PISjournalStanje ni rata ni mira drži zemlje zapadnog Balkana koje nisu u sastavu EU-a i NATO-a, u stanju u kojem su se našle bez mogućnosti razvoja i odmaka od ratnih zbivanja. Pri takvom stanju stvari ne postoje nikakve, baš nikakve šanse za uspostavljanje istinskog mirovnog poretka na tim prostorima.     prokletstvo   

U trenucima kada se nedovršeni afganistanski rat povlačenjem američkih i savezničkih snaga pušta s lanca, ponovno se javlja zloslutni, u javnosti već pomalo zaboravljeni lik iz ratne prošlosti prostora bivše Jugoslavije i u svom medijskom istupu nimalo slučajno vuče paralele između Afganistana i Balkana.

Carl Bildt, nekadašnji prvi visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu, specijalni izaslanik EU-a za bivšu Jugoslaviju, specijalni izaslanik EU-a za Balkan i supredsjedavajući Daytonske mirovne konferencije, u svome autorskom članku za Project Syndicate od 18. avgusta 2021. godine pod naslovom “Opasni balkanski zastoj” (The Dangerous Balkan Standstill) otvoreno upoređuje Balkan s Afganistanom i tobože izražava brigu za sudbinu balkanskih prostora, koji po njegovu mišljenju jednako kao i Afganistan mogu potonuti u rat.

Već u uvodnom dijelu Bildtova članka navodi se: “S obzirom na to da su dvije decenije rata u Afganistanu ušla u najmračniji mogući završetak, treba se prisjetiti da su sada prošle već tri decenije od početka rata na Balkanu”.

Uvod u mali rat

“U oba slučaja je vidljivo kako loše upravljanje ratom može imati razorne učinke koji traju desetljećima. Čak i nakon četvrt stoljeća relativnog mira Balkan tek treba postići trajnu stabilnost kojoj su se svi nadali kada su ratovi u regiji privedeni kraju. No sada kada je proces integracije u EU zastao, ne može se isključiti povratak nasilnog sukoba.”

U nastavku članka Bildt obrazlaže svoju prosudbu: “Na Balkanu mali rat između raspadajuće države Jugoslavije i jedne od njezinih konstitutivnih republika, Slovenije, nastavljen je velikim sukobom u Hrvatskoj. U roku od godinu dana divlji sukob bjesnio je i u Bosni i Hercegovini. Naprasno je završilo evropsko poslijeratno razdoblje. Balkanski ratovi trajali su deceniju. Daytonskim mirovnim sporazumom okončan je sukob u Bosni 1995. godine, ali je potom uslijedio rat na Kosovu, koji se nastavio do 1999. godine, a nakon njega je 2001. godine uslijedilo ozbiljno izbijanje nasilja u današnjoj Sjevernoj Makedoniji. Sve u svemu, balkanski ratovi odnijeli su više od sto hiljada života, raselili su milione ljudi i za sljedeće decenije unazadili ekonomski i društveni razvoj regije. Mirovni sporazumi koji su tada bili sklopljeni bili su zapravo samo privremene mjere za zaustavljanje sukoba. Svima je bilo jasno da će trajna stabilnost zahtijevati širi i sveobuhvatni okvir. Stoga su 2003. godine čelnici Evropske unije poručili da bi sve zemlje regije trebale graditi stabilnost i trajan mir za budućnost unutar Evropske unije”.

Carl Bildt upozorava da je u ovome trenutku došlo do zastoja u proširenju Evropske unije i da je malo vjerovatno da će u doglednoj budućnosti balkanske države nastale raspadom bivše Jugoslavije biti primljene u članstvo Evropske unije.

Prema njemu, uporedno uz nemogućnost primanja država zapadnog Balkana u Evropsku uniju, prijeti i mogućnost američkog vojnog i diplomatskog povlačenja slično kao u Afganistanu, pa bi konačni učinak mogao biti katastrofalan – otvaranje zamrznutog balkanskog ratnog sukoba.

Klimavi provizorij

Poziva stoga na reafirmaciju agende ubrzanog primanja država tzv. zapadnog Balkana u Evropsku uniju i evroatlantske integracije. “Alternativa za zapadni Balkan je nazadovanje u nasilju. To se već događalo. To se sada događa u Afganistanu. To se ne smije ponoviti u Evropi”, tobože zabrinuto upozorava Bildt. Njegov medijski istup upravo u trenutku kada SAD i cijeli Zapad, po svemu što se može iščitati, mijenja svoje strateško usmjerenje i gruba usporedba stanja na Balkanu s Afganistanom nisu nimalo slučajni. Kao jedan od kreatora postojećeg klimavog mirovnog provizorija na Balkanu, Bildt vrlo dobro zna da Afganistan i Balkan uistinu povezuje jedan zajednički nazivnik koji blokira budućnost i vuče u ratnu prošlost. To je prokletstvo nedovršenih ratova. Ratni sukobi u Afganistanu i na Balkanu prisilno su, vanjskom intervencijom, zamrznuti i nastalo stanje ni rata ni mira i na jednom i na drugom prostoru moglo je godinama opstati isključivo zbog vojnog i diplomatskog angažmana SAD-a. Afganistanski nedovršeni, zaključani rat sada je otključan i Bildt tobože zabrinuto upozorava da bi se isto moglo dogoditi i s Balkanom.

