Sanja Vujačić
PISjournal – Francuskom partneru nenajavljeno, jednostrano australsko napuštanje ugovora iz 2016. godine, o kupnji 12 podmornica u vrijednosti od 56 milijardi eura, ministar vanjskih poslova Francuske Jean-Yves Le Drian doživio je kao „zabijanje noža u leđa“ od strane saveznika. Naime 15. septembra Sjedinjene Države, Australija i Ujedinjeno Kraljevstvo (AUKUS) objavile su sklapanje strateškog partnerstva protiv Kine, koje uključuje i isporuku američkih podmornica na nuklearni pogon Canberri.
Tom prioritizacijom anglofonskog savezništva, Francuzi su jednostavno izbačeni iz igre i navedeni revidirati svoju strategiju u novom geopolitičkom središtu svijeta – Indo-Pacifiku, u kojem se SAD, Australija i Velika Britanija, bez konsultacija s Francuskom, pripremaju za suočavanje s „kineskim zmajem“. Onim istim zmajem kojeg je iznjedrila angloamerička neoliberalna revolucija (koju je inicirao par Reagan–Thatcher) tokom prethodnog globalizacijskog ciklusa (1990.–2020.), a slamanja radi proleterskih revolucija i njihova glavnog pokretača, britanskog vječnog rivala – Rusije.
Reklo bi se da je zabijanje noža u leđa, da li bliskoistočnim, da li afganistanskim ili evropskim saveznicima, glavna značajka angloameričkog strateškog preustroja na ulasku u ovaj novi tridesetogodišnji globalizacijski ciklus 2020.–2050. Iako Emmanuel Macron redovito kritizira takvo postupanje, nije vjerovao da i sam može postati njegovom žrtvom. Bidenova odluka, pripremana u strogoj tajnosti, bez ostalih NATO-saveznika, zatekla je Macrona i navela da, već 17. septembra, povuče u Pariz, konsultacija radi, francuske veleposlanike u Washingtonu i Canberri.
Povlačenje je uslijedilo nakon zajedničkog priopćenja za javnost, koje su usred noći objavili ministri vanjskih poslova i oružanih snaga Jean-Yves Le Drian i Florence Parly, a u kojem je bilo malo diplomacije i puno hladnog bijesa. Diplomatske strelice uglavnom su bile usmjerene prema Amerikancima. Zamjeren im je „nedostatak koherentnosti“ odluke o izbacivanju “evropskog saveznika i partnera poput Francuske iz strukturirajućeg partnerstva s Australijom”. Naime Francuska je izvrsno pozicionirana u Indo-pacifičkoj zoni. Prisutna je sa svojim prekomorskim departmanima (sastavnicama Republike Francuske) i zajednicama, koje broje ukupno 1,65 miliona stanovnika. 93% francuske ekskluzivne ekonomske zone nalazi se baš u Indijskom i Tihom okeanu, a u zemljama te zone registrirano je više od 7.000 podružnica francuskih firmi i boravi približno 150.000 francuskih građana.
8.300 francuskih vojnika uključeno je u različite misije unutar zone. Kako, dakle, objasniti da NATO-članica Francuska nije sudjelovala u radu drugih NATO-članica na razvoju strategije za prostor u kojem se nalaze dijelovi njenog državnog teritorija? Možda zato što NATO više nije u stanju cerebralne smrti, nego ga je AUKUS odlučio skinuti s aparata? Evropljani to ne mogu znati jer ih se ionako ništa ne pita. Reklo bi se da su NATO i EU premošćeni AUKUS-om, kako bi se samo Anglofonima omogućilo poduzimanje konkretnih akcija u odmjeravanju snaga s izazivačem Kinom u borbi za poziciju novog svjetskog hegemona. Ekskluzivni cilj tih akcija je održanje angloameričke svjetske hegemonije.
U tako realno postavljenom kontekstu, anglofonske odluke i akcije ustvari odišu koherentnošću. Kao i francuske reakcije, poput one francuske ministrice obrane Florence Parly da australska odluka “samo pojačava potrebu da se jasno i glasno postavi pitanje evropske strateške autonomije”. Incident s Australijom učinio je da Francuska, čiji je apetit za ulazak u rastući hladni rat između Sjedinjenih Država i Kine bio slabašan, ovo „zabijanje noža u leđa“ od strane anglofonskih saveznika doživi kao input za eksperimentiranje vlastitog “trećeg puta” u razvijanju odnosa s Kinom. Postalo je kristalno jasno da je Evropa definitivno beznačajna u post-kabulskom svijetu koji je dizajnirao Joe Biden. Francuska će ili uspjeti okupiti na zajedničkoj evropskoj platformi partnere koji ne prihvaćaju tu situaciju, ili će izaći iz EU-a i NATO-a. Kako je tvrdio general Charles de Gaulle: „Države nemaju prijatelja, imaju samo interese.” Država koja zaštitu svojih interesa prepusti drugoj državi pristaje izaći iz historije.
