PISjournal – Joe Biden proglašava kraj “ere velikih vojnih operacija za preuređivanje drugih zemalja”. Posao predsjednika, kaže Biden, je da štiti i brani “temeljni interes nacionalne sigurnosti Sjedinjenih Američkih Država”. To ne uključuje pokušaje izgradnje novih nacija u stranim državama.
Upravo tako. Ali Biden nije prvi predsjednik koji je iznio takve tvrdnje. Svi njegovi prethodnici osvojili su vlast kao neintervencionisti, ali su pokušali da zadrže istu vođenjem rata. Bill Clinton je rekao da se američka misija u inostranstvu “ne odnosi na vođenje rata”, već na dovođenje ljudi za mirovni sto. To je završilo bombardovanjem Iraka i Jugoslavije. U početku se George Bush složio s Clintonom. Po dolasku na dužnost, Bushova pomoćnica, Condoleezza Rice, naglasila je svoje protivljenje stranim intervencijama. “Ne moramo imati 82. vazdušnu pratnju djece do vrtića”, rekla je medijima. Ipak, Bushova doktrina uskoro je proglasila američki križarski rat za “proširenje slobode u cijelom svijetu … s krajnjim ciljem okončanja tiranije”.
Da ne duljim, Barack Obama je obećao da će “okrenuti” vanjsku politiku prema Aziji i napustiti Afganistan do 2011. godine. Potom je doveo 110.000 američkih vojnika u Afganistan. Donald Trump je rekao da je Afganistan “potpuni otpad”. Potom je odgodio odlazak za četiri godine, ostavljajući ga nasljedniku na raspolaganje.
Istina je da rat ima najbolje političke melodije. Tony Blair upao je u impresivnu potragu za mirom nakon 11. septembra, tražeći mjesto na svjetskoj sceni zalažući se za lukavi pristup a ne ubijanje. Kada ga je Bush nadjačao, Blair je dramatično izjavio: „Kaleidoskop je uzdrman, komadići se kreću, uskoro će se ponovo slegnuti. Prije nego što to učine, preuredimo ovaj svijet oko nas.” Pompeznost njegove poruke bila je apsurdna.
Trump je bio iskren kada je priznao da njegovi instinkti nemaju veze sa poduhvatima u inozemstvu, ali da je čitavog života “slušao da su odluke mnogo drugačije kada sjedite za stolom u Ovalnom uredu”. Bitno je kako se ove odluke razlikuju. Odluke u inozemstvu uglavnom su donešene na osnovu događaja, što političkom vodstvu daje nove hitnosti i nove mogućnosti. Za moćne države, strani ratovi bi mogli izgledati dobro: avioni, padajuće bombe i nadiruće vojske zauzimaju naslovne strane. Slava oružja nadmašuje novac.
No, novac na kraju ima veću moć. Vojni, industrijski, diplomatski, pa čak i dobrotvorni sektor obiluje novcem i ima lični interes za nastavak okupacije. Moderna vlada ne može se mjeriti s moći vojno-industrijskog kompleksa Dwighta Eisenhowera. Bidenovi vojni zapovjednici jednoglasno su rekli da još nisu završili: 20 godina truda, zapošljavanja i ugovora pritisnuli su predsjednika da ostane u Afganistanu.
U posljednjem razdoblju britanskog carstva – čiji događaji u Iraku i Afganistanu nude neobičan odjek – kolonije su postale skupe i neisplative. Oni su uredno zahtijevali sve složenije hvalospjeve i opravdanja. Za Josepha Chamberlaina, lorda Milnera i njegov Okrugli stol, kolonijalni ratovi bili su sveta dužnost evropskih sila. Koncept kršćanskog imperija bio je etička obaveza vezana uz mačo avanturu. Kolonijalist Rudyard Kipling carstvo je vidio kao “teret bijelog čovjeka”; u istoimenoj pjesmi pozvao je SAD da preuzmu kontrolu nad Filipinima. Na mnogo načina, okupacija Afganistana bila je Kipling za one koji sporo uče.
Eisenhower je prvi put govorio o vojno-industrijskom kompleksu 1961. godine. Upozorio je SAD na odnos između svoje vojne i odbrambene industrije i već je osjetio “stjecanje neopravdanog utjecaja” od strane vojnika i proizvođača oružja, koji su do tada de facto stekli kontrolu Kongresa. Osam godina ranije, rekao je Americi da „svaki napravljen pištolj, svaki lansirani ratni brod, svaka ispaljena raketa znači krađu od onih koji gladuju i kojima je hladno i koji nemaju šta da obuku.”
Danas su objekti Eisenhowerovih upozorenja nemjerljivo snažniji: moćne korporacije, istraživački instituti i nevladine organizacije koji zajedno čine “odbrambeni lobi” (“lobi za napad” bi mogao biti prikladniji naziv). Danas se budi uvjerenje da javne ličnosti s obje strane Atlantika mogu ustati i reći da je Afganistan “vrijedio” procijenjenih 2,2 biliona američkih dolara poreza i 37 milijardi britanskih funti. Gdje je obračun?
Nova knjiga, Geopolitika za posljednje vrijeme, portugalskog akademika Bruna Maçãesa, predviđa politički pejzaž koji je duboko promijenjen klimatskom krizom: apokaliptični svijet velesila koje se ne bore jedna s drugom, već s prirodom. Generali budućeg državnog rivalstva bit će kompjuterski štreberi, virolozi i finansijski čarobnjaci.
Sumnjam da će to umanjiti privlačnost vojnog avanturizma modernim političarima. Ali, oni koji smatraju da su ovi stalni ratovi intervencije zli i kontraproduktivni trebali bi iskoristiti trenutke kada gledaju modrice u ogledalu. Gledati Borisa Johnsona kako pokušava uljepšati britansko-afganistanski poduhvat ili njegovog ministra vanjskih poslova, Dominica Raaba, koji pokušava kriviti vojsku i gotovo sve osim sebe, nevažno je i mučno. Ovo bi trebalo biti obavezno pregledati prije razmatranja bilo kakvih budućih poduhvata. Trebali bismo shvatiti dug prema Donjem domu za glasanje 2013. godine kojim je zaustavljeno bezobzirno nastojanje Davida Camerona da napadne Siriju, iako nije spriječilo njegovu ulogu u uništenju Libije.
Intervencijski ratovi postali su politička sitnica i projekti taštine. Oni se miješaju u tuđe poslove, druge kulture i druga gledišta o tome kako treba voditi društvo. Oni predstavljaju prekršaj protiv povelje UN-a i prava na samoopredjeljenje. Teško je izbjeći optužbe da su rasisti. Ako želimo pomoći drugim ljudima u nevolji, postoji mnoštvo dobrotvornih razloga kojima se možemo posvetiti. U gotovo svakom slučaju, vojna akcija samo pogoršava stvari.
Možemo se nadati da će se SAD sada povući u period introvertiranosti i trezvenog razmišljanja što je učinjeno i nakon poraza u Vijetnamu 1975. godine. Za nedavnu generaciju anglo-američkih političara ovi su ratovi bili bolesna repriza starog imperijalističkog poriva. To su veliki izdaci u ljudskim životima i blago po nevjerovatno oportunitetnoj cijeni. Ipak, čak i dok Irak i Afganistan tonu ispod horizonta, možemo osjetiti kako Tajvan i Ukrajina posrću. Hoće li se nešto naučiti? Biden Biden Biden
Simon Jenkins
