Hadi Khosrou Shahin
Biden se vraća Sporazumu?- Bidenov tim za vanjsku politiku i nacionalnu sigurnost čine poznate osobe, a gotovo svi su bili u Obaminoj administraciji; ali iz ovoga se ne može zaključiti da sličnost na razini izvršilaca podrazumijeva i sličnost na razini kreiranja politike.
Tačnija, realnija i ispravnija prosudba bi bila da Bidenova administracija nije Obamina administracija. S ovom pretpostavkom trebali bismo ažurirati svoja očekivanja od ovoga tima kako ne bismo doživjeli šok usljed nerealnih očekivanja.
Nažalost, zbog emocionalnih, nezrelih i nepreciznih prosudbi i procjena, neki su mislili da će se, čim Biden preuzme dužnost, vlada Sjedinjenih Država, kako bi povratila svoj globalni imidž, vratiti kao sudionik koji se obavezuje na cjelovit zajednički akcijski plan. Drugim riječima, očekivanja su bila da će se Biden suočiti s Barjamom na isti način kao i s pariškim klimatskim sporazumom, te da će u prvih 48 sati svog rada izdati izvršnu naredbu povratka u Barjam. Dočim je ova percepcija bila korjenita pogreška i dovela je u zabludu donositelje odluka i ekonomske aktere i tržišta.
No, bez obzira na pogrešne procjene mora se odgovoriti na važno pitanje: kako Bidenov vanjskopolitički tim gleda na Sporazum 5+1 sa iranum i kako mu se vratiti?
Tim na Trumpov odlazak iz sporazum, maja 2018., ne gleda kao na rezultat političke odluke, već kao na rezultat multivarijabilnog procesa. Drugim riječima, ono što je dovelo do odluke iz maja 2018., rezultat je unutarnjeg protivljenja Berjamu u Washingtonu i nedostatka suradnje američkih regionalnih partnera vezano za ovaj sporazum. Bidenova odluka implicira da je Obamina administracija načinila stratešku pogrešku u svojoj makro strategiji s Iranom. Šta je bila ta strateška pogreška?
Zamišljanje da se iranska zagonetka može riješiti višekonsenzusnim, slijednim i sekvencijalnim pristupom. Ali realnost je ta da u praksi nije došlo do ovoga i potpis na sporazumu ili prvom sporazumu sa Iranom nije mogao riješiti ovu važnu i povijesnu zagonetku u vanjskoj politici Amerike. Razlog je bio upravo u slijedu predočavanja sporazumā sa Iranom. Mislilo se da će kretanje s tačke A (potpis Barjama) neizbježno voditi do tačke B (regionalna uloga Irana), i na kraju do tačke C (iranski raketni program). Ali Iran zbog prioriteta nacionalne sigurnosti, odbrane i regionalnih prioriteta je odbacio ovu strategiju, aprila 2016., i nije dopustio širenje ovih pregovora na druge razine. Pri tome su ostale unutarnje varijable u Americi i regiji započele aktivnosti na anuliranju Barjama, a rezultat svih tih pritisaka bila je Trumpova odluka iz maja 2018. Prema tome, Bidenov tim smatra da bi ponavljanje ovakvog iskustva bilo beskorisno, jer i bez Trumpa i Republikanaca u Bijeloj kući Sporazum bi završio na ovakav način, a Biden bi bio primoran da nehotično slijedi onaj isti put kojeg je prije njega slijedio Trump. Pa koje je rješenje?
Hoće li očuvanje strategije Trumpove administracije koja se zalagala za maksimalni pritisak zarad postizanja jednog cjelovitog i sveobuhvatnog sporazuma na svim područijima biti učinkovita?
Odgovor Bidenovog tima na ovo pitanje je negativan. Jer Trumpova strategija nije mogla ostvariti zacrtane ciljeve, a to je dovođenje Irana za pregovarački sto, realizacija velike transakcije i konačno rješenje zagonetke zvane Iran. Uprkos teškim i sankcijama bez presedana i njihovom opipljivom utjecaju na ekonomiju Irana, Islamska Republika nije pistala ući u process pregovaranja pod takvim uvjetima. Dakle, šta je činiti? Pragmatična i realna strategija Bidenove administracije nije niti Obamina, niti Trumpova strategija, tj. niti je razdvajanje sporazuma jednih od drugih, niti je sukusiranje složenih i dugotrajnih sporazuma u jedan sporazum. Zapravo su razvili novu sintezu iz teze i antiteze dviju prethodnih američkih vlada koja uzima u obzir razdvajanje i sintezu. Šta znači ova prosudba?
Vlada Bidena slijedi jednu istovremenu, a ne sekvencijalnu strategiju prema Iranu, tj. dok razmatra sva pitanja (nuklearni program, regionalnu ulogu i raketni program) istovremeno ih i unapređuje; i ide fazu po fazu kako bi se umanjila njihova kompliciranost i kako bi njihova realizacija bila prihvatljiva.
Drugim riječima, nuklearni program smatra se platformom za postizanje sporazuma s Iranom i o drugim pitanjima. Ovdje se radi o jednoj veoma suptilnoj i važnoj razlici između strategije novoga tima i Obamine administracije.