Povlačenje francuskog veleposlanika iz Canberra-e nije presedan. U prošlosti su Francuzi već povukli svog veleposlanika na konsultacije zbog australskog ometanja francuskih nuklearnih pokusa u Indo-Pacifiku. Anegdotično je da se i danas u središtu francusko-australskog prijepora nalazi nuklearni pogon.
Radi se o nuklearnim tehnologijama, u kojima je Francuska posebno kompetentna. Međutim, prije 6 godina, Pariz je s Canberrom sklopio mega-sporazum za dvanaest podmornica na dizel-električni pogon, jer su Australci gorljivi protivnici nuklearnog. Da je to još uvijek slučaj potvrdio je australski premijer, prije samo tri mjeseca, za svog zadnjeg boravka u Parizu. Da bi, neposredno nakon toga, za Joea Bidena rezervirao svoj „strateški zaokret“ i tako mu omogućio da Francuzima vulgarno otme tržište. Kao da Canberri nije bilo jednostavnije o zaokretu prvo izvijestiti Pariz s kojim je već bila u ugovornom odnosu, pa dizelsko-električni pogon podmornica zamijeniti onim nuklearnim – za koji su francuske podmornice bazično i projektirane.
Potom sami Australci nisu bili dovoljno hrabri, nego su američkog predsjednika ovlastili da domaću i svjetsku javnost izvijesti o naglom strateškom zaokretu Canberre i torpediranju francuskog ugovora. Svijet je tako saznao da je Bidenu trenutačno najbitnije i najhitnije osnovati novi čisto anglofonski savez, svojevrsno Ujedinjeno Kraljevstvo bis – ali na čijem su čelu SAD, i eliminirati saveznika Francusku, kojeg tretira kao konkurenta američkoj vojnoj industriji u utrci u naoružanju s Kinom – koju je upravo pokrenuo.
Isfrustriran debaklom u Kabulu, Joe Biden je za predstavljanje AUKUS-a publici pripremio pravu predstavu. Okružio se australskim premijerom Scottom Morrisonom i britanskim Borisom Johnsonom, prisutnim posredstvom video-linka, i ponosno objavio da su uspješno privedeni kraju pregovori oko AUKUS-a: „velikog strateškog sporazuma koji će generacijama vezati Australiju, Sjedinjene Države i Ujedinjeno Kraljevstvo”. Nakon čega su tri anglofonska čelnika potpisala zajedničko priopćenje: „Na temelju naše zajedničke povijesti pomorskih demokracija, naša je zajednička ambicija podržati Australiju u nabavci podmornica s nuklearnim pogonom.”
“Zajednička ambicija” odnosi se na nikad citiranu kinesku prijetnju, dok je sklapanje posebnog saveza AUKUS-a argumentirano „potrebom za ulaganje u saveze koji su glavni izvor moći, te u moderniziranje istih kako bi bili sposobni odgovoriti na prijetnje današnjice i sutrašnjice.” Drugim riječima, ogromnoj američkoj vojnoj mašineriji, koja je samo u Afganistanu izgubila 2.000 milijardi dolara, treba dati posla. Topli ratovi su dovršeni samo kako bi se prešlo na novi hladni rat, na utrku u naoružanju s Kinom. To zato, jer je Biden čovjek starog svijeta. Nema novih ideja. Doživio je pad Sovjetskog Saveza, pa vjeruje da će utrka u naoružanju i Kinu ekonomski iscrpiti. Radi se o procjeni koja bi Amerikance opet mogla skupo koštati. Naime, ako je s Rusijom sve glatko prošlo, to je zato što ona nikada i nije bila pravi challenger Americi.
Nikada nije dosegla 80% američkog PIB-a i bila je sklona vjerovati obećanjima Amerikanaca da, nakon pada komunizma, oni neće krenuti u osvajanje bivše sovjetske zone. Što nije usporedivo s današnjom situacijom u kojoj je Kina realni izazivač. Ona je na putu premošćivanja 20% razlike u ekonomskoj moći; spremna je preuzeti ulogu novog svjetskog tehno-hegemona; a poučena ruskim iskustvom, Amerikancima ne vjeruje. Ovaj zadnji australski incident unutar Atlantskog saveza samo potvrđuje dojam da Sjedinjenim Državama više ne mogu vjerovati niti njeni saveznici. Iz čega nije teško izvesti projekciju prema kojoj bi Indo-Pacifik mogao biti američka Berezina. Od čijih bi posljedica, naravno, trpjeli svi američki saveznici.
