Robert Fisk

 

Lakrdija je u tome da su njegovi građani ponovo izdani

Libanonci se suočavaju sa strašnom mješavinom dugotrajne ekonomske destrukcije, pandemijom i sada razornom eksplozijom. Svemu predsjedava ‘vlada’ nedostojna toga imena, kaže Robert Fisk

Postoje neki trenuci u historiji jedne nacije koji zauvijek ostaju zamrznuti. Nisu to možda najgore katastrofe koje su zadesile taj narod. Niti najpolitičnije. Ali oni hvataju beskrajnu tragediju u društvu.

Sjetimose Pompeja – rimsku samopouvjerenost  i imperijalnu korupciju toga grada  odjednom nadvladao je u trenu jedan  Božiji čin – toliko koban da zauvijek možemo vidjeti propast njegovih  građana, čak i njihova tijela.

Potrebna je samo jedna slika, nešto što u samo jednoj sekundi može usmjeriti našu pažnju na ludost koja se krije iza ljudske kobi. Libanon nam  je upravo pružio taj trenutak.

I, u ovom kontekstu uopće nisu važni brojevi. Stradanje Bejruta u utorak nije ni nalik povremenim krvoprolićima kojima svjedoči ta zemlja u građanskom ratu, pa ni često svakodnevnom divljanju smrti u Siriji.

Čak i ako računamo ljudske žrtve ovoga događaja, njih 10 do 60 ili, do sinoć, 78 ili, sasvim je moiguće njih više stotina već danas, to su opet brojke koje će Richterova skala rata jedva i registrirati. Čini se da ovaj događaj nije čak ni posljeica rata, ne bar u izravnom smilu kako je to sugerirao jedan od najluđih svjetskih lidera.

Ono što će ostati upamćeno jest jedna osobita ikonografija za koju svi znamo šta predstavlja.  U zemlji koja se jedva može nositi s pandemijom, koja živi u sjeni stalnih sukoba, suočava se s gladi i iščekuje odumiranje. Lika dva oblaka –  blizanca nad Bejrutom, dok opsceno jedan rađa drugoga monstruma, nikada se neće izbrisati. Zabilježene slike vatre, munja  i apokalipse koje su video-snimcima  sakupljene u Bejrutu odgovaraju srednjevjekovnim slikama koje su, maštom a ne tehnologijom, pokušavale ovjekovječiti  kugu, rat, glad  i smrt.

Svi znamo kontekst, naravno, sve važnu „pozadinu“ bez koje nijedna patnja nije potpuna: bankrotirana država koja je generacijama bila u vlasništvu venalskih starih porodica, srušena od svojih susjeda, bogataš porobljavanje siromašnih, njegovo društvo održavan samim sektaštvom koji ga uništava.

Može li postojati simboličniji odraz njegovih grijeha od otrovnih eksploziva koji su tako promiskuitetno pohranjeni u samom središtu njegove najveće metropole i čiji premijer tada kaže da će “odgovorni” – ne on, a ne vlada, biti sigurni u to – “Platite cenu”? Ipak nisu naučili, zar ne?

I sigurno, svi znamo kako će se ova „priča“ odigrati u narednim satima i danima. Započetna libanonska revolucija mladih i obrazovanih zasigurno mora steći novu snagu da svrgne libanonske vladare, da ih privede na račun, da iz olupine francusko stvorene „republike“ izgradi novu i nekonfesionalnu modernu državu. bili su nemilosrdno rođeni.

Naravno, svi znamo kontekst,  svu važnu „pozadinu“ bez koje nijedna patnja nije potpuna: bankrotirana država koju generacijama posjeduju korumpirane stare porodice, koju ruše njeni susjedi, u kojoj bogati porobljavaju siromašne, a njeno društvo je održano samim sektaštvom koje je i uništava.

Može li postojati simboličniji odraz njenih grijeha od otrovnih eksploziva koji su tako podmuklo pohranjeni u samom središtu njene najveće metropole, dok njezin premijer onda  kaže da će “odgovorni” – ne on, i ne vlada, u to možete biti sigurni – “Platiti cijenu”? Ipak nisu naučili, zar ne?

I sigurno, svi znamo kako će se ova “priča” odigrati u narednim satima i danima. Započeta libanonska revolucija mladih i obrazovanih zasigurno mora steći novu snagu za svrgavanje libanonskih vladara, da ih privede na odgovornost, da iz olupine „republike“  koju su stvorili Francuzi izgradi novu i nekonfesionalnu modernu državu u kojoj su nemilosrdno onomad rođeni.

Kako god, tragedija ma kakvog obima je loša zamjena za političke promjene. Hitro  obećanje Emmanuela Macrona usred jučerašnjih požara – da će Francuska “zauvijek stajati” uz osakaćenu naciju koju je stvorila u carskoj uznositosti prije stotinu godina – bila je jedna od najupečatljivijih ironija posljednjih nekoliko sati, posebno zato što je francuski ministar vanjskih poslova samo nekoliko dana ranije digao  ruke od libanonske ekonomije.