Zapad se iz takvih zapečaćenih ratova uistinu izvlači vojno, a u velikoj mjeri i diplomatski i politički, a Afganistan je bio tek prvo zatvaranje vojnog angažmana SAD-a i saveznika u beskonačnim regionalnim krizama od kojih su većinu sami zakuhali. Sada svoj ratni stroj fokusiraju prema klasičnom vojnom globalnom nadmetanju s konkurentskim silama, Kinom i Rusijom.

To, dakako, ni u kojem slučaju ne znači da se Zapad odriče lokalnih vojnih intervencija kada mu to bude potrebno u sukobu s protivničkim silama. Ali one će biti u funkciji nadmetanja s njima, a ne u svrhu, sada se jasno vidi, neprovedivih pokušaja prekrajanja geopolitičkog krajobraza cijelih regija pod maskom promicanja demokratije. One su zapravo trebale stvoriti uvjete za trajno instaliranje i osiguranje američkih i evropskih ekonomskih i geopolitičkih interesa na tim prostorima. No nisu ispunile svoju zadaću. Direktne i posredničke vojne intervencije Zapada posljednjih decenija redovito su završavale dugotrajnim vojnim angažmanom SAD-a i saveznika kojim su održavali sebi vjerne, intervencijom nametnute lokalne strukture vlasti dok se trajni mir nije mogao postići.

Upitan angažman SAD-a

Zapadne sile predvođene SAD-om održavale su zapravo zamrznutim regionalne ratove koje su ranije pokretale svojim obavještajnim, vojnim i političkim intervencijama, čega je Afganistan tipičan primjer.

Carl Bildt u svome članku, uspoređujući taj i takav Afganistan s Balkanom, zapravo prijeti povlačenjem Zapada i odmrzavanjem rata na Balkanu kao jedine preostale mogućnosti okončanja zamorne i bezizgledne krize i nedovršenog rata. Našao je to učiniti baš u trenutku kada se očito karte na balkanskim prostorima ponovno miješaju i otvara se nova partija s potpuno neizvjesnim ishodom. Inače, već samo medijsko javljanje Carla Bildta, koji je paradoksalno jedan od autora koncepta zamrznutog sukoba na prostorima bivše Jugoslavije – signal je za alarm. Tim prije što balkanske prilike direktno stavlja u kontekst kataklizmičkih ratnih zbivanja u Afganistanu. Takvi kao što je uvaženi diplomat Carl Bildt uvijek su, gdje god su se pojavili i što god su dotaknuli, bili vjesnik političkih i ratnih cunamija.

Bildt otključavanje rata i njegov nastavak na balkanskim prostorima drži realnom mogućnošću jer nije uvjeren u snagu i volju SAD-a, Evropske unije i cijelog Zapada da dovrši što je započeo na planu proklamirane izgradnje demokratskih društava i trajnog mirovnog poretka na Balkanu dok se nedovršeni rat u stanju mirovanja održava unedogled diplomatskom i vojnom prisutnošću SAD-a. Ne bude li druge mogućnosti, SAD bi se mogao kao u Afganistanu povući i otključati nedovršeni ratni sukob. Potpuno je jasno da bi Evropska unija to mogla samo nemoćno promatrati.

Zbog mogućnosti nastavka nedovršenog rata, koji se sada vodi hibridnim sredstvima putem vojnih i obavještajnih aktivnosti niskog intenziteta i koji bi u punom opsegu uslijedio povlačenjem SAD-a iz te pat-pozicije kao u Afganistanu, Bildt smatra da bi se sve moglo završiti baš kao u Afganistanu, u kojem slijedi nastavak tamošnjeg nedovršenog rata.

Nemoćno promatranje

Kada Carl Bildt povlači paralele Balkana s Afganistanom – a riječ je o političaru premazanom svim mastima, sklonom zakulisnim igrama i dvostrukim proigravanjima – gotovo je sigurno da se nešto opako sprema. Nijedno slovo, nijedna riječ ili rečenica u njegovu članku nije slučajna. Bildt zapravo ne upozorava ni na što jer cijeli članak odiše nepovjerenjem u sposobnost EU-a da riješi problem. On zapravo opravdava Evropsku uniju zbog neprimanja ostataka država nastalih nakon raspada Jugoslavije i sučeljavanja Bruxellesa s Poljskom i Mađarskom i stoga praktički između redova objavljuje propast evropske politike na Balkanu.