U međuvremenu, zapadni komentatori lome koplja oko pitanja da li su AUKUS i torpediranje ugovora novi „australijski Trafalgar“ za Francusku, ili to nisu. Radi se o aluziji na poznatu epizodu iz Napoleonovih ratova od 21. oktobra 1805. godine, kada je britanski admiral Nelson pobijedio francusku i španjolsku flotu u Trafalgaru, sjeverozapadno od Gibraltarskog tjesnaca. Bolje naoružani i brojniji, francusko-španjolski saveznici nisu uspjeli izaći na kraj s genijalnim Nelsonom.
Uspio je probiti impresivni obruč kojim su Francuzi i Španjolci htjeli izolirati britansku mornaricu, kako bi je oslabili. Admiralu je ta pomorska bitka bila fatalna. Poginuo je, ali je spriječio Napoleona da osvoji Englesku i tako otvorio vrata britanskoj dominaciji svijetom, definitivno uništivši takve francuske pretenzije. Dakle „australijski Trafalgar“ interesantna je aluzija, koja, međutim, ne uzima u obzir da bi protagonistima trebalo zamijeniti uloge, prilagodbe radi novoj realnosti. Naime, danas mnogobrojniji anglofonski brodovi i ljudstvo pokušavaju izolirati Francuze u Indo-Pacifiku. Stoga, za razliku od prethodne, ishod ove tek započete „trafalgarske bitke“ ovisi o tome hoće li neki francuski genijalni admiral, a ne američki ili britanski, probiti obruč? S naznakom da, u svakom slučaju, ovaj novi „Trafalgar“ neće generirati novog svjetskog hegemona, ali bi mogao presuditi u korist jednog ili drugog kandidata za poziciju hegemona – onoga koji svima drugima diktira pravila igre.
U očekivanju raspleta događaja, više nego finansijski gubitak (radi se o milijardama, ali za izvedbu 20-godišnjeg programa; za napuštanje programa Australci će platiti penale), francusku stranu zabrinjava činjenica da je s državama AUKUS-a podijelila svoje vojno-tehnološke tajne, smatrajući ih odanim saveznicima. Iritira ih i opaka navada Angloamerikanaca da na njima liječe svoje komplekse. Prvo Trump; baš u trenutku u kojem se kao gubitnik povlačio sa svih bojišnica koje su pootvarali njegovi prethodnici, našao je za shodno Macronovoj Francuskoj spočitati debakl francuske vojske iz davne 1945. godine. Potom je Biden, nakon izgubljenog rata u Afganistanu i povlačenja u katastrofi, snažno udario po Francuzima svojim nenajavljenim „australskim Trafalgarom“. Stoga je upitno zapitati se o pravoj prirodi odnosa Macron–Biden, na ličnoj razini.
Biden – zamka za Macrona?
Donald Trump je francuskom predsjedniku omogućio da sebi skroji ulogu po mjeri. Onu beskompromisnog branitelja multilateralizma koji nikada nije previše transgresivan i nikada ne ulazi u direktni sukob s američkim predsjednikom. Čime se Emmanuel Macron nametnuo na EU i svjetskoj političkoj sceni kao alternativa Donaldu Trumpu, a da ipak nije antagonizirao svoje odnose s njim. Potom se vratila stara Amerika, sa starim Bidenom, baš ta koju je Macron za cijelog trajanja svog mandata zazivao. Ubrzo se uspostavilo da je „America is back“ zamka za Macrona. Prvo, jer je novoizabrani američki predsjednik u očima evropskih čelnika odmah doživljen kao dovoljno privlačan model, kojemu ne treba (kao Trumpu) uglađena evropska alternativa – Macron. Biden je Evropljanima odmah bio neodoljiv dok je, onako široko hollywoodski nasmijan, srdačan i pristojan, ponavljao “America is back”. Zato ga uopće nisu pitali gdje se je to Amerika vratila i kuda ih on to vodi?
Ubrzo se pokazalo da se veliki križarski rat, koji su Sjedinjene Države pokrenule protiv Kine, ne uklapa u evropsku agendu. Uoči zadnjih samita G7 i NATO-a, Emmanuel Macron i Angela Merkel su potvrdili da ne dijele američku viziju apsolutne i sveobuhvatne kineske prijetnje. Međutim ispostavilo se da je Trumpov cilj obuzdavanja Kine pod svaku cijenu i Bidenov. S razlikom što je prvi predsjednik prema istom cilju htio krenuti agresivnije od drugog – koji se svejedno potrudio oko sebe okupiti Evropljane. U tom je smislu iskoristio legendarnu kakofoniju unutar EU-a i NATO kako bi nametnuo svoje stavove i ekonomski iscrpljenu Evropu poveo u utrku u naoružanju s Kinom. U zajedničkom priopćenju – potpisanom na kraju summita NATO-a, tako figurira američka definicija kineske “prijetnje”, koja ne uvažava stav Njemačke i Francuske.