Obama je potpisivanjem Barjama praktično razoružao Sjedinjene Države kako bi unaprijedio daljnje pregovore s Iranom, jer je bio primoran, prema Barjamu, obustaviti sve sekundarne sankcije definirane iranskim nuklearnim programom. Ali Bidenova administracija, premda je moguće da će ukinuti sankcije u narednih 6 do 9 mjeseci, ukoliko se strane vrate sveobuhvatnom zajedničkom planu, ali će ovaj instrument sačuvati kao jednu potencijalnu polugu, jer za razliku od Obamina mandata Blinken i Sullivan su eksplicite obznanili da Sporazum vide kao odskočnu dasku za naredne sporazume s Iranom, dočim se Obama nadao da će neoliberalna teorija međunarodnih odnosa djelovati u njegovoj strategiji prema Iranu. Odnosno, saradnja iz manje osjetljivog područja (nuklearni program) automatski će se proširiti na druge razine, u usporedbi s iranskom regionalnom ulogom i raketnim programom. Ali pretpostavka Bidenovog tima je da se tako važno dešavanje, tj. rješenje iranske zagonetke neće dogoditi po principu automatizma i preko neoliberalne teorije o proširenju saradnje iz sfere niže politike u višu sferu. Prema tome, instrument sankcija će se čuvati kao potencijalno oruđe na dohvat ruke u istovremenoj i nesekvencijalnoj strategiji.
Ova strategija sadrži puno više složenosti i suptilnosti u odnosu na razdoblja Obame I Trumpa, a odlikuje je to da Iran gurne na stazu koju će određivati ne samo Iran, štaviše ni Sjedinjene Države, već i ostale varijable, kao što je američka unutarnja politika i regionalni akteri, koji će se uključiti u ovo. Naravno to ne znači da je Bidenova administracija osmislila strategiju koja rezultira igrom s nultim zbrojem, ali da se ovdje razmatra i zabrinutost Irana, kao i potreba zaštite svojih regionalnih saveznika, kao što je libanski Hezbollah. Istovremeno se nastoji uvjeriti Iran da se odrekne ustupaka, odnosa i temelja za multilateralne ugovore na polju neširenja nuklearnog oružja, kao i da ograniči upotrebu balističkih projektila i ugovor o neuplitanju u unutarnje stvari regionalnih zemalja. Stoga se u kontekstu makrostrategije Bidenove administracije prema Iranu čini pretjeranim jednostrani, neposredni i brzi povratak Amerike u sporazum. Naravno, ovo ne znači da će Sjedinjene Države nastaviti proces koji su iskusile za trumpova mandata.
Washington je usljed usredsređenosti na na svoje glavne prioritete, tj. unutrašnje i ekonomske probleme, kao i jačanja kineskog utjecaja, primoran u što kraćem vremenskom periodu smanjiti tenzije sa Iranom, ali ovo se ne može realizirati ukidanjem sekundarnih sankcija od strane Amerike. Dok se Iran ne vrati svojim obavezama Bidenova vlada pokušat će dati ustupke Iranu kako bi ga potaknula da uđe u novi proces ne dotičući se temeljne strukture sankcija. Jedan od prešutnih ustupaka datih u ovom kratkom vremenskom razdoblju je ograničenje prodaje oružja Saudijskoj Arabiji, kao i smanjenje logističke i obavještajne saradnje sa ovom zenljom u jemenskom ratu, za šta je Biden izdao izvršne upute. No, bez obzira na ovaj prešutni ustupak, vjerovatno ćemo do marta vidjeti jačanje Instex mehanizma, kao i švicarskog kanala. Zapravo, u tom će kontekstu Sjedinjene Države pružiti olakšice za trgovinu u nesankcioniranim sferama s Iranom, bez smanjenja sankcija.
Štaviše, moguće je da se na dnevnom redu 8. oktobra nađe ukidanje sankcija za 22 iranske banke, kao i povlačenje Centralne banke Irana s pitanja terorizma. Ali malo je vjerovatno da će se u narednih 100 dana dogoditi druge velike promjene u sferi sankcija protiv Irana, osim ako Iran i Sjedinjene Države ne postignu sporazum o krakotrajnoj suspenziji ili minimalnom Berjamu. U ovom slučaju će biti donesene i druge opcije, kao što je deblokada blokirane iranske imovine ili donošenje izuzeća za kupovinu nafte kako bi se otvorio put konačnom povratku Barjama koji neće biti prije maja ili juna.
Ali ne treba zanemariti ovu važnu činjenicu da povratak u Barjam, za razliku od Obamina perioda, za Bidenov tim predstavlja tek početak. Sjedinjene Države će se nakon ovoga pripremati za pregovore o reformi Barjama, regionalnoj ulozi i raketnom programu (kroz mehanizam regionalne organizacije za dijalog). Prema tome, posao koji stoji pred Bidenovom vladom će biti na složenijem, suptilnijem i dugoročnijem stupnju od Obamine i Trumpove administracije. Sve su ovo tačke napisane na temelju uočljivih varijabli i dostupnih fakata. Moguće je da nepredvidivi događaji u svemu ovome poremete sve jednadžbe. Ako se to desi najrealnija opcija za Washington bi bila nastavak politike Trumpove administracije, a ne Obamine.