Otprilike u devedesetima, kada smo planirali da stvorimo još jedan novi Bliski Istok, nakon Saddamove aneksije Kuvajta, američki vojni časnici (u mom slučaju njih trojica u sjevernom Iraku) počeli su da nam pričaju o „zamoru empatije“. To je značilo da je zapadu prijetila opasnost da se udalji od ljudske patnje.

Bilo je previše toga, vidite, svi ovi regionalni ratovi, iz godine u godinu, i došao je trenutak kada bismo možda morali zatvoriti vrata velikodušnosti. Možda je došao trenutak kada su izbjeglice iz regije stotine tisuća ljudi počele marširati u Europu, preferirajući naše društvo u odnosu na ono što im je nudio ISIL.

Vratimo se u Libanon, gdje bi saosjećanje Zapadnjaka moglo biti vrlo tanko. Povijesna perspektiva uvijek se može pozvati da nas zaštiti od niza eksplozija, a potom i velikog oblaka dima i razorenog grada. Kažu da su Pompeji koštali samo dvije tisuće života, a šta je sa groznim mjestom Beiruta u antici? Zemljotres je 551. godine pogodio Berytus, dom rimske istočno-mediteranske carske flote, i uništio cijeli grad, ubivši, prema tadašnjim statistikama, 30 000 duša.

Još uvijek možete vidjeti rimske stupove gdje su pali, ležeći danas, jedva pola milje od mjesta jučerašnje eksplozije. Mogli bismo čak zabilježiti nejasnu ludost libanonskih predaka. Kad se plima povukla, otišli su na morsko dno kako bi pljačkali dugo potonule brodove, da bi ih na kraju zadesio još jedan cunami.

No, može li se bilo koji moderni narod – a koristim riječ “moderni“ zbog slučaja Libanona – obnoviti usred niza nevolja? Iako je do sada u velikoj mjeri pošteđen masovne smrti uzrokovane Covidom -19, Libanon se suočava s kugom s lošim sredstvima za pomoć.

Banke Libanona su ukrale ušteđevine ljudi, a njegova vlada pokazuje se nedostojnom za svoje ime, a kamol i članove. Khalil Gibran, najbritkiji libanonski pjesnik, pozvao nas je da „sažalijevamo naciju čiji je državnik lisica, čiji je filozof žongler i čija je umjetnost krpanje i kopiranje“.

Koga će Libanonci sada oponašati? Ko će odabrati sljedeće lisice? Vojska je poznata po pokušajima slijeđenja primjera arapskih moćnik ; Libanon je to pokušao jednom prije u svojoj povijesti, sa sumnjivim rezultatima.

Danas treba da da monstroznu eksploziju smatramo nacionalnom tragedijom – i stoga smo dostojni „dana žalosti“, ma što to značilo – iako sam napomenuo, među onima kojikma sam telefonirao u Libanonu nakon tog događaja, nekoliko njih su istaknuli da je mjesto eksplozije i najveće štete bilo u kršćanskom dijelu Bejruta. Muškarci i žene svih vjera umrli su jučer. Ali to će biti poseban užas za jednu od većih manjina u Libanonu.

U prošlosti, nakon brojnih ratova, svijet (Amerikanci, Francuzi, NATO, EU, čak i Iran) je pristao ponovno sastaviti Libanon. Amerikanci i Francuzi su se samoubilački samoprotjerali iz zemlje. Ali kako stranci mogu obnoviti naciju koja se čini neobnovljivom?

Postoji nejasnoća u vezi s tim mjestom, nedostatak političke odgovornosti koja je dovoljno rijetka da je postala zanimljiva. Nijedno veliko političko ubojstvo u Libanonu – predsjednika, premijera ili bivšeg premijera, članova parlamenta ili političkih stranaka – nikada u povijesti nije razriješeno.

Dakle, ovdje je jedna od najobrazovanijih nacija u regiji s najtalentovanijim, najhrabrijim, najvelikodušnim i najljubaznijim narodom, blagoslovljenih snijegom i planinama, rimskim ruševinama, najboljom hranom, najvećim intelektom i tisućljetnom poviješću. A ipak ne može upravljati svojom valutom, opskrbljivati se ​​električnom energijom, liječiti bolesne, ili štititi svoj narod.

Kako se može 2700 tona amonijevog nitrata pohraniti u ruševinu toliko godina nakon što su ga 2014. godine uklonili s moldavskog broda na putu za Mozambik, bez poduzetih sigurnosnih mjera od strane onih koji su odlučili ostaviti taj grozni materijal u samome središtu vlastitog glavnog grada?

A sve što nam je ostalo je kancerogeni bijeli udarni val i oblak u obliku gljive (da ne spominjemo ostalo).

Ovo je zamjena za Kahlila Gibrana, post sckripta svih ratova. Sadrži vakuum straha koji pogađa sve koji žive na Bliskom Istoku. I, ukratko, ono što je najstrašnije, svijet je to vidio.

Izvor