Već je tada bilo jasno da su razlike između posljednja dva američka predsjednika usporedive s različitim nijansama iste boje. Biden je manje sklon unilateralizmu nego što je bio njegov prethodnik, ali ni on baš ne prakticira multilateralizam. Povukao se iz Afganistana bez upozorenja Evropljanima koji su također bili uključeni u sukob, a u Indo-Pacifiku ignorira Francusko – dakle evropsko prisustvo. Vrlo je vjerojatno da, usprkos obećanjima, NSA neće prestati prisluškivati evropske čelnike. Sigurno je da se Biden neće odreći izvanteritorijalnog zakonodavstva, instrumenta kojim se najradije služe baš njegovi Demokrati. Dovoljno je sjetiti se sile koju je Obama primijenio da francuska banka BNP plati kaznu od 9 milijardi dolara; ili sile koju je primijenio kada je odlučio demontirati francusku grupu Alstom i omogućiti General Motorsu preuzimanje njegove energetske grane, a s njom i američko preuzimanje posla održavanja turbina 58 francuskih nuklearnih reaktora („državni skandal“ u Francuskoj). Isto, evidentno je da je s Bidenom teže nego s Trumpom i u trgovinskim pregovorima. On štiti interese američke srednje klase i ne libi se ostvarivati ih nauštrb one evropske.
Problemima zbog kojih je Biden zamka za Macrona treba dodati i činjenicu da na evropskoj razini američka diplomacija daje prednost odnosima s Njemačkom. Prikazuje je kao svog glavnog partnera u Evropi samo kako bi potkopala francusko-njemačko jedinstvo (Njemačku se realno malo šta pita, njoj se naređuje). Biden iz istih razloga insistira i na privilegiranim odnosima s Ujedinjenim Kraljevstvom – koje je, unatoč Brexitu, uključio u svoja indo-pacifička strateška promišljanja, dok je Francusku demonstrativno ignorirao. Borisu Johnsonu ta pozicija odgovara, jer opravdava Brexit. Međutim, efektivno on ne može značajnije utjecati na američke odluke, jednako kao Angela Merkel. Tako je francuski ministar vanjskih poslova Le Drian, na pitanje novinara zašto – nakon „australijskog Trafalgara“ – nije povukao na konsultacije i ambasadora u Londonu, odgovorio je da je britanski oportunizam svima poznat, pa nije bilo potrebno o njemu dodatno raspravljati. A poznato mu je i da su Britanci u „australskom Trafalgaru“ imali ulogu „petog kotača kočije“. Iz čega je razvidno da je danas najhitniji i najbitniji problem Evropljana eminentnost njihova izlaska iz historije, i činjenica da ih takva perspektiva niti najmanje ne zabrinjava.
Za Macrona, koji je politički lijevo i desno u isto vrijeme, Biden je i na unutarnjopolitičkom planu zamka jer ga je pretekao po lijevoj traci. Amerikancima nudi sve ono što Macron nije ponudio Francuzima: neselektivnu multiplikaciju manjinskih prava (crnačkih i drugih), dodatno oporezivanje velikih bogatstava i – što je najvažnije – povećanje plata. Dakle, zbog interakcija između politika na nacionalnoj i međunarodnoj razini, američki predsjednik predstavlja za francuskog predsjednika poseban lični izazov. Poglavito u trenutku u kojem ulazi u izbornu bitku za drugi predsjednički mandat, a – nakon Slovenije – upravljat će EU-om.
Proizlazi da Emmanuel Macron i nije imao drugog izbora nego povisiti glas, te pokazati ono buntovno lice Francuske, koje su poštovali američki predsjednici iz De Gaullove ere, pa su svoja prva službena putovanja u inozemstvo rezervirali za Francusku (Kennedy, Nixon). Međutim, to samo po sebi neće biti dovoljno. Francuska treba prekinuti s praksom protestiranja, ali u konačnici prihvaćanja američkih naputaka, pod pretekstom volje EU i NATO većine i nauštrb francuskih interesa – zamišljenih kao evropskih. Nužno je reformulirati odnose s Rusijom, te ponuditi Francuskoj i Evropljanima koji su je voljni slijediti, pravu alternativu: treći put za izlazak iz turbulentne vremenske zone 2020.–2025., u kojoj su se Amerikanci upustili u bespoštedno odmjeravanje snaga s Kinezima oko pozicije svjetskog tehno-hegemona.