Time posredno anticipira buduća zbivanja, koja prema izloženom mogu biti samo povratak ratu. Cijeli članak više je zapravo poziv na pripremu za takvu opciju nego poziv na djelovanje da se ona spriječi.

Težište Bildta i političkih snaga koje on zastupa i čiji je glasnogovornik fiksirano je, pak, na jednoj ključnoj poveznici između prilika u Afganistanu i na Balkanu koja uistinu postoji, a to su – nedovršeni ratovi.

Nažalost, teško je ignorirati činjenicu da prokletstvo nedovršenih ratova podmuklo djeluje i na poprištu velike balkanske ratne krize koja je na umjetan način zamrznuta u vremenu i prostoru. Ratovi na području bivše Jugoslavije prigušeni mirovnim sporazumima i primirjima tipičan su primjer nedovršenog rata.

Zbivanja u Crnoj Gori ukazuju na to da čak ni primanje države s tog područja u NATO ne može zaustaviti porast napetosti. Štaviše, razvoj političke situacije u Crnoj Gori jasno ukazuje na to da je Zapadni Balkan i dalje najopasnije krizno žarište Evrope.

Dok su sukobljavanja u Ukrajini i s vlastima u Bjelorusiji pod kontrolom sukobljenih moćnih sila SAD-a i Rusije, nad zbivanjima u Crnoj Gori i na Balkanu nijedna strana sila ne može uspostaviti efektivnu kontrolu i riječ je o potpuno haotičnim procesima. Kada je bivši američki predsjednik Donald Trump prije tačno tri godine upozoravao da bi mogući razvoj događaja u Crnoj Gori mogao uvući cijeli NATO u oružani sukob, žestoko je ismijavan. No, sada je jasno da je bio u pravu. Također je potpuno jasno da Evropska unija nema više nikakav utjecaj na zbivanja na tim prostorima i da političke strukture Evropske unije ne samo da ne uživaju nikakav ugled nego su predmet sprdnje i izvlačenja novca iz njezinih fondova. Jasno je da elite balkanskih država iskorištavaju stanje zamrznutog ratnog sukoba i produljivanje ratne priče unedogled za vlastito bogaćenje i održavanje na vlasti. Nikakav razvoj nije im ni nakraj pameti. Zbog socijalne strukture balkanskih prostora na kojima je mir slabost, a ratovanje i destrukcija vrlina, nikakve promjene nisu moguće. Također je potpuno izvjesno da pri takvom stanju stvari ni Evropska unija zapravo potpuno svjesno ne želi proširenje na zapadni Balkan. Uz Rumuniju i Bugarsku i sukobe Bruxellesa s Mađarskom i Poljskom, ne treba im još na leđima i balkanski shizofreni politički i sociopatološki kompleks.

Dakle, u rasporedu Zapada, u njegovoj razmjerno dubokoj pozadini, postoji prostor koji nije pod njegovom potpunom kontrolom, breša koju čine države bivše Jugoslavije koje nisu uključene u evropske i evroatlantske integracije i u koju uskaču protivnički ruski i kineski ekonomski politički, pa i vojni utjecaji.

Ne pomaže ni NATO

Njezino zatvaranje promjenom geopolitičkih smjerova elitnih struktura u državama zapadnog Balkana očito nije moguće. Štaviše, kao što se može zorno vidjeti, ni primanje u članstvo NATO-a ne pomaže, što je dokazala Crna Gora. Evropska unija nema utjecaja na države zapadnog Balkana, a ni volje niti mogućnosti njihova primanja pod svoje okrilje.

S druge strane, iracionalno je očekivati da će američka politika trpjeti daljnje zakuhavanje prilika u zapadnobalkanskoj breši i unedogled odgađati “zatrpavanje rupe”. Logika govori da je jedini način na koji američka politika to može učiniti radikalni zaokret vlastite politike prema zapadnom Balkanu i prevrtanje kartaškog stola kakvo je Joe Biden učinio u Afganistanu i potom novo dijeljenje karata. Šta to može značiti u stvarnosti, svima bi trebalo biti jasno – otključavanje nedovršenog rata. U Afganistanu je otključan nasilno prigušeni ratni sukob i otvoren prostor za novo ratovanje u cilju stvaranja za američke interese novog, povoljnijeg geopolitičkog stanja. SAD je stvorio preduvjete za nastavak rata koji jednog dana možda ipak izrodi pobjednika, a za svoga trajanja izvršit će pritisak na južne ruske granice, Kinu i Pakistan. Očito je da SAD više nije želio održavati zamrznuti sukob na životu i da je cijela stvar na ovaj ili onaj način gurnuta prema konačnom razrješenju.

