniti.
Bilo bi lijepo zamisliti da su britanske pravne, pravosudne i političke ustanove stvorile okosnicu u odluci protiv izručenja. Daleko vjerovatnija istina je da su se oglasili za dolazeći Bajdenov tim i dobili dozvolu da se odmah odreknu presude u korist izručenja – iz tehničkih razloga.
Pripazite hoće li nova administracija Bajdena odlučiti odustati od žalbenog slučaja. Vjerovatnije je da će njegovi službenici puštati to da bruji, uglavnom ispod medijskog radara, još mnogo mjeseci.
Novinarstvo kao špijunaža
Znakovito je da je sutkinja Baraitser podržala sve glavne pravne argumente Trumpove administracije za izručenje, iako su ih Assangeovi advokati svestrano srušili.
Baraitser je prihvatila opasnu novu definiciju američke vlade istraživačkog novinarstva kao “špijunažu” i implicirao je da je Assange također razbio britanski drakonski zakon o službenim tajnama u razotkrivanju vladinih ratnih zločina.
Složila se da se Ugovor o izručenju iz 2007. godine primjenjuje u slučaju Assangea, zanemarujući stvarne riječi ugovora koje izuzimaju političke slučajeve poput njegovog. Time je otvorila vrata drugim novinarima da budu uhapšeni u njihovim matičnim zemljama i vraćeni u SAD.
Baraitser je prihvatila da zaštita izvora u digitalno doba – kao što je Assange učinio za uzbunjivačicu Chelsea Manning, ključnu obavezu novinara u slobodnom društvu – sada predstavlja kriminalno “hakiranje”. Ona je uništila slobodu govora i prava na slobodu štampe, rekavši da oni ne pružaju “nesputanu diskreciju gospodina Assangea da odluči šta će objaviti”.
Činilo se da odobrava obilne dokaze koji pokazuju da su SAD špijunirale Assangea u ekvadorskoj ambasadi, kršeći međunarodno pravo i privilegiju njegovog klijenta-advokata – kršenje njegovih najosnovnijih zakonskih prava koja je sama trebala zaustaviti postupak.
Baraitser je tvrdila da će Assange dobiti pošteno suđenje u SAD-u, iako je bilo gotovo sigurno da će se održati u istočnom okrugu Virginije, gdje je sjedište glavnih američkih sigurnosnih i obavještajnih službi. Bilo kojom porotom tamo bi dominiralo američko osoblje iz osiguranja i njihove porodice, koje ne bi imale simpatije za Assangea.
Dakle, dok slavimo ovu presudu za Assangea, moramo je također osuditi kao napad na slobodu štampe, kao napad na naše teško stečene kolektivne slobode i kao napad na naše napore da američke i britanske ustanove drže odgovornima za grubo prevrtanje vrijednosti, principa i zakona koje oni sami priznaju.
Iako nam se jednom rukom nudi mala nagrada u Assangeovoj trenutnoj pravnoj pobjedi, druga ruka ustanove oduzima nam puno više.
Vilifikacija se nastavlja
Postoji završna lekcija iz presude Assangea. Posljednja decenija govorila je o diskreditaciji, sramoćenju i demoniziranju Assangea. Ovu presudu treba itekako smatrati nastavkom tog procesa.
Baraitser je negirala izručenje samo na osnovu Asangeova mentalnog zdravlja i svog autizma, te činjenice da predstavlja rizik od samoubistva. Drugim riječima, principijelni argumenti za oslobađanje Assangea odlučno su odbačeni.
Ako stekne svoju slobodu, to će biti samo zato što je okarakterisan kao mentalno nesposoban. To će se koristiti za diskreditaciju ne samo Assangea, već i razloga za koji se borio, organizacije Wikileaks čiji je osnivač pomogao i sve šire nezadovoljstvo narativima o establišmentu. Ova ideja će se useliti u popularni javni diskurs ukoliko takvu prezentaciju ne osporimo na svakom koraku.
Assangeova bitka za odbranu naših sloboda, za obranu onih u dalekim zemljama koje bombardiramo po volji u promociji sebičnih interesa zapadne elite, nije bila autistična ili dokaz mentalne bolesti. Njegova borba da naša društva učini poštenijim, da moćnike pozove na odgovornost za svoje postupke, nije bila dokaz disfunkcije. Dužnost je svih nas da učinimo našu politiku manje korumpiranom, pravni sistem transparentnijim, a medije manje nepoštenim.
Ako se mnogo više nas ne bori za ove vrijednosti – za stvarnu, zdravu pamet, a ne za perverzne, neodržive, samoubilačke interese naših vođa – osuđeni smo na propast. Assange nam je pokazao kako možemo osloboditi sebe i svoja društva. Na nama ostalim je da nastavimo njegovu borbu.