Isti scenarij, moguće je, slijedi i na Balkanu. Carl Bildt to vrlo dobro zna. Brže nego u Afganistanu, u slučaju povlačenja SAD-a na Balkanu će nastati masivni ratni sukob koji bi odredio u konačnici ne samo geopolitičku strukturu Balkana nego i dao odgovor na pitanje može li Evropska unija preživjeti ili ne. Sasvim pošteno i precizno pokazao bi može li EU integrirati Evropu ili je prevara bez stvarne moći i utjecaja. Carl Bildt strahuje upravo od odgovora na to pitanje, što je istinska motivacija njegova istupa, a ne zabrinutost za sudbinu balkanskih prostora i tamošnjih naroda.

Rusi popunjavaju prostor u ‘Balkanskoj rupi’

Stanje ni rata ni mira drži zemlje zapadnog Balkana koje nisu u sastavu EU-a i NATO-a u stanju u kojem su se našle bez mogućnosti razvoja i odmaka od ratnih zbivanja. Pri takvom stanju stvari ne postoje nikakve, baš nikakve šanse uspostavljanja istinskog mirovnog poretka na tim prostorima. Riječ je, za razliku od Ukrajine ili Bjelorusije, ne o pojasu geopolitičkog i vojnog dodira dviju sučeljenih strana, Rusije i Zapada, nego o nečemu mnogo gorem. Riječ je o “rupi” unutar vojnog i političkog rasporeda Zapada. U njoj nemilice raste hibridno djelovanje i širenje utjecaja Rusije. Koliko god američka politika pokušava zaustaviti ruski prodor u svoju pozadinu i u zapadnobalkansku rupu, utjecaj Rusije, a sve više i Kine, nedvojbeno progresivno raste.

Nema stvarne moći

Politički mjesečari iz Evropske unije, kakav je, primjerice, potpuno izgubljeni i nesposobni visoki predstavnik Evropske unije za vanjske poslove Josep Borrell, mogli bi samo plakati i moliti Amerikance da interveniraju. Oni to, dakako, ne bi učinili sve dok EU ne iskaže svu dubinu svoje nemoći, a lokalni ratnici se potpuno ne iscrpe i slično kao u iračko-iranskom ratu počnu vući za rukav tražeći primirje. Bildt je svjestan da će, dogodi li se takvo nešto, Evropska unija biti pokopana u svojoj nesposobnosti.

Afganistanski rat i rat na prostorima bivše Jugoslavije tipični su nedovršeni ratovi kakve su velike sile i međunarodne organizacije stvarali nakon Drugoga svjetskog rata. Politika zaustavljanja ratnih sukoba putem truhlih dogovora i nametnutih primirja možda je u početku bila uglavnom motivirana dobrim namjerama, ali tokom decenija se pretvorila u svoju suprotnost koja je sukobe produžavala u nedogled.

S vremenom su koncept zamrzavanja sukoba masovno zloupotrijebile sukobljene strane, čak toliko da su se međunarodnom humanitarnom pomoći zapravo hranile vojske i milicije ratnih vođa, što im je omogućavalo nastavak ratnih djelovanja. Ono što je ostajalo distribuirano je stanovništvu. Tako je moguće osigurati  beskonačno produženje sukoba, jer lahko je voditi rat ako se ne moraš brinuti o vlastitom stanovništvu.

Politika nasilnog zaustavljanja ratova nakon II svjetskog rata nije donijela ništa dobro. Samo dovršeni ratovi stvaraju uvjete mira. Vijetnamski rat završen je pobjedom Sjevernog Vijetnama, nakon čega je ujedinjen i postupno oporavljen, a sada postaje jedan od ključnih saveznika SAD-a, protivnika s kojim je ratovao, u njegovu nadmetanju s Kinom. Isti rezultat bi bio i da je pobijedio Južni Vijetnam. Rat bi i u tom slučaju bio dovršen i stvorio bi uvjete mira i političkog, socijalnog i ekonomskog razvoja i odmaka od ratovanja. Nasuprot tom ratu, velik broj nedovršenih ratova diljem svijeta zbog prisilnog prekida sukoba samo mijenja svoj karakter i oblik, a ne donosi mir.

Nastavi li se postojeći slijed zbivanja kako ga praktički najavljuje Carl Bildt, prokletstvo nedovršenih ratova poharat će na kraju i Balkan i susjedne države, a Evropska unija bit će bačena na koljena.

prokletstvo prokletstvo prokletstvo prokletstvo prokletstvo prokletstvo prokletstvo prokletstvo prokletstvo prokletstvo prokletstvo prokletstvo prokletstvo prokletstvo prokletstvo prokletstvo prokletstvo 

Izvor

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